Je, istina je, svi mi malo stariji sjećamo se kako je u našim selima (jerbo je većina nas imala neko svoje selo odakle su naši preci stigli u grad, bilo to za dobro ili za zlo), e u tim našim selima uvijek se moglo vidjeti dva, tri barbe kojima je falio poneki prst.
Kad ste baš mali, bilo vam je malo neugodno pitati što je bilo s prstima, možda je čovjek bolestan od neke teške, rijetke zloćudnice, pa nije ugodno to spominjati. A kasnije saznate - u pitanju je - čiket, dinamit.
Puno je ribica zbog toga dinamita plivalo leđno, ali su bogme neki koji ne dišu na škrge ostali i bez prstiju. Danas je takva priča, srećom, rijetkost. Uostalom i da hoćete nemate više što loviti. More je samo za ukras i da u njemu točaju guze naši dragi gosti. Ribe nema niti će je biti.
E pa povijest tih nestalih prstiju ispisivana je i u mračnom socijalizmu, eto te 1951. godine "Slobodna" je imala u nekoliko navrata priču o dinamitašima. Kad je ponestalo fašista, nacista, ustaša i četnika, naš je radni ili poljoprivredni ili ribarski čovjek udario na - ribu.
Nemoguće ih je suzbiti
Evo ga, tekst iz Novine iz rujna. Zakuhalo nebo i zemlja, i Neretva jedva diše, a "Slobodna" objavljuje tekst pod naslovom "Štetočinjstvo (ovo nj nije pogreška!) koje bi trebalo svakako suzbiti", uz podnaslov "Nesreće dinamitaša kod ušća Neretve". Kreće priča:
"Kad ribari, koji u svojim trupicama kruže oko sprudova na ušću Neretve, čuju potmulu eksploziju, od koje se ne vidi dim, iz pravca Blaca, znaju da se radi o dinamitašima, štetočinama, koje još nije uspjelo suzbiti, da su oni uzrok sve većem opadanju unosnog lova na ciple. Naročito u ovo doba, početkom rujna, kad krupni cipli "babaši", noseći u sebi tešku krcatu ikru, putuju na mriještenje prema Blacama i Malom Stonu i od Stona prema Trpnju, dinamitaši ih dočekuju na svakoj dobroj pošti. Jedna od najboljih je rt otočića Ošjaka između Blaca i ušća Neretve."
Pa se prepričavaju danas nestvarne brojke kako su ribari iz Komina u lipnju i srpnju ulovili po 300 kilograma cipala - dnevno!!!, jer je riba navalila, ali su, bogme, navalile i štetočine.
E sad ide priznanje kako nova narodna vlast, hm, nije baš uspješna, jerbo je "prije rata na ušću Neretve bio stalno nastanjen ribarski stražar, koji je u doba migracija i mriještenja cipli dobivao pomoć u motornom čamcu i posadi. Poslije oslobođenja ova je služba ukinuta, ali mjesni narodni odbor... nije učinio što se od njih očekivalo, da u suradnji sa svim poštenim ribarima, koji svoj kruh zarađuju trudom, iskorijene ovu egoističnu i rušilačku naviku ubijanja ribe dinamitom. Nedavno je stražarska služba uspostavljena, ali stražar stanuje u selu i nema mogućnosti za efikasan rad."
Koliko važnih podataka u samo nekoliko rečenica novinskog izvještaja. Prvo je ta nevjerojatna zabluda, a očito su neki u to vjerovali, kako se čovjeka može preodgojiti, dozvati ga svijesti i moralu, pa će se ukinuti svako zlo na svijetu.
Te zablude ljude koji su imali otvorene oči nisu mogle opiti, a postat će svjesni i ostali kako samo kazna pomaže i budi "svijest i moral" kod radnog i neradnog čovjeka.
A druga je istina kako je u samim začecima nova država pokazala kakve će je boljke mučiti - neefikasnost, nesposobnost, nebriga. Prvo su ukinuli stražara što ga je imala ona Jugoslavija, kraljevska, koje se očito bolje brinula o prirodi i ribarstvu od ove nove, narodne, a onda kad su priznali pogrešku i vratili stražara - onemogućili su ga da radi svoj posao. A što će čovjek, bit će nakon mjesec, dva pomislio, što me briga, plaća ide... Uhljebi uvijek i zauvijek.
I smrtni slučaj!
Sad dolazimo do priče o prstima. Kaže novinar:
Dinamitaše ne zaustavljaju ni teška unesrećenja kojima sami sebe izvrgavaju zbog nesmotrenog rukovanja eksplozivom. U posljednje dvije godine bilo je četiri takva slučaja, od kojih jedan smrtni. I prije nekoliko dana ribari s ušća rijeke čuli su dvije eksplozije dinamita sa rta Ošjaka, a zatim treću, od koje je bjeličasti dim lebdio nad morem... - siguran znak da dinamit nije eksplodirao pod vodom. Istog popodneva po neretvanskim selima se pronio glas da je S.S., pok. Luke, izgubio ruku bacajući dinamit na ribu."
Evo još jednog dinamit teksta, od 21. srpnja pod naslovom "Još im se isplati". Autor navodi da je "kroz prošlu i ovu godinu zbog lovljenja ribe na ovaj nedozvoljeni način kažnjeno preko 30 ljudi". Novinar opravdava naslov sljedećom računicom:
"Za tri kvintala kvalitetne ribe ubijene dinamitom zaradi se oko 60.000 dinara. Ako se kazne novčanom globom od 10.000 dinara (a najčešće prođu nekažnjeni) još uvijek im ostaje 50.000 dinara, pa mogu eventualno i da sjede u zatvoru dva mjeseca... Kada bi se pojedinci kaznili zatvorom od 5 do 10 godina, vjerujemo da bi svaki bacač dinamita ubuduće dobro promislio "isplati" li mu se baviti ovakvom špekulantskom zaradom. Sigurno je da bi zaključak bio u prilog općim interesima."
Ove rečenice o zločinu i kazni kao da se odnose na današnje hrvatsko pravosuđe. Ništa se promijenilo nije, zar ne.... Uzalud su protekle sve te godine.