StoryEditor

DALEKA MORARibolovna avantura u Zanzibaru: tune, lampuge i valovi adrenalina

Piše Bojan Šalamon
12. veljače 2021. - 15:59
Silvio, Yusuf, Amir i ja s našim ulovom prvoga danaBojan Šalamon

​Godinama odlazim na Sardiniju kako bih se natjecao na jednom od najvećih i najprestižnijih europskih surf natjecanja, Memorial Magrini Trofeo Internazionale Surfcasting, gdje sam napokon uspio osvojiti titulu pobjednika, uz koju je išla i nagrada u obliku putovanja za dvije osobe, i to cijelih 9 dana po vlastitom izboru.

Intenzivno sam prekopavao atlase i ribolovne kataloge, no tako sam otkrio jedino koliko malo znam. Znao sam zapravo samo da sam htio ribolovnu avanturu koja bi bila prava i možda još malo začinjena sitnom dozom rizika.

Tako sam listajući saznao i da su u proljeće 2003. godine na Zanzibaru gusari na gliserima opljačkali skupinu ronilaca koja je ronila na koraljnom grebenu, te u tom pljačkaškom pohodu i trojicu hladnokrvno ubili. To me natjeralo da se malo zamislim.

Zanzibar, zemlja povijesnih, ali i modernih gusara… Rizik nije sitan, a nije ni jeftino… Najam brodova za big game fishing je od 350 eura pa naviše. Ali ako tamo pronađem nekog ribolovca s kojim bih možda mogao podijeliti troškove… Istina, nije pisalo da ima tko zna koliko ribe, ali opet, to je Afrika, Indijski ocean, ne može biti loše. Odluka je pala! I naravno, pakiranje za Zanzibar je počelo istoga trena.

OLIMPIJSKI SKOK

U futrolu sam utrpao Olympus Clavius ​​od 30 libri s Pennovim multiplikatorom 113H i moja dva omiljena surfcasting Technofish štapa s pripadajućim rolama, te složio kutiju s ribarskim priborom i varalicama. I dok sam se okrenuo oko sebe, već sam uzlijetao iz Milana. Naravno, s neizbježnim kašnjenjem, ali sam nakon osam sati leta na kraju ipak sletio u glavni grad Zanzibara, Stone Town, u kojem se svojevremeno rodio i slavni Freddie Mercury.

image
Tradicionalno građeni brodovi ne izgledaju spektakularno i luksuzno, ali su na oceanu vrlo pouzdani

Moj prvi kontakt sa Zanzibarom bio je strašan. Dočekala nas je prava tropska oluja. Zrak je bio nevjerojatno vruć i vlažan, težak, kakav nikada prije nisam udahnuo. Usred džungle izgrađena je mala zgrada aerodroma s pistom. Dok sam podizao svoju prtljagu na terminalu, primijetio sam kako netko s trake podiže transportnu torbu, u kojoj nije moglo biti ništa osim ribolovnih štapova. Odmah sam mu prišao, predstavio se. Nisam se prevario. Ribarske duše braće po oružju su se trenutačno složile. Razmijenili smo telefonske brojeve i sve se dogovorili oko potrage dobrih ribolovnih ponuda i podijele troškova najma.

Premda sam bio dobro informiran, barem sam tako mislio, prvoga dana potrošio sam onoliko dolara koliko mi je trebalo za sve ostale dane. Prepredeni mještani znaju vrlo vješto iskoristiti zelene putnike, što sam i sam osjetio. Inače, u hotelskom odmaralištu u Kinwengwi, u kojem smo odsjeli, osoblju je bilo zabranjeno uzimati napojnice, što ih nije spriječilo da budu krajnje gostoljubivi i uslužni. Smještaj i sve što ostalo uz njega bilo je na all inclusive razini. Tako su, primjerice, svi kokteli i druga egzotična pića, pa i hrana, na svakom koraku bili dostupni u neograničenim količinama. Baš kao u Pričama iz tisuću i jedne noći, tako da sam se morao dobrano potruditi da ih ne pronađem prije ručka.

Moja prva briga nakon smještaja bila je, naravno, pronalazak prikladnog broda za ribolov velike ribe. No, ispostavilo se da to i nije toliki problem. U blizini plaže koja je bila udaljena tek nekoliko metara od hotelskog bazena, nazirao se gliser na kojem se već izdaleka moglo vidjeti da je potpuno opremljen za big game fishing.

Hrabro sam zakoračio ispod sjene kokosovih palmi na obalu obasjanu suncem, kad me trenutačno okružila cijela hrpa mještana, od kojih su na broken english jeziku svi nudili sve moguće usluge. Kad sam rekao da tražim brod, prišao mi je neki momak i povukao me malo dalje od ostalih koji mi se, nekim čudom, nakon toga više nisu obraćali. Rekao je da ima drveni brod od deset metara, s dva motora od 40 "konja" te svu opremu za big game, te da je brod na vezu tek pet kilometra dalje. Za 5 sati ribolova tražio je 150 dolara. Ponuda je, naravno, bila primamljiva, ali sam prvo želio vidjeti brod i opremu, na što je on sprinterski odjurio da doveze brod na pregled.

Čim je ovaj otrčao, prišao mi je vlasnik onog glisera kojeg sam prvog ugledao, tako da smo za već par minuta obojica plivali prema gliseru. Kako je more ovdje toplo! Svakako iznad 26 stupnjeva!

image
Putovanje na Zanzibar dvoje je bilo je ostvarenje mojih snova

Gliser je bio bliže nego što mi se učinilo, tako da smo brzo doplivali i popeli se na palubu. Brod je bio s kabinom, dug 6 metara, svi štapovi su bili od 60 libri, što po mome mišljenju i nije bilo dovoljno za sve one velike ribe koje sam želio uloviti. Osim toga, ribolovni je pribor bio u vrlo derutnom stanju. A onda sam saznao i cijenu od 450 eura za 5 sati ribolova, što je bilo više nego dovoljno za olimpijski skok u more i plivanje natrag do obale.

NACIONALNI SPORT

Nakon nekih sat vremena, koliko mi je trebalo da se oporavim od olimpijskih napora, ponovo sam bio na obali gdje me je, mašući mi, dočekao moj crni prijatelj. Stotinjak metara od obale bio je usidren veliki desetmetarski čamac. Budući da je bila oseka, nisam morao plivati već sam do njega samo prošetao. Brod je bio čvrsto građen na prastari način, od punog tvrdog drveta, što je bilo dovoljno za ljubav na prvi pogled.

Maritimna svojstva bila su neupitna. Na krmi su dva izvanbrodska motora, svaki oko 15 "konja", stršila u zrak s tim da je jedan bio zamotan u izblijedjelu ceradu, koja se po mojoj procjeni nije skinula najmanje godinu dana, a što mi je govorilo da je prvi motor sasvim pouzdan. Dakle, snaga motora bila je itekako dobar argument za cjenkanje, za koje su nam već na recepciji rekli da je ovdje nacionalni sport.

Mladi kapetan Yusuf ponovio je cijenu od 150 dolara za pet sati, na što sam ja rekao da je previše i ponudio 50 dolara, tvrdeći da motor sigurno ne troši više od 5 litara na sat. Bilo je to jedno vrlo zanimljivo i dinamično cjenkanje koje se nakon petnaestak minuta pregovora zaustavilo na cijeni od 70 dolara za dva ribara i jednog pratitelja na brodu. Pristao je jer mu je, ako nešto ulovimo, slijedila i posebna nagrada od dodatnih 20 dolara. S tim da ću ga, ako budem potpuno zadovoljan, zaposliti još četiri ili pet dana. Dlanovi su pljesnuli čime je potvrđen konačan dogovor za isplovljavanje već u 8 sati idućeg jutra.

Odmah sam nazvao Silvija, svog poznanika iz zračne luke, da ga obavijestim o sklopljenom poslu i jutarnjem ribolovu.
Uvečer sam prije spavanja pažljivo pripremio moje blago, dva štapa od 30 libri s pripadajućim Rapalama i ostalim varalicama za koje sam smatrao da će biti prikladne za ribolov iz snova, a onda sam mrtav-umoran trenutačno zaspao kao nikad do tada.

image
Za ješku je bilo dovoljno pokupiti rakove iz pijeska

PRVO, PA U TVRDO

Umor od putovanja učinio je svoje tako da sam ujutro jednostavno zakasnio. U panici sam požurio na doručak odakle sam gledajući po moru tražio Yusufov brod od kojeg nije bilo ni traga. Nešto nakon osam sati, nimalo ne žureći, pojavio se i Silvio sa svojom opremom. Kako se sat pomicao, moje je nestrpljenje raslo. Tek negdje iza devet i pol ​Yusuf i njegov brod pojavili su se na obzoru.

Nitko nije rekao ni riječi o kašnjenju, jer se ispostavilo da to ovdje doista uopće nije važno. Gazili smo toplim morem prema brodu, ja u dugim ljetnim hlačama zbog sunca koje ovdje nemilosrdno prži, i stigli do hrđom prekrivenih željeznih ljestvi kojima smo se popeli.

Cijeli je Zanzibar okružen koraljnim grebenom koji kao prirodni štit čuva otok od oceanskih nepogoda. Otprilike dvije milje od obale greben je toliko plitak da je za vrijeme oseke tek metar ispod površine, s tim da tek tu i tamo postoje mali prodori, jedva dovoljno duboki da brod može kliznuti u ocean. Indijski ocean! Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću u njemu loviti iz drvenog čamca u društvu potomaka pravih gusara…

Sad imam vremena za pažljiviji pregled broda. U sredini je napravljen suncobran, ali kako! Za rubove čamca su uspravno prikovane četiri letve na koje je zakucan nekakav krov koji nam je trebao biti zaštita od kiše. No ta je zaštita bila tako loša, jer smo pri prvom pljusku koji nas je zasuo već nakon 15 minuta vožnje, jednako mokri bili mi koji smo bili pod krovom, baš kao i oni vani. Ali nitko nije obraćao pažnju na te sitnice, jer je ta kiša zapravo bila dobrodošlo osvježenje za tijela pregrijana na tropskom suncu.

Sretno smo prošli uski prodor na koraljnom vijencu i kliznuli van, u otvoreni ocean. Valovi, premda mjestimično visoki i do 2-3 metra, bili su jako dugi, tako da zapravo nisu bili uznemirujući. Yusuf, naš kapetan, i kormilar Amir hladnokrvno su manevrirali čamcem duž glavnih valova, tako da je moje povjerenje u njih sve više raslo, kao u i dobar izbor broda.

Pripremam pribor i pokazujem mu svoje Rapale, a on mi sugerira imitaciju skuše od 20 cm. Vezujem je za metar dugu plastificiranu 50 libarsku sajlicu. Naravno, koristio sam svoj štap, kojem sam vjerovao puno više od rabljene opreme koju su imali na brodu.

Silvio se odlučio za klasičnu tešku višku panulu. Kao mamac je koristio umjetne lignje, a na njih je dodatno postavio prave lignje duge oko 20 centimetara. Sve je to izgledalo jako primamljivo, što se i potvrdilo kad je pribor spustio u more. Tek što je završio s puštanjem strune, dobio je udarac ribe. Sve se odigralo u trenu. Nije uspio popustiti strunu dovoljno brzo, jer je još uvijek sve imao u rukama. Uz snažan trzaj struna je pukla. Kad je namotao ono što je preostalo, ustanovio je da nedostaje kompletan predvez. Neskriveno ljutit, u torbu je spremio svoju panulu mrmljajući na engleskom s jakim talijanskim naglaskom: – I had to try…

image
Bilo je to pravo oceansko ribolovno uživanje

GUŠT S 30 LIBRI

Kad smo se na kraju konačno uigrali, ustanovio sam da smo se sasvim udaljili od obale Zanzibara, koja je sad bila tek tanka traka na horizontu. Svuda oko nas oblaci su se kotrljali nebom, a u daljini smo, kao na nekoj ekspresionističkoj slici, vidjeli kišne zastore kako se slijevaju s neba.

Za čamcem smo vukli četiri sistema. Dvije su varalice bile na oko 20 metara, a dvije dobrih 100 metara iza nas. Ove bliže bile su namijenjene marlinima, dok su one udaljenije ciljale na tune i ostale ribama.

Yusuf, koji je neprestano pažljivo promatrao obzor, odjednom je naglo okrenuo čamac prema jugu pokazujući nešto u daljini. Gledao sam i trudio se, ali nisam ništa uspio vidjeti. A onda, nakon možda pola minute i ja sam ugledao jato ptica u daljini kako žustro zaranja u more. Yusuf je rekao da smo našli žutoperajnu tunu.

Dolazimo u neposrednu blizinu mora koje doslovno kuha. Nedaleko, s lijeve strane, vidimo jato ptica kako se ruši u more. Tu i tamo velike se tune izbace iz mora, tako da ih na trenutak vidimo kako lebde u zraku, nakon čega s praskom padaju natrag u more. Adrenalin mi je počeo curiti iz ušiju. Uzbuđenje eskalira i više ne znam gdje gledati. Pogled leti s mora koje ključa od ribe do štapova koji se lagano povijeni svaki čas mogu saviti do kraja. Svaki sljedeći trenutak očekujem zvuk kočnice. I u tom očekivanju napetost samo raste.

A kad je riba napokon udarila, unatoč tome što sam je očekivao, trenutak je izvanredan. Pogotovo taj prvi! To je veličanstveni skup trenutaka kada je duša zaista uzbuđena. Intenzitet tog doživljaja je neopisiv. Iako imam puno iskustva s Jadrana, ovdje je sve novo, sve je drukčije.

Yusuf nije ni zaustavio ni usporio čamac, već je nastavio, sada mi se činilo, divlju vožnju naprijed. Struna iz mog multiplikatora se odmatala velikom brzinom, a ja sam bespomoćno samo pratio kalem. Riba je sigurno izvukla 150 metara strune, s onih 100 otpuštenih prije kačenja, ukupno 250. Odahnuo sam, jer sam još uvijek imao oko 300 metara.

Yusuf je i dalje vozio čekajući double ili triple strike. Pokušavao sam ostati hladan i sačekati da mi se Yusuf smiluje i zaustavi ili barem uspori čamac. Kao da mi čita misli, usporio je i zastao. I ne samo to. Ugasio je motor, a Amir ga je podigao iz mora da se struna slučajno ne bi omotala oko propelera.

Sad je započela prava adrenalinska avantura. Štap se mekano savija kad se riba snažno trgne, a kočnica poslušno dodatno ublaži nagle trzaje. Pribor od 30 libri zaista je sportska stvar. Ribolovac, posebno u borbi s velikom ribom, mora upotrijebiti sve svoje znanje i iskustvo ako želi pobijediti, ali s druge strane i riba ima svoje šanse i mogućnosti.

image
Neke smo ribe ipak uspjeli otkupiti

Ova je riba bila izuzetno borbena. Nadao sam se da ću vidjeti što je s druge strane. S osjećajem, ali ipak odlučno, polako namatam strunu. Namatam je oko 15 metara, a riba odmah izvuče natrag svojih pet, i tako unedogled. Svi u čamcu znatiželjno guraju nos preko ruba broda kako ne bi propustili trenutak kada će se u dubini pojaviti odraz ribljeg tijela.

A da upotpuni dramatiku trenutaka, zavjesa kišnih kapi slijeva se s neba, a sjajna lijepa duga se preko njega pruža. Kao da se hrani morem, smješta nas točno u sredinu, tako da je najviši luk duge lebdio tik iznad našeg čamca.

SNIMATELJSKE MUKE

Silvio je cijelo vrijeme marljivo snimao mojom kamerom. Desnom rukom pokušavao je zaštititi kameru od kiše, što mu i nije baš išlo, jer se kiša slijevala po kameri ravno s oboda šešira. Bio sam užasnut tim prizorom i mogao sam se samo nadati da će kamera preživjeti bez ozbiljnijih posljedica.

Pokušavam se koncentrirati na svoju ribu koja se bori negdje u dubini. Već sam pokupio toliko strune da je sada udaljena samo oko 50 metara. Odjednom se struna počinje punom brzinom dizati prema površini, a nedaleko iza mene visoko iz mora iskače gomila riba svih veličina.

–​ Dorado! – viknuo je Yusuf.

Lampuga, ili dorado kako je ovdje zovu, izuzetan je borac s jakom repnom perajom, s kojom može nevjerojatno visoko iskočiti iz mora. Krajičkom oka gledam prema kameri i snimatelju da vidim je li događaj snimljen, pa s užasom vidim kako se kamera gasi.
Uz svu mudrost i oprez koji sam mogao naći, vraćam se ribi. Manevriram i borim se protiv ribe koja se bori kao da je uopće nisam umarao gotovo pola sata. U velikim je krugovima plivala na oko 10 metara dubine, tako da sam se na kraju morao boriti za svaki centimetar strune. Kad je došla na domet gafa, Yusuf ju je spretno udario i već se sljedećeg trenutka našla u čamcu.

Moj prvi trofej iz Indijskog oceana. Gledam ribu. Snažna zakrivljena linija vrha glave odaje istinskog beskompromisnog pljačkaša. Ali boje su poglavlje za sebe. Nikad nisam vidio ljepšu ribu. U dugi srebrnih i zlatnih odsjaja pokazala je doista luksuzan izgled. Ali, nažalost, kao i kod toliko drugih riba, nakon što ugine lijepe boje prelaze u jednoličnu sivu.
A da bi sve bilo potpuno savršeno, otkrivam da ni moj fotoaparat nije sa mnom, već je na stolu u hotelskoj sobi.

image
Jedna od koraljnih riba koje sam dobio loveći s pontona ispred hotela

SPAŠENI GAF

Budim se. Još smo usred toga. Naokolo se ptice, neke čigre i morske lastavice neumorno uzdižu s površine i do dvadeset metara, da bi trenutak kasnije u slobodnom padu zaronile u more za novi zalogaj. Odozdo, iz dubine, tune su se poput munja kretale prema površini i sabijajući jata sitne ribe u velike crne oblake. Te sam živopisne crne mrlje jasno mogao vidjeti pod čamcem među bijesnim valovima. Tako očaran sam se zagledao u vrhove štapova ponovno očekujući griz.

Kao da mi čita misli, Amir daje gas i čamac juri barem milju brže. Svakog trena mogu očekivati ​​stisak. Adrenalin mi je ponovno podivljao. Beskrajno dugu minutu ništa se nije dogodilo. I kad sam već počeo sumnjati, moj se štap savio, a kočnica na multiplikatoru zapjevala melodiju koja mi je trenutačno takla i srce i dušu. Iako je sve to opazio, Yusuf nije usporio. A onda je kočnica zapjevala i na drugom štapu. Double strike!

Yusuf zaustavlja čamac i motor se ponovno podiže iz mora. Prihvaća drugi štap i dodaje ga Silviju koji ga uz osmijeh pohlepno hvata. Ja se u međuvremenu već sretno borim sa svojom ribom. Da, borim se, kako da ne… Držim štap u ruci i samo bespomoćno gledam kako riba izvlači strunu metar po metar bez ikakve šanse da je u tome spriječim. Polako zatvaram kočnicu. Riba je sada nešto sporija, a povremeno se struna čak na trenutak i zaustavi. Sad već mora biti prilično umorna.

Krajem oka vidim da je Silvio već zaustavio svoju ribu. Polako je vuče prema sebi. Ali ne! Njegova riba mijenja smjer i njegova struna sada prelazi preko moje. Ipak, Silvio očito nije početnik, jer rutinski pravi pomak slijeva nadesno kako bi sve leglo kako treba.

I već nakon nekoliko minuta Silvio svoju ribu dovlači do površine, a Yusuf je gafom spretno kači i ubacuje u čamac. Ribu procjenjujem na dvadesetak kilograma.

Ali moja se riba ne predaje. Negdje u dubini vrti se u krug, a ja je ne uspijevam pomaknuti ni centimetar prema površini. Još malo stiskam kočnicu i napokon osjećam kako se riba polako pušta, pa je podižem prema gore. Svi se kao po dogovoru istog trena naginju preko ruba, pa se i on počinje opasno naginjati, na što se svi vraćaju na klupu. Na nekih petnaest metara dubine se napokon otkriva odraz ribljeg tijela. Velika je!

–​ Yellowfin, yellowfin… – uzbuđeno viče Yusuf.

Riba pliva u pravilnim krugovima ispod čamca i pokušava se vratiti natrag u dubinu. Polako je izvlačim na površinu, gdje je Yusuf kači gafom. No neuspješno, pa riba trenutačno bježi natrag u dubinu. Dobro je bilo što sam još uvijek imao štap u ruci i zategnutu strunu. Srećom, ne ide duboko. Zaustavljam je na nekih desetak metara dubine. Sad je već bila jako umorna i vrlo se brzo potpuno predala. A tek kad sam je izvukao na površinu primijetio sam da joj ispred prsne peraje visi gaf. Yusuf ga je prihvatio i s vidljivim naporom ribu napokon ubacio u čamac. Bila je barem dvostruko veća od Silvijeve. Tek sam tada shvatio. Kad je pokušao gafom zakačiti tunu, ova mu je posljednjim atomima snage istrgnula gaf iz ruku i s njim zaplivala natrag u dubinu.

image
Ulov prvog dana ribolova nije poslije nadmašen

Yusuf je bio barem jednako sretan zbog spašenoga gafa kao i ja zbog ribe. Na takvim se detaljima može vidjeti razina siromaštva afričkih ribara.

SOLARNA TUNA

U ovakvom se ribolovu, do trenutka kada riba prihvati ponuđeni mamac, ima poprilično vremena za razgovor. Tako sam od Yusufa saznao puno detalja o njihovom realnom životu, koji je sve samo ne lak. Turistička su odmarališta uglavnom u vlasništvu velikih turističkih agencija iz razvijenog svijeta, a dio domorodaca koji su ovdje pronašli posao najčešće dobiva samo mrvice koje rasipaju bogati turisti. To su tek sitne usluge, trgovanje sitnicama kojima se pokušavaju pokrpati rupe siromaštva.

Čitavo selo je kupilo brod kojim voze turiste i ribare. Kad je ribolov vrlo uspješan, cijelo se mjesto počasti ribom i za njih je to tada pravi odmor, jer ulov na brodu zapravo pripada posadi.

Međutim, saznao sam da je moguće i dogovoriti se, pa tako možda i otkupiti dio ribe. Naravno da sam želio probati toliko hvaljenu tunu Calvo. Također se nisam želio odreći ni lampuge, tako da sam u glavi već slagao pregovore s Yusufom, tim više što sam stigao shvatiti pravu cijenu dolara na Zanzibaru, zbog čega mi je pregovaranje preko noći postalo zadovoljstvo.

Tuna koju sam upravo ulovio svjetlucala je na suncu u prekrasnim bojama, od žute do zlatne dugine. Nazvao bih je, umjesto žutoperajna, solarna tuna. Sunce je umjetnički obogatilo svoj odraz na njezinu tijelu. Boje su se tako lijepe prelijevale, da nisam mogao odvojiti pogled.

Ples tune iz mora i ptica iz zraka se nastavio na površini. Varalice su brzo vraćene u more i Yusuf je oprezno plovio rubom jata, tako da smo vozili u suprotnom smjeru od onog u kojem je tuna plivala. Da smo prešli pravo preko jata, tuna bi zaronila i ne bi bilo ulova. Dok mi je Yusuf to objašnjavao, moj je multiplikator ponovno zapjevao. No ovoga puta sam pametniji, pa mirno ostavljam štap u nosaču čekajući da Yusuf zaustavi čamac. Nakon stotinjak metara, kad sam već postao lagano nervozan, čamac se zaustavio. Yusuf se i ovoga puta nadao dvostrukom grizu, no do toga očito nije došlo.

FLUOROKARBON I RAPALA

Uzimam štap u ruke i pažljivo zatežem kočnicu. Prvih se pet minuta riba borila tako žestoko da nisam mogao procijeniti njezinu veličinu. Ali onda je iznenađujuće brzo odustala. U hipu sam je ubacio u čamac te je procijenio na oko petnaest kilograma.

Varalice su vraćene u more odmah, jer je skiper već vozio prema najbližem jatu tuna. Jedva sam stigao pustiti tih 80 metara strune i podesiti, kad je nova riba sve zategla. Štap sam još uvijek držao u rukama, pa ga nisam ni spuštao. Ovu sam ribu umorio već za desetak minuta. Još jedna žutoperajna tuna, malo veća od prethodne.

image
Pridružila nam se i Brigita, Silvijeva kći

Zanimljivo je da sam samo ja imao grizeve, što je zapravo bilo i logično. Predvez je bio od dvadeset metara nevidljive fluorokarbonske strune, dok je izuzetno učinkovita varalica bila Rapalina skuša od osamnaest centimetara.

No, toga dana ribolovu još uvijek nije bio kraj. Za manje od tri sata na ovom smo terenu ulovili prekrasnu lampugu, pet tuna i, zanimljiv, čak prema Yusufovim riječima rijedak, ulov, pilota. Ribu koja prati morske pse ili kitove pridržavajući se za njihova tijela posebnim usisnikom s gornje strane glave.

Ali ni to nije bio kompletan ulov toga dana.

Toliko smo se navikli na dinamično izmjenjivanje događaja da smo se svi iznenadili kad se, kao čudom, ples na moru odjednom smirio. Površina koja je kipjela od aktivnosti tune i ptica, sada je bila pusta, valjajući se u dugim glatkim valovima. Yusuf je smanjio brzinu na oko 4 milje i počeo pažljivo gledati oko sebe.

Naše je uzbuđenje polako popuštalo i u miru smo promatrali ulovljenu ribu koja je sada mirno ležala na dnu čamca. Nažalost, sve su one fantastične boje nestajale iz minute u minutu. Nakon otprilike pola sata, kad je riba bila već potpuno suha, samo su neke još zadržale one žuto-zlatne nijanse. Svu onu ljepotu su smijenile prigušene sive metalne nijanse.

NEOBIČNI MAMAC

Pogledom sam slijedio Yusufov pogled. U daljini sam ugledao nekakvu liniju na površini mora. Što smo joj se više približavali, to se linija jasnije ocrtavala kao dugi, možda 15 metara široki vijugavi trag nekakve nakupine otpada s obale. U tom su se pojasu nalazili komadi drva, grančice, mrtva morska trava, palmine grane i lišće te drugi otpad prirode, kao da rijeka puna krhotina teče morem.

U međuvremenu je Yusuf na svojim štapovima zamijenio varalice vrlo neobičnim mamcem, toliko neobičnim da isprva nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Zamislite oko pola kilograma vune za čišćenje, napravljene od domaće sirove pređe, podijeljene u masu dugu 40, a promjera do 15 centimetara. Na jednom, malo debljem kraju, ta je vuna bila povezana sa strunom. Nigdje nije bilo ni traga udici. Klasična matassina, samo ogromna…

Kad je Yusuf spustio masu pređe u more, izgledalo je kao da neka sluz pluta u vodi, što je prema Yusufovim riječima bilo upravo savršeno za marlina. Yusuf mi je objasnio da se marlini zapravo jako vole zadržavati uz takve plutajuće nakupine koje se mogu protezati kilometrima i kilometrima. Najčešće nastaju na mjestima gdje se susreću dva različita površinska toka, pa se stoga taj otpad i zadržava u tako uskom pojasu. Mnoge morske životinje, i ribe, i rakovi, i kornjače ovdje pronalaze utočište, jer su uvijek potencijalni plijen za veće grabežljivce.

A kad su koncentracija i napetost od iščekivanja gotovo u potpunosti splasnuli, Yusuf je rukom uz uzvik pokazao negdje ispred čamca.

– Marlin! –​ uskliknuo je.

Gledam i gledam, ali ne vidim ništa. Pa vjerojatno nisam ni znao što bih gledao. Tražio sam dvije uske šiljaste peraje blizu na površini, ali ništa nisam vidio.

image
I pilot je pao na panulu

U iščekivanju griza, napetost je ponovno porasla, ali budući da se ništa nije dogodilo, jednako je brzo popustila. Vozili smo se više od dva sata rubom prateći tu neobičnu liniju susreta strujanja, ali, nažalost, potpuno neuspješno.

Skrenuli smo prema obali, koja je tek bila tanka linija na horizontu i tada me preplavilo…

​Isplovili smo daleko na pučinu, u Indijski ocean. Kako to egzotično zvuči, ribolov u Indijskom oceanu! I ne samo da zvuči, nego i jest egzotično.

Naravno, varalice smo i dalje vukli za čamcem. Kad smo se približili koraljnom grebenu, morali smo ploviti još barem kilometar sjevernije kako bismo mogli uploviti malim kanalom do lagunarnog dijela. I za cijelo vrijeme te povratne vožnje, više od dva i pol sata, varalicama se ništa nije dogodilo, a što je još čudnije, nitko i nije očekivao da će se išta dogoditi. I tada, dok je svatko bio u svojim mislima, začula se kočnica. Natrag za štap!

Yusuf odmah zaustavlja čamac, a ja počinjem zamaranje. Osjećam kao da nešto jest, ali već u idućem trenutku se čini kao da je sve prazno. Bez neke posebne ceremonije sam namotavao strunu. I onda iznenađenje. Na Rapali je bila riba, nešto nalik zubacu, samo ravnija i teška tek kilogram. Za mene točka na i, kraj jednog nevjerojatnog i neočekivano uspješnog dana.

RIBOLOVNI KONTRASTI

Plovili smo pored litica koraljnoga grebena prema kolibi na moru na stupovima ispred turističkog naselja u kojem smo boravili. Ulovljenu smo ribu tradicionalno poslagali na molu, nakon čega je uslijedilo obvezno fotografiranje.

Uspio sam se s Yusufom cjenkanjem dogovoriti da za dvadeset dolara mogu uzeti dvije ribe, lampugu i jednu tunu. Odmah sam obavijestio kuhara da imam dvije ribe za goste hotela na ručku, na što je on odmah poslao svoje osoblje da ribu kolicima odnesu u kuhinju. I nisam pogriješio, riba je bila vrlo ukusna. Nema baš svatko priliku jesti svježu tunu iz Indijskog oceana i počastiti hotel ručkom.

Yusuf i njegov brat su drugu ribu vratili natrag na brod i oprostili se. Prije odlaska, dogovorili smo još četiri ribolova koja smo i odradili. Bilo je još tuna, ali takav uspjeh kao prvog dana, više se nije ponovio.

Budući da sam imao i opremu za surfcasting, pokušao sam se organizirati i odraditi i nešto obalnog ribolova. No, budući da su dani bili toliko krcati događajima, uspio sam odvojiti tek jednu večer za takav lov. Za ješku sam skupio sitne rakove koji su za oseke u milijunima puzali duž obale. Za dva sata ribolova ulovio sam sedam lijepih riba. Koliko je to more bogato, govori i činjenica da su od tih sedam samo dvije ribe bile iste vrste.

Zašto je to tako unatoč gustoj naseljenosti otoka, nije mi bilo baš sasvim jasno.

No, onda sam jedno popodne, patrolirajući obalom s kamerom koju sam u međuvremenu uspio osušiti i osposobiti za rad, ugledao dvojica mještana u kratkim hlačama s kapama, kako svaki sa svojom mrežom dugačkom oko pedeset i širokom dva metra, tik uz obalu, kreću prema meni.

image
Za meni omiljeni surfcasting uspio sam odvojiti tek jednu večer

MREŽA ZA RIBICU

Nikad nisam saznao jesu li zbog mene i moje kamere, ili zbog zaista prikladnog položaja točno ispred mene, svoju mrežu spustili u more i zakoračili u plitko, metar do metar i pol duboko more. Cijelom su dužinom razvukli mrežu, pa su je tako razvučenu vukli jedno dvjestotinjak metara paralelno s obalom.

Onda su je prvo polako zatvorili u obliku kruga, nakon čega je jedan od njih počeo zavlačiti jedan kraj mreže unutar kruga u sve manje i manje krugove, baš kao da na dnu crta puža. Tako se mreža polako potpuno zatvorila. Uzalud sam pogledom tražio ribu u mreži. Kad su mrežu izvukli, jedan od ribara mi je pokazao neku malu ribu, manju od deset centimetara! Vrijedna nagradu za pola sata teškog rada. Ako na otoku svi ovako love, jasno je zašto u moru ima toliko ribe.

Ribolov u Zanzibaru bila je jedna od najljepših pustolovina koja mi se ikad dogodila. U povratku sam u avionu ponovno proživljavao najljepše ribolovne trenutke i, vjerujte mi, dvanaest sati leta natrag u Europu prošlo je ekstremno brzo. Već tada sam sebi obećao povratak u Zanzibar. Čim mi se pruži prva prilika. A želja u međuvremenu samo raste i raste…

image
Prva žutoperajna tuna moje bolje polovice Nevenke u svoj svojoj raskoši
20. travanj 2021 15:57