Pelješka obala kao i većina hrvatskog obalnog pojasa leži na krškom tlu zbog čega je puna špilja i grebena, kako nadvodnih tako i onih potopljenih. Postoje procjene koje govore kako ih duž čitave hrvatske obale još preko tisuću tek čeka da bude otkriveno.
Većinu ronioca privlače ovi djelomično ili potpuno neistraženi potopljeni objekti, zanimljivi su im zbog drevnih formacija stijena i života koji se ne može naći ni na kojem drugom mjestu, zbog adrenalina, uzbuđenja i emocija koje prate ova često izazovna, a ponekad i opasna ronjenja. Bilo da je ovakvo ronjenje pomicanje vlastitih granica ili suočavanje sa nikad prevladanim osobnim strahovima, ono definitivno nudi priliku za otkrivanje posljednjih preostalih netaknutih kutaka svijeta.
Ronjenje u špiljama podrazumijeva posebne vještine i završene tečajeve ili škole, ali pridržavajući se ograničenja, roneći u kavernama u kojima je izlaz uvijek vidljiv, uz pratnju iskusnog vodiča, čak i rekreativni ronioc može bez opasnosti proviriti u ovaj bajkoviti svijet stijena.
Špilja u uvali Bočina na Pelješcu bila je nešto što nas je zaintrigiralo. Čuli smo za nju iz ronilačkih priča, ali definitivno nije bila jedna od onih razvikanih o kojoj možeš baš sve saznati na Google-u, štoviše, tamo o njoj nema baš nikakvih podataka. Istražena je, ali ne do kraja, obzirom na njenu razgranatost i brojne uske i mračne sifone pune finog sedimenta.
Ali znali smo da je lijepa i da ju se isplati posjetiti, zbog čega smo zamolili Dragana Lopina iz ronilačkog centra Žuljana da nas odvede do nje. Pristao je iako u ovu špilju nerado vode ronioce zbog zahtjevnog ulaska i izlaska iz nje i nije dio uobičajene ponude, pogotovo za one bez iskaznice špiljskog ronioca. Uvjet je bio da uz našeg vodiča samo dva ronioca mogu ući unutra, zbog galerije koja nije jako prostrana i vrlo lako se zamuti.
Dogovorili smo se da uz našeg domaćina Tea Lopina idu Damir koji ima certifikat za ronjenje u špiljama, i Janis, koji je već nekoliko godina u Žuljani skuplja svoje ronilačko iskustvo i sada je konačno dočekao dan kada će konačno smjeti ući u ovu špilju. Moram priznati da sam nakon već dva odrađena zarona tog dana bila pomalo i umorna za penjanje s teškom ronilačkom opremom po škrapama pa mi je odmor na brodu ipak dobro došao. Već odavno sam naučila i da forsiranje u ronjenju nikako nije dobro, a Bočinu ću iz prve ruke vidjeti neki drugi put.
Sam ulaz, a ujedno i izlaz iz špilje je vanjski i ona nema direktan kontakt s morem, već je pune plima i valovi kroz okrugli otvor koji se nalazi par metara iznad površine mora. Zbog jake struje i valova koji lupaju o stijene, najbolje je preroniti udaljenost od broda do ulaza kako bi se uštedjelo i nešto snage za ronjenje unutra, ali i za ponovno penjanje po stijenama pri izlasku van. Nakon sidrenja broda naša trojica „specijalaca“ hrabrim skokom u more krenula su u akciju „osvajanja“ ovog podvodnog objekta.
Ronjenje, izlazak na površinu, skidanje peraja, penjanje, spuštanje, navlačenje peraja, zatim ponovno ronjenje; bio je to redoslijed radnji koji čak ni nama koji smo ih fotografirali i domahivali im s broda nije izgledao jednostavan, ali momci u formi su odradili ovu tjelovježbu apsolutno bez greške.
Špilja Bočina se sastoji od dvije galerije, gornje koja je atraktivna zbog svojih vapnenačkih ukrasa i pogleda na azurno plavo more na izlazu i donje, mračne zbog crnih stijena koje apsorbiraju svjetlo i koja nije još potpuno istražena. Bez obzira na jednostavnost ovog gornjeg dijela, za svaki slučaj postavljena je sigurnosna Arijadnina nit kojom su ronioci označili izlazak iz špilje.
Ulazilo se već ranije i u ovaj tamni dio, ali to raditi bez potpune speleološke opreme bila bi potpuna glupost, jer ova je špilja sedamdesetih godina čak i uz sve poduzete mjere sigurnosti već odnijela život jednog češkog državljana. Temperatura vode unutar špilje uvijek je niža od one u okolnom moru i za ronjenje u njoj potrebno je imati toplije odijelo.
Mnoštvo stijenskih formacija visećih stalaktita i stalagmita što strše s dna gornje galerije dokazuju da je ova špilja nekada bila suha i da je možda i milijunima godina kišnica polako otapala ovu čvrstu vapnenačku stijenu, sve do vremena kada su je i valovi počeli natapati. Gornja prostorija proteže se u dubinu stijene oko tridesetak metara, a njena maksimalna dubina je devet i pol. U sifonima je ova dubina i veća, ali oni su ipak preuski za prolazak i puni finog sedimenta koji se pri najnježnijem zamahu peraje diže i smanjuje vidljivost gotovo do nule.
Za to vrijeme, na brodu smo nestrpljivo čekali povratak našeg trojca, a dvadeset minuta što je bilo dogovorno vrijeme izlaska brzo je prošlo. Već su kasnili koju minutu, ali nismo se zabrinuli jer smo već čuli njihove oduševljene glasove dok su se penjali na stijene s unutrašnje strane špilje. Ove figure nastale od istaloženog kalcij-karbonata očito su nadmašile očekivano, a sam pogled na ozareno Janisovo lice pri izlasku govorio je kako se ovdje isplati doći i iduće godine.
