I dok čitav svijet danas sa strepnjom prati rusku invaziju i rat u Ukrajini te je prvi put čuo za neka mjesta i gradove koji iz dana u dan nestaju pod silom ruskoga granatiranja, neki su gradovi stanovnicima na jugu naše zemlje, u Dalmaciji, poznati od davnina.
Posebno je na Pelješcu živo sjećanje na veze koje su u 18. i 19. stoljeću bile izrazito jake s gradovima za koje ostatak svijeta sada prvi put čuje. To se prvenstveno odnosi na veze Orebića i Mariupolja, a spomen na te veze prisutne su i u orebićkom Pomorskom muzeju, ali i na starom kapetanskom groblju, te u istinama i legendama koje su s vremenom postale i dio usmene baštine koju rado slušaju i turisti i domaći.
Jedna od tih veza i priča jest i ona o obitelji Mimbelli, čiju je grobnicu kod crkve Gospe od anđela ukrasio osobno Ivan Rendić te na nju posjeo i pozlatio svoju "Usnulu vestalku".
Obitelj Mimbelli nemjerljivo je zadužila Orebić. Ne samo da je u grad dovela vodovod – mukte! – nego je zajednici darovala i zgradu suda, u kojoj se danas nalazi i sama općinska uprava.
Koliko je Antun Mimbelli za života pomogao Orebiću, možda i jest pomno zapisano u nekom starom arhivu, ali to zacijelo nije usporedivo s doprinosom nijednog suvremenog mecene. Antun Mimbelli imao je četiri brata, Franu, Luku, Ivana i Stipana, a obitelj je imala samo jednu molbu prema Orebiću – da se njihov mauzolej održava nakon njihove smrti, i to novcem koji su sami ostavili zajednici, ne sluteći, naravno, kolike će promjene poslije nastupiti nakon što i posljednji Mimbelli, Baldo, napusti Orebić i preseli se na onaj svijet, bez žene i bez nasljednika.
O snazi peljeških moreplovaca, brodovlasnika i trgovaca najbolje govori podatak da su Pelješčani 1800. godine bili vlasnici 174 od 240 jedrenjaka dubrovačke flote.
Zastava carske Rusije na krmi
Obitelj Mimbelli doselila se na Pelješac s Korzike u prvoj polovini 17. stoljeća, a u 18. stoljeću su, ploveći na brodovima Stjepana Florija, s čijom su obitelji bili u tazbinskim vezama, stekli bogatstvo i osamostalili se. Braća Mimbelli su 1839. godine osnovali tvrtku za trgovinu i transport ruskim žitom u Taganrogu na obali Azovskog mora i Mariupolju, u današnjoj Ukrajini.
Premda podanici Dubrovačke Republike, postali su i ruski podanici te na brodovima vili zastavu i carske Rusije. Žito se prevozilo u Livorno, Marseille, Barcelonu i u luke Engleske i Irske.
Uobičajeno je bilo krenuti iz Jadrana sredinom siječnja ili početkom veljače jedrenjacima nakrcanim kamenom s otočića Vrnika u korčulanskom akvatoriju za Carigrad i nastaviti put u Crno i Azovsko more, te doći u ukrajinske luke za ukrcaj žita nakon što bi se led otopio. Uspijevali bi, puni žita, napraviti godišnje po nekoliko putovanja do Malte, Livorna, Marseillea, do Engleske i Irske.
U uobičajene trgovačke rute spadalo je i putovanje do Lampeduze početkom lipnja. Tu bi se kupile srdele, solile se u barilima ponesenima s Korčule, plovili bi onda prema Malti ili do Carigrada, gdje bi prodali usoljenu ribu i nastavili put do Azovskog mora, odakle bi, nakrcani žitom, jedrili po Mediteranu i Atlantiku.
Putovanja do Sjeverne Amerike ili do Brazila postajala su s vremenom uobičajena za Mimbellijeve nave, a zabilježena su i putovanja broda "Padre Mimbelli" čak do Sumatre. Golema Mimbellijeva flota na svome vrhuncu brojila je 36 prekooceanskih jedrenjaka, od kojih su najveći dio činile nave. Braća su imala predstavništva u svim velikim europskim trgovačkim gradovima, imala su bogatstvo i moć.
No parobrodi, u kojima Mimbellijevi nisu prepoznali prijetnju, bili su golema promjena koju orebićki brodovlasnici nisu mogli predvidjeti. Raselili su se po Europi, dio njih je novac uložio u druge poslove, a dio njih – kao i Baldo Mimbelli – nastavio je živjeti luksuzno do kraja života, zabavljajući se i kockajući u Italiji i Francuskoj.
Baldo Mimbelli nije živio isposnički – navodno je jedne noći na jugu Francuske za kockarskim stolom izgubio čitav jedan brod! – a i žene sumnjiva morala bile su mu drage. No, ipak, nikad se nije ženio. Zašto? Jer nije mogao biti s onom koju voli!
Priča o guvernanti
Svaki će turistički radnik u Orebiću, a i šire, ispričati priču o nesretnoj ljubavi koju je Baldo Mimbelli gajio prema kćeri svoje ukrajinske guvernante, koju, međutim, otac i majka nisu htjeli ni razmotriti kao buduću snahu. Sin jedinac i guvernantina kći, pritom još i pravoslavne vjere?! Ne dolazi u obzir!
Guvernantu i njezinu kćer Antun i Kata Mimbelli su otpremili put Crnog mora, a Baldo se, tužan i nevoljan, ali uz blagoslov roditelja koji su vjerovali "da će ljubav proći", uputio u svijet gdje je bjesomučno trošio novac svojih predaka.
Za dišpet ocu i materi je, priča kaže, nakon njihove smrti naručio od Ivana Rendića kip, na sliku i priliku svoje nesuđene nevjeste, te ga položio na grob svojih roditelja. I ne samo to. Dao je natkriti mauzolej tipično ruskim, pravoslavnim svodom od bakra i zlata te je tako zauvijek, i nakon svoje smrti, ostao vjeran svojoj ljubavi.
Priča kaže da Rendićeva usnula djeva u ruci drži vrč iz kojeg se izlijeva voda kao simbol zadnjeg Mimbellija, čiji je život neutješno protekao i ugasio se 1922. u Trstu. Malo tko na ovu priču ne bi tužno uzdahnuo.
– Jest, samo priča nema ni najmanje veze s istinom – tvrdi akademik prof. dr. sc. Igor Fisković, čiji su korijeni orebićki i, dapače, čiji je pradjed bio otpravnik poslova u tvrtki braće Mimbelli u Mariupolju.
– Priča nema nikakve, baš nikakve, potvrde ni u jednom jedinom pismu, dokumentu, ni u jednom relevantnom izvoru. Baldo Mimbelli, osim toga, uopće nije zadnji Mimbelli. Obitelj se iz Orebića, po raznim granama, raselila po Europi, a sam kip "Usnula vestalinka" Ivan Rendić je još najmanje šest puta ponovio. Na još najmanje šest grobova nalazi se isti Rendićev kip s motivom usnule djevojke, koji je u to vrijeme bio vrlo popularan – dodaje akademik Fisković.
Otkud onda priča o fatalnoj Ukrajinki, odnosno Ruskinji? Pozlaćena kupola je, smatra Fisković, znak poštovanja prema zemlji u kojoj je stvoreno bogatstvo Mimbellijevih, a u Mariupolju je Baldo Mimbelli, uostalom, i rođen – 1. srpnja 1848. U Orebiću je dobio dvije sestre i jednog brata, koji je, čini se, umro već u dječačkoj dobi.
Ruske guvernante u to su doba na "tržištu guvernanti" bile izrazito cijenjene jer su, osim ruskoga i ukrajinskoga, govorile još i njemački, talijanski i francuski, a često i engleski, pa prisutnost Ukrajinke u raskošnom domu Mimbellijevih u Orebiću nije nimalo čudna.
Kako je Rendić 'štancao' vestalinku
Doista, o skulpturi Ivana Rendića talijanski je list "Il Piccolo" u svibnju 1897., kad ga je kipar, na narudžbu Balda Mimbellija završio, objavio pohvalnu crticu: "Figura je prekrasna i prekrasno izvedena. Obnaženi dio koji je otkriven je božanstven, lijepa u klasičnoj grčkoj ljepoti punoj osjećajnosti."
No okretni Imoćanin, jedan od najtraženijih kipara toga doba, Ivan Rendić isti je spomenik napravio i Tomi Cossovichu (Trst, 1907.), Ivanu Tomašiću (Opatija, 1909.), Anti Vukasoviću (Drniš, 1910.), Matiji Glavanu (Solin, 1911.) i Josipu Smokvini (Rijeka, 1915.), sve to za života Balda Mimbellija, koji je doživio 74 godine. Da mu je toliko bilo stalo do guvernantine kćeri, teško da bi dopustio da njezino lice krasi i tuđe grobnice, zar ne?
Baldo Mimbelli, dobro kaže akademik Fisković, nije zadnji izdanak brodovlasničke obitelji Mimbelli. U Livornu u Italiji nalazi se Villa Mimbelli, danas muzej posvećen slikaru Giovanniju Fattoriju, jednom od prvih talijanskih sljedbenika impresionizma, u kojoj je odrastao proslavljeni admiral Francesco Mimbelli, sin Luke i Fanny, rođen kad je Baldo imao 55 godina.
Po admiralu Mimbelliju zove se i jedan od talijanskih ratnih brodova, jedan od onih koji su sudjelovali u akcijama spašavanja izbjeglica u Jadranskome moru, izbjeglica koji nisu ničim bili vezani za Ukrajinu premda ih je iz njihovih afričkih zemalja potjerala jednaka muka kakva goni i milijune Ukrajinaca danas.
Francesco Mimbelli u Livornu je završio mornaričku akademiju, služio je i u Mussolinijevoj mornarici, a umro je slavljen i hvaljen 1978. u Rimu. Potomci njegovih sestara i nećaka, živi i zdravi, žive u Grčkoj, Italiji i Francuskoj. Otkud uopće priča o nesretnoj ljubavi?
– Teško je reći – kaže akademik Igor Fisković.
– Rekao bih da takve priče, koliko god dirljivo zvučale, nisu ništa drugo do posljedica neukosti i, eventualno, potrebe nekih, možda i učenijih ljudi, da fabuliraju, da ne kažem izmišljaju. Meni se čini da je priča nastala prije kojih tridesetak godina, ali, velim vam, u njoj nema istine – kategoričan je Fisković.
No ljudi više vole romantičnu i izmišljenu priču nego istinu pa je legenda o nesretnoj ljubavi Balda Mimbellija danas življa nego bilo koja provjerena informacija o toj orebićkoj obitelji. A Mariupolj? U Mariupolju danas, kako stvari stoje, nema ni kamena na kamenu, a pogotovo spomena na tajnu vezu s orebićkim brodovlasnicima i njihovim nesretnim ljubavima.
