Evo su se znanstvenici pobunili protiv uzgajališta hobotnica jer su maloprije ustanovili kako su one osjećajna bića i da pate ka i mi.
Ovi san tekst napisala prije više od 20 godina:
Mi judi imamo nike svoje kriterije kad su beštije u pitanju i pari mi se da nismo svaki put u pravu. Mašku je, normalno ka i pasa, držat u krilo i mazit, a nike su na druge beštije toliko odvratne i gadljive a da ni sami ne znamo zašto. I uporno nike od njih nećemo prihvatit ka naše male prijateje.
A Hoba može bit i to. Meni se znalo dogodit kad bi ronila da mi je lizla po odijelu, bocama i maski i došlo je do toga da san je na kraju morala češat po glavi, a ona je guštala prasica jedna. I sad kako to?
Za domaće beštije je to normalno jer veliki dil svoje evolucije one su bile kraj čovika i oni genetski znaju šta to znači pomazit se, gladit, milkit i kad se viče ili reče ''mrš u kućicu''! A kako ona zna, krakato jedno stvorenje za češanje po glavi? I ko je nju tome naučija?
Za naše oči ona je jedan ljigavi, slinavi, balavi glavonožac, skoro ka niko defektno stvorenje koje ima samo bezbrojne noge i niku klimavu glavu ka da jon je ko sašija od krpe. A ustvari, Hoba je jedno od najstarijih bića na planetu, a to oće reć da je u evoluciji puno toga prošla i opstala samo zato šta pripada onima najsposobnijima.
Nje ima u beskrajnim dubinama i plićacima. I poznaje skoro sva mora i oceane. Dikor pliva po površini, đipa po dnu, penje se po stinan u svin pravcima, učine koji đir po kraju za kojin rakon ili lize po žalu za ostacima naše spize. Na suvo izgleda ka da se nije splela, šašavo i skroz šarmantno ka da je izašla iz starih antičkih mozaika, kojima je bila vječna Muza. Likovno ona je najzanimljivije stvorenje morskih dubina.
Pod more ona je brza brzina. Poprimi hidrodinamički oblik i manta okolo na mlazni pogon. A to šta čini sa kolurima ne zna ni kameleon. Stanice sa pigmenton minja po potribi i trenutačnome raspoloženju. Ali nije dosta šta more minjat kolure nego i strukturu kože koja more bit i glatka i gobava i svakakva. Glumi svašta samo da se je ne pripozna.
Moć zapažanja jon je savršena, a govoru da se čak i u labirintu more orjentirat. Ako jon ništa nije uspilo, kako bi se spasila ona pusti crnilo. I dok se crnilo ne slegne ona umakne. Jer ko se nije skrijo magarac je bijo. A ona ima vrimena nać bužu jer dok napadač kurca ne vidi, Hoba ima oko sokolovo i vidi fenomenalno i u totalnome mraku.
Ako ni to nije pomoglo, ostaje jon još borba prsa o prsa. S najgorin protivnicima a to smo mi, murina ili ugor. Hoba je hrabra, gre do kraja i puno puti more pobijedit. Ostane bez kojoga kraka ali jon posli nareste novi. Glavno je da je glave.
Obotnica more svašta jist ali voli fino papat. Rake, grancigule ali ni za jastoga neće reć-ne bi fala! Onin jednin zubon koji sliči na kjun od papagala ugrize i anestezira žrtvu. Da je more boje izmumat. Kad je došlo do toga da čovika mora ugrist, nas zna uvatit slabost, a one osjetljivije more afanat.
Kad se javu prve visibabe i ljubičice, Hoba dolazi u plitko, minja kolure i zavodi. Ona se zajubila na smrt. Onda oni ništo činu, šta nisan uspila svatit kako, ali to je to. I onda se Hoba i njezin Hobo rastaju zauvik. Posli misec dana jajašca od dva milimetra pričvršćena su za stinu ili kakovu špilju.
Hobotnica je divna mama. Ona dežura kraj njih, čuva ih, primišća i mazi, i more za to vrime izgubit jednu trećinu svoje težine. Misec dan posli male obotničice su velike tri milimetra i skroz su ka velike samo šta su prozirne i još malešne. Sada kad in je omogućila život, mati obotnica umire. Šmrc! Aha, a mislili ste da samo tamo neki labudovi, srne, medvjedići....
Krcato je more i priroda ovih priča i ovakvih krasnih plemenitih likova. Šta vrime gre daje, sve mi se više pari, kako smo, ka vrsta, najbezvezniji - mi!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....