StoryEditorOCM

orsan u solituduRonioci iznose porazne podatke: Ljudi kažu ‘nema veze ako dođe kriza, jest ćemo ribu‘. E, nećete jer je nema! I biljni svijet je otrovan i uništen...

Piše Dubravka Marjanović Ladašić/DV
22. prosinca 2020. - 08:07

Posjet Ronilačkom klubu Dubrovnik i ekipi koja se u svom orsanu, u Solitudu, sastaje svako popodne pravi je doživljaj, piše Dubrovački vjesnik.

More je nedavno opasno zaprijetilo prelijevanjem preko obale, što se nije dogodilo samo jednom, kazuje Maroje Capurso i pokazuje crtu koja je ostala na zidu od zadnje poplave. Kad se dogodi, samo pokupe opremu jer je ionako ronilačka, smije se Maroje, član Kluba od 2000. godine.

Za velikim drvenim stolom sjedi tajnik Kluba, instruktor ronjenja i jedini zaposleni Vlaho Radonić, tu su i Branimir Petrak, Lukša Franquelli i Antonio Pinčević. Tog dana u Klubu nije bilo nijedne članice, a imaju ih dosta, kažu - iz godine u godinu sve više.

- Na zadnjem tečaju bilo je 70 posto žena – govori Branimir.

- I bolje su ženske puno nego muški! – dodaje Vlaho.

– Muški su svi frajeri, sve znaju. A žene slušaju što si rekao, rade seriosno, lijepo kako si rekao i nikad nema problema s njima.

- Najbolji su oni koji dođu, a ništa ne znaju, jer dođu otvorena uma i slušaju. Ovi koji navodno nešto znaju, obično su to krivo naučili, pa je to teško ispraviti – nastavlja Branimir.

Klub, osnovan 1964. i jedan od najstarijih na Jadranu, uvijek broji između 80 i 100 članova, kako koju godinu, ističe Vlaho.

MIR I TIŠINA

A kako se postaje član?

- Kupnjom članske iskaznice! – smije se Vlaho.

- Ako vas interesira, možete doći u nas i prijaviti se na tečaj. Godišnja članarina je 100 kuna. Tečajeve održavamo od travnja do listopada, dok je more toplo. Traje otprilike sedam dana. Nekad su ti tečajevi trajali po mjesec i pol dana, ali to je bilo kad si trebao biti astronaut da možeš roniti – s osmijehom kaže naš sugovornik.

image
Prostorije su im u Solitudu
Privatni arhiv

- Danas je ta tehnika pošla toliko naprijed da možemo nekoga naučiti roniti za sedam dana.

- Naučit ću te ja za tri! – povikao je Maroje iz susjedne prostorije. Bili smo razredni kolege pa možda misli da brzo učim? Ne pada mi na pamet, ali evo informacije kakav je osjećaj roniti s bocama za one koji imaju takve sklonosti:

- Fenomenalan! Mir, tišina, nema žene, nema mobitela – pola u šali, a pola u zbilji odgovara Vlaho. S bocama se roni do 40 metara dubine, što opet ovisi o tome koji tečaj ronjenja ste završili – za jednu, dvije ili tri zvjezdice. Prva roni do 20 metara, druga do 30, a treća do 40 metara dubine, što je zakonska granica.

Vlaho je davno postao članom Ronilačkog kluba Dubrovnik - bilo je to 1976. Njemu je 60, ali ne bi mu čovjek d‘o.

- E, pa to je još jedan dokaz da ronjenje pomlađuje. Radili smo nekakva testiranja i došli smo do toga da se prilikom ronjenja oslobađaju neke molekule koje regeneriraju tijelo – dodaje Branimir. Naša članica Antonija Perović imala je doktorski rad na tu temu.

Branimir je u Klubu od 1994. Ronio je samostalno, pa shvatio da bi trebalo položiti neki tečaj i pridružio im se.

Dobna granica za polaganje tečaja je 16 godina, što je isto rano, slažu se naši sugovornici.

- Treba biti i fizički spreman jer je teret boca velik. Samo one teže 15 kilograma, plus 10 kila olova... – pojašnjava Branimir.

Što se dublje roni, kraće se ostaje pod površinom. Obično je to 45 minuta do sat vremena.

- Tih sat vremena prođe strašno brzo. Sat u školi ne prolazi nikako, a u dubinama za čas – opisuje Vlaho.

Sjeća se dobro i kako je izgledao njegov prvi zaron, iako je tada imao samo 16 godina. Prije nego je zaronio s bocama, dugo je već ronio na dah, pa mu nikako nije bilo jasno kako to on sad može ostati u dubinama tako dugo, a može disati. To je nevjerojatan feeling!, još uvijek zaljubljen u iskustvo ronjenja kazuje Vlaho.

Zakonom je zabranjeno loviti ribu dok ronite s bocama, ribanje je dozvoljeno samo kod ronjenja na dah, educiraju nas.

U ronjenje s bocama ide se kad su organizirani klupski zaroni ili akcije čišćenja podmorja. Dvaput tjedno tijekom ljeta imaju klupske zarone.

image
Uvijek spremni za akciju
Privatni arhiv

TRAGANJE I SPAŠAVANJE

Lukša Franquelli član je Kluba osam godina. Oduvijek je htio roniti s bocama, dosta je ronio na dah, pa se na koncu priključio Klubu, gdje je dosta aktivan. Sudjeluje u akcijama i događanjima kad god može, a naravno da ne propušta ni druženja koja ih u klubu jako povezuju.

- U zadnje vrijeme napravili smo 3,4 tečaja za 10-tak, 15 ljudi i dosta ih nakon toga ostane u Klubu – raduje Vlaha. - To ovih godina prije baš i nije bio slučaj.

- Ovdje ti ne treba ništa, imaš kompletnu opremu i možeš dvaput sedmično zanjoriti. Sve što treba, jest da poslije osakuješ opremu i spremiš je – kazuje Vlaho.

- Treba ti dobra volja i eventualno kupaći, a nije obavezan – uvijek raspoložen za šalu dodaje Maroje.

Na žalost, nisu sve akcije u kojima sudjeluju članovi Ronilačkog kluba lijepe i ležerne. Bude jako teških zarona u potrazi za nestalima, koje uvijek obilježe čovjeka. Oni, naime, točnije njih 35 iz Kluba, daju potporu gradskoj, županijskoj i državnoj Civilnoj zaštiti kao tim za traganje i spašavanje, pa sudjeluju u svim potragama za nestalima i unesrećenima na moru. Bilo je nekoliko desetaka takvih slučajeva tijekom godina, kažu Branimir i Maroje, a takve akcije uvijek odrađuju stariji i skusniji među njima, baš zato što je jako teško.

- Mi smo svi manje-više ratna generacija, pa mlađe gledamo ne uključivati u takve akcije, ako nije baš nužno – dodaje Branimir.

- To su jako teške situacije, ali mi smo tu kad treba. Daj Bože da nekad uspijemo nekoga i spasiti, ali to je, na žalost, rijetko jer obično dok mi dođemo, sve je već gotovo – s tugom kaže naš sugovornik.

- U tim momentima pomisliš kako bi bilo tebi da je u pitanju netko tvoj – dodaje Maroje.

- Svi znamo da je mala vjerovatnost, ali ipak daš sve od sebe i nadaš se nekoj sreći – kaže.

- Nas često zovu i ljudi kad im stane barka, Klub im je blizak i znaju da smo uvijek tu. Zovu nas i koće kad im se mreža zapetlja oko propele. Ono što veseli, jest da se slažu kako je u jadranskom podmorju iz godine u godinu sve manje smeća koje odbacuju neodgovorni pojedinci. A tko bi to znao bolje od njih, koji sudjeluju, a često i organiziraju, akcije čišćenja podmorja.

- Ljudi nisu svjesni koliko je loša situacija – dodaje Branimir.

Kažu, ‘nema veze ako dođe kriza, jest ćemo ribu‘. Nećete jer je nema! Ima još malo plavice i ribe od kamena, ali kroz godine je bilo previše alata, brodova i izlova – porazni je podatak koji iznose članovi Ronilačkog kluba Dubrovnik.

- Prije se ribalo zonski, što je dobro jer se u zonama u kojima se ne riba, obnovi riblji fond – kaže Maroje.

image
Maroje Capurso
Božo Radić/Cropix

- Italija, Francuska i Španjolska imaju zone u kojima je potpuno zabranjeno ribanje, koje tako postaju mrijestilište – pojašnjava Branimir.

- Mi to više od deset godina pokušavamo učiniti sa Svetim Andrijom, ali u nas nema sluha, nikoga nije briga i nemaš se kome obratiti – indisponirano dodaje.

- U našem moru je zbog kanalizacije i flora otrovana i uništena raznim kemikalijama. Nije čudo da onda nema ni ribe jer nema gdje odložiti jajašca.

- Sve se nekako urotilo. Došla je i ta nesretna alga caluerpa i napravila kazin – podsjeća Maroje na pojavu ‘alge ubojice‘ koja uništava ekološku ravnotežu i biološku raznolikost podmorja u kojem se pronađe, a gotovo ju je nemoguće iskorijeniti.

Nije rijetkost da članovi Kluba pronađu i mine zaostale iz raznih ratova koji su se vodili na ovom području. Bilo je toga bezbroj, sjeća se Vlaho. Danas ih iz mora vade pripadnici specijalne policije.

Naši sugovornici najponosniji su na činjenicu da su svojim snagama uspjeli skupiti dovoljno novca za kupnju gumenjaka za potrebe Kluba. Nakon što su ‘pogubili živce‘ i godine očekujući da će im lokalna samouprava pomoći u toj namjeri, a snalazeći se do tada s plovilima u vlasništvu prijatelja, jednog dana su rekli ‘dosta‘ i bacili se u štednju.

- Nismo imali uvjete za akcije, a gumenjak je jako skup, košta pola milijuna kuna. Novac smo doslovno uspjeli ‘skupiti‘, kao doma kad se odričeš svega – sjeća se Maroje.

– Ovdje u Klubu ostavili smo samo vodu i struju dok ne riješimo taj gumenjak. Natjecali smo se za montiranje bova po gradskim plažama, kumili i molili prijatelje i tvrtke... Kome god je Ronilački klub poslao mail, uplatio je koliko je mogao. Taj gumenjak koristimo za sve, od potraga do akcija. Nije jeftino ni održavanje, ali sve to sami radimo – kaže Maroje, pa dodaje kako su dvije godine skupljali novac i na kraju uspjeli.

- Toliko puta nam je bilo obećano, ali samo smo se ‘opekli‘. Zato smo danas tako ponosni na taj gumenjak – zaključuju sugovornici Dubrovačkog vjesnika.

22. studeni 2024 10:36