Kako živimo u Zagrebu, svaki prvi pravi proljetni ribolov na Dugom čekamo s nestrpljenjem još od Božića.
Nije baš lako dočekati da se temperatura mora digne na nekih 15 stupnjeva pa da u to uglazbimo žene, djecu, obaveze, jugo, buru i ostale vremenske nedaće.
Ovaj put se ipak dobro pokazalo da smo pričekali idući vikend, a ne krenuli na vrat na nos prošli premda nisam baš siguran da bolje polovice dijele isto mišljenje s nama.
Ipak, nebo i vrijeme, ovaj put bili su na našoj strani!
Kako hvatamo zadnji trajekt nakon posla, a već nas dobrano svrbi kriza, pikamo nove silikonce na trajektu i plan je malo zaspinati prije spavanja, čitaj barem do 2-3 ujutro tako da plan za jutarnje jiganje otpada kako zbog toga, tako i zbog naše babe gatare, Tisch Fishing aplikacije.
Kako nismo našli ni jednog poštenog brancina samoubojicu, lovimo neke ušate, šarune, a Mario dobiva čak i baš lijepu oradu.
Napokon dolazi i to jutro, a mi na Dugom umjesto na poslu u Zagrebu.
Bacamo oko na vrijeme na mobitelima i Tisch Fishing prognozu.
Vjetar je bio lagan, sunce obasjavalo more, a plima upravo započinjala, ukratko, savršen trenutak.
- Idemo, Mario Mandul, ovo je naš dan! - rekao sam mu s osmijehom, znajući da nas čeka dugo pješačenje i planinarenje kroz divljinu otoka.
Dolazimo na parking i putem srećemo i neke dečke iz Slovenije koji se naravno već vraćaju iz jutarnje SJ šihtе.
Onako usput nas ubijaju u pojam i vele da nema ništa, vani su plivarice i još pet drugih razloga osim možda glavnog, da su fulali plimu.
Mi se uzdamo u našu ‘babu gataru‘ i uvijek kontra gužve.
Ruksaci na leđima, štapovi u rukama, krenuli smo i prošetali sat-dva po šumi, makiji, džungli, suhozidu i ostalom morskom krajoliku kojim obični normalni ljudi u principu nikada ne hodaju.
Napokon smo na moru, uz obalu, znojni, ali puni očekivanja.
Dolazimo na jedan dublji, strmi dio, liticu koja se oštro obrušavala u dubinu mora.
Pristup je bio težak, gotovo opasan, no odlučni smo bili uloviti nešto veliko.
Sunčano vrijeme s vjetrom činilo se savršenim i odmah se bacamo na posao.
Netko napokon montira Black Minnowe koje već dva tjedna planira sastaviti, a netko uživa u pogledu i par minuta odmora.
A onda napadamo tu dubinu napokon!
Bacali smo varalice u duboko more i svaki pad do dna trajao je vječnost, kao da se vrijeme usporava.
Brzim, kratkim trzajima odvajali smo ih od dna, držeći ih što bliže uz dno gdje se prava riba skriva.
Dubina i vjetar činili su detekciju teškom.
- Je li to dno ili samo struja? – pitali smo se, ali nismo odustajali, srce nam je tuklo u ritmu valova.
Struja je baš jaka pa zabacujemo više lijevo, a naši BM-ovi se kače na stepenici desno od nas.
Nakon jedne ili dvije varalice umrle za domovinu HR koje sada čekaju nekog boljeg podvodnjaka da ih ubere sa zida, slijedi nekih par bacanja s korekcijom putanje kao i brzine izvlačenja.
I napokoooon napad!
Tupi udarac na štapu.
Prvo sam pomislio da je zapelo za dno, ali odjednom upredenica počne vući u stranu, snažno i uporno.
Ribu sam osjetio kao silu prirode.
Nije trzala divlje, već je polako, ali odlučno pokušavala pokupiti svaku stijenu na putu prema površini.
Mislim si:
- Dobraaaa je, samo da ne zapne…
Borba je bila više sa strujom, stepenicama i težinom nego snagom ribe.
- Drži je, Tisch! - vikao je Mario.
Nešto se bljesne i je, riba je!
To je sad onaj dio kad sam ja sretan ko malo dijete, a Mario već viče:
- Isssuseeee koliki kovač! Ja većeg nisam vidio! – i prije nego moj mozak uopće dekodira što je na udici, ja tražim rješenje problema koji se zove ‘gdje se to da izvaditi van‘.
A na drugom kraju strune kovač, šanpjer, sjajan, moćan, baš kakav smo sanjali.
I tako držim ja ribu na površini i surfam s njom na udici dok ja sam surfam po stijeni do mora, spreman već da ga lovim rukom ako moj najbolji frend od kuke zakasni s tim meni ‘nepotrebnim‘ komadom opreme koji je naravno negdje visoko iznad nas.
Strme stijene i težak pristup nisu nas zaustavili.
Mario je bio spreman na vrijeme.
Nekoliko brzih, spretnih skokova niz liticu, i evo ga.
I sad tek počinje show.
Jadna riba kao da zna što joj se sprema.
Pokušava se s dva do tri snažna bijega osloboditi svega i vratiti u svoje modre dubine, ali Shukan odrađuje to vrhunski, a i YGK špaga s AliExpressa sve amortizira.
Zadnji napad kovača i kad ne ide dolje, proba skokom u vis!
U maniru zakačene strijelke, a meni vilica do poda.
- Vvauuuuuu… - vrištim, ali kovač ne zna da mi inače lovimo strijelke i ruke sa štapom to već automatski odrađuju.
Sve ostaje napeto i kovač se uz glasan pljusak po površini vraća u more.
Izmorenog od tih zadnjih trzaja privlačim ga bliže, a moj najbolji frend Mario u maniru slavodobitnika Sinjske alke u tom času gađa kukom skoro baš kroz točku.
Gotovo je!
Riba je vani, a mi još uvijek na obali i suhi.
Primam kovača u ruke i ne puštam do prve stepenice na dva metra iznad.
Adrenalin puca, srce ko kuća!
Stajali smo ondje, gledajući tu prekrasnu čudnu ribu s pravim divljenjem, kao da smo osvojili vrh planine.
E zato se ide u ribolov!
Hvala Mario, gađaš u sridu, a idući dr. Kovač je tvoj.
Vrijeme se pogoršalo, valovi pojačali, pa smo pokušali odraditi još nekoliko bacanja, ali bez uspjeha.
Spakirali smo se i krenuli istim teškim putem natrag.
Za mene emocionalno ribolov skoro gotov, u povratku na početku neke uvale lovimo još par škarama i vraćamo se mrtvi umorni po mraku do auta.
Sretni i ponosni, otišli smo proslaviti nesvakidašnji ulov uz obalu s pivom u ruci i pričom koja će se prepričavati godinama.
Prekrasno iskustvo, baš ono za što svaki ribolovac živi.
A za sve koji vole detalje o opremi, evo i toga.
Štap je bio Sakura Shukan 2.0 Shore Jigging Special, rola Penn Slammer IV 4500HS, špaga YGK Aliexpress i na kraju svega toga Black Minnow od 60 grama uz nezaobilaznu Tisch Fishing Aplikaciju za ribolovnu prognozu.
A protagonisti cijelog doživljaja su Mario Mandul – Mandula i moja malenkost Zvonimir Tišljar – Tisch.
Do nekog novog Dugog Otoka ostajte mi dobro…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....