Lijepa priča stiže nam iz Muzeja betinske drvene brodogradnje gdje je nedavno stiglo "Modro pismo – pripovjedački mozaik za Kuću brodograditelja" kojeg je poslala muzejska suradnica, interpretatorice baštine, Sanja Mrša Vukman.
Modro pismo stiglo je u obliku priče u dijelovima. Ovaj jedinstveni koncept evocira radost primanja pošiljki i okuplja betinsku zajednicu oko sjećanja na brodograditeljsku obitelj Filipi.
Muzej je objavio i video koji dočarava ovu zanimljivu priču.
Povodom Svjetskog dana pripovijedanja koji se obilježava ovog četvrtka, 20. ožujka, Sanja je čitateljima darovala ‘modru priču‘ koju donosimo u cjelosti. Gospođi Sanji od srca zahvaljujemo!
Dragi Čitatelju!
Prije nego ti ispričam o betinskom Modrom i stogodišnjim pripovjedačkim pismima s otoka Murtera, dozvoli mi da te upitam pitati kada si ti zadnji put napisao ili pročitao neku, rukom napisanu poruku? Da, baš sad, uz toliko drugih brzih mogućnosti komunikacije i brzih putovanja, moram te pitati i jesi li, s natruhom primisli o tome da ljudi razmišljaju o koloniziranju svemira, naprotiv, razmišljao kakav je smisao još uvijek graditi u drvu, ploviti “sporim”, drvenim brodovima, čuvati umijeća tradicijske brodogradnje i pripovijedati priče o brodovima, ljudima i moru? Ako misliš da ova pitanja imaju smisla, ova priča bi ti se mogla svidjeti. Primi je kao poklon pripremljen povodom Međunarodnog dana pripovijedanja i promotri tek par priloženih fotografija. Daj prostora mašti, pogledaj ih kao u otvoren obzora, pa neka ti to bude najbolja pozivnica za razumijevanje poruka ove priče.
Da bi ovu temu zaista doživio svojom, daj prvo dio sebe. Zaustavi pažnju i provjeri što osjetiš kad pažljivo opažaš one posebne riječi kojim se stalno iznova, između mora i ljudi ispisuje neprekinuto modro pismo života uz more. Kako ti zvuče pojmovi: drvo, drveni brod, škver, rebra, madiri, čekić, dlijeto, kalafat? Jarbol, jedro, konop, sidro, veslo, soha. Burtižavanje? Oštro idro? Gajeta, leut, kaić? Poznaješ li ih do u srž značenja? Priznaj, čezneš li doživjeti zvukove mora na drvenom brodu, osjećaj zaveslaja drveni veslom ili blizinu jedru koje se puni vjetrom? Kako ti je kad čuješ o rasušenim, napuštenim i potopljenim brodovima?
Drvena brodogradnja i plovidba su krasna praktična tradicijska umijeća, ali i vječna, savršena metafora ljudskog postojanja, zar ne? Svi znaju da je uvriježeno kazati da su brodovi kao i ljudi i da imaju dušu. Otkrit ću ti ponešto o jednom posebnom susretu duša i o načinima na koji su se oni dogodili. Vjerujem da ćeš ih i ti, na daljinu osjetiti kamo oni vode.
Kada je jedan betinski brodograditelj izgovorio misao da se radom na drvenom brodu ne gradi samo brod, već čitava zajednica, iz neposredne blizine sam vidjela koliko je obnova drvenih brodova zahtjevna. Bilo mi je jasno da živimo u vremenu kada je jedna, nekada svakodnevna kultura rada i postojanja, prešla u posebnu nišu baštinskih kurioziteta.
Po mojoj slobodnoj procjeni, međutim, obnova kulture pisanja tek je ponešto jednostavnija. Krajem 2024. godine sam kao interpretatorica baštine napisala pripovjedačko pismo upućeno Muzeju betinske drvene brodogradnje. Stiglo im je na manifestaciju Noći muzeja kako bi bilo je dio postava na temu “muzeji vidljivi i nevidljivi”. Poslala sam im ga kao veliki crveni paket s prilozima uz pisanu riječ, a pismo je bilo nazvano Modrim. U njemu sam oslovila Katu, Sandru i Mirelu intimno, “drage Čuvarice”. Od 2022. smo smo, naime, već povezane spomenutim murterskim stogodišnjim pismima. Verujem da dobro znaš da svi kustosi osim izloženih predmeta u svojim čuvaonicama čuvaju i mnoge skrivene predmete. U Betini je jedan od takvih artefakata spremljenih na čuvanje vakumirana papirnata pošiljka koju će Muzej aktualizirati tek 2122. godine. Taj predmet sadrži tri primjerka pisanih vodiča s protokolom za otvaranje murterske vremenske kapsule iz 2022. Pohranjena je u tlu i zapečaćena, blizu arheološkog lokaliteta znanom kao Colentum, kraj crkvice Gospe od Gradine na istoimenom murterskom poluotoku. Ako odeš u šetnju, vidjet ćeš jednu jedinu ploču novim klesanim natpisom označenu ploču u popločanju staze koja vodi do svetišta. I kapsula i vodič su poruka čitave zajednice iz 21. stoljeća za ljude u 22. Razmak između njih natempiran je na ravno stotinu godina.
Najintimniji dio poruke vodiča koji kapsulu prati u budućnost jest pet pisma upućenih ljudima koji će ih, bude li sve u redu, pročitati i na njih odgovoriti simboličkim činom. Zbog tih pisama imam s Čuvaricama dogovor da ću im svake godine, do isteka vremena do otvaranja u listopadu 2122. napisati po jedno “ljubavno pismo” kao most između sadašnjosti i budućnosti. Naravno, pisama ću napisat ću onoliko koliko za života još stignem. Nitko od nas, uostalom, neće dočekati otvaranje kapsule, ali ćemo, posrednim putem pisane riječi biti tamo. Sad kada znaš otkud njima “ljubavno”, Modro pismo, otkrit ću ti dio njegovog sadržaja.
U paketu s pismom sam, slično kao u kapsulu priložila priloge:
1.rukom pletene konopčiće
2. crveni žeton od štavljene kože kornatske ovce
3. jedan preparirani list murve, obojan u zlatno, podstavljen papirnatim ojačanjem, s žigom riječi snovi i izbušen nizom pravilnih kružnih otvora
4. jednu spašenu slikovnicu iz pedesetih godina 20. stoljeća, o dječaku i jarbolu
5. jednu crvenu drvenu bojicu
6. konačno - par predmeta vezanih za stvaralačku ostavštinu potomaka brodograditeljske obitelji Filipi - malo ulje na platnu “Betinska ćakula” i jednu slagalicu načinjenu od skupnog portreta djece nazvana Božić u obitelji Filipi 1912
Modro pismo je ove godine bilo inspirirana upravo razgovorima s živim potomcima obitelji Filipi.
Kad pričamo o umijeću prenošenja poruka i bilježenju stvarnosti, valja se malo zaustaviti i kazati da je bilježenje stvarnosti kod potomaka Filipovih bilo ono intuitivno kroničarsko, spontano. Bilježili su, fotografirali, slikali. Moji izravni kontakti s potomcima brodograditeljske obitelji su mi dali spoznaju da su osim bilježenja stvarnosti, pojedini od njih utjecali su na stvarnost aktivno, pouzdano, onako kako to mogu ljudi s brodograditeljskim krvnim zrncima u jednom društvu nakon ere brodogradnje kada se otvaraju nova polja djelovanja. Najsnažnije me se dojmio četvrti brat tri kovača, poštar, fotograf i umjetnik amater Dominik Dinko Filipi i sin mu, Mile Filipija. Kada je mile u ratom porušenom Zadru, kao nastavnik Gimnazije, pokrenuo lutkarsku sekciju, možda je jednostavno osjećao da je grad kao brodogradilište predaka- mjesto na kojem se stvari popravljaju. Taj njegov potez je bio dio klime koja je kasnije potaknula ozbiljniji razvoj lutkarstva u Zadru. Svatko ima svojih stotinu godina i svoje vlastite alate za djelovanje. Brodogradnja nas podsjeća da je moguće graditi od početka, od gole ideje i da je moguće nastavljati obnavljati nešto što se oštetilo.
Dio tog rezultata bilježenja stvarnosti Filipijevih, uspješno je primijenio Muzej betinske drvene brodogradnje u pripremi postava, pa se u muzeju, recimo, može vidjeti Filipijevo rodno stablo i jedan od najmarkantnijih skupnih portreta kovača u brodogradnji. A tu je i ova fotografija stareg kalafata, priložena kao stvarni odjek u prostoru i vremenu ideje kipa Malog brodograditelja.
Dok priča o ovoj obitelji zasigurno zaslužuje posebnu pažnju, na dva fragmenta priložena uz Modro pismo ću se osvrnuti onoliko koliko oni imaju veze sa svima nama ovdje i sad. Ulje na platnu Mile Filipija nazvano “Betinska ćakula” nastalo je po predlošku stvarne fotografije i stvarnih ljudi. Razgovor između tri starija čovjeka koji se sunčaju na klupici, u zavjetrini, simbol su svega onoga znanja što od njih takvih šutljivih i škrtih na riječima, svi baštinskih entuzijasti uspjeli sačuvati od zaborava za buduće generacija, da ne ostane “samo ćakula”. Brodogradnja jest umijeće koje se prenosi s generacije na generaciju, slično pripovijedanju priča. Vjerujem da su sve naše ćakule pretvorene u alat spoznaje, rad prikupljanja, obrade i prezentacije, najljepši poklon svima nama. Svatko u njima može pronaći ponešto od onoga što mu treba.
Tajnu drugog priloga - uvećane kopije fotografije Božića u Betini 2012. s portretima djece brodograditelja, snimljenu kroz modru leću i zatim izrezanu u slagalicu, zainteresirani gledatelj pronaći će u značenju kipa Malog brodograditelja u betinskoj luci. Tamo gdje su izloženi tradicijski brodovi okupljenim u jedan muzej brodogradnje na otvorenom, barčica u ruci Dječaka koji u mislima gradi brodove i otiskuje ih prema pučini, barčica je ideje koja sve nas poziva na vlastito putovanje.
Za kraj, prilažem odlomak iz modrog pisma jer i pisma su kao brodovi. Neka bude ispraćaj Godine Murve prije nego dočekamo Godinu Maslačka. U njoj će se neki od junaka ove priče opet pojaviti.
"𝑴𝒐𝒅𝒓𝒐 𝒑𝒊𝒔𝒎𝒐 𝑽𝒂𝒎 𝒔𝒕𝒊ž𝒆 𝒊𝒛 𝒑𝒓𝒊𝒑𝒐𝒗𝒋𝒆𝒅𝒂č𝒌𝒊 𝒅𝒆𝒇𝒊𝒏𝒊𝒓𝒂𝒏𝒐𝒈 𝒗𝒓𝒆𝒎𝒆𝒏𝒂, 𝒖 𝒈𝒐𝒅𝒊𝒏𝒊 𝒌𝒐𝒋𝒖 𝒔𝒎𝒐 𝒏𝒆𝒌𝒐𝒍𝒊𝒄𝒊𝒏𝒂 𝒆𝒏𝒕𝒖𝒛𝒊𝒋𝒂𝒔𝒕𝒂, 𝒖 𝒎𝒐𝒎 𝒓𝒐𝒅𝒏𝒐𝒎 Š𝒊𝒃𝒆𝒏𝒊𝒌𝒖, 𝒖 𝒋𝒆𝒅𝒏𝒐𝒎 𝒌𝒖𝒍𝒕𝒖𝒓𝒏𝒐𝒎 𝒌𝒓𝒖𝒈𝒖, 𝒏𝒂𝒛𝒗𝒂𝒍𝒊 𝑮𝒐𝒅𝒊𝒏𝒐𝒎 𝑴𝒖𝒓𝒗𝒆. 𝑶𝒏𝒂 𝒋𝒆 𝒛𝒂𝒑𝒐č𝒆𝒍𝒂 9. 𝒕𝒓𝒂𝒗𝒏𝒋𝒂 2024. 𝒊 𝒕𝒓𝒂𝒋𝒂𝒕 ć𝒆 𝒅𝒐 9. 𝒕𝒓𝒂𝒗𝒏𝒋𝒂 2025. 𝑵𝒂 𝒑𝒓𝒐𝒍𝒋𝒆ć𝒆 𝒏𝒂𝒔 𝒋𝒆 𝒏𝒂𝒅𝒂𝒉𝒏𝒖𝒍𝒂 𝒋𝒆𝒅𝒏𝒂 𝒌𝒏𝒋𝒊𝒈𝒂 𝒔 𝒐𝒃𝒋𝒂𝒗𝒍𝒋𝒆𝒏𝒊𝒎 𝒑𝒊𝒔𝒎𝒊𝒎𝒂 𝒊𝒛 𝒅𝒖𝒈𝒐𝒈𝒐𝒅𝒊š𝒏𝒋𝒆 𝒑𝒓𝒆𝒑𝒊𝒔𝒌𝒆 𝒅𝒗𝒐𝒋𝒊𝒄𝒆 𝒄𝒋𝒆𝒍𝒐ž𝒊𝒗𝒐𝒕𝒏𝒊𝒉 𝒑𝒓𝒊𝒋𝒂𝒕𝒆𝒍𝒋𝒂 - 𝒋𝒆𝒅𝒏𝒐𝒈 𝒃𝒐𝒕𝒂𝒏𝒊č𝒂𝒓𝒂 𝒊 𝒋𝒆𝒅𝒏𝒐𝒈 𝒋𝒆𝒛𝒊𝒌𝒐𝒔𝒍𝒐𝒗𝒄𝒂 𝒊 𝒌𝒏𝒋𝒊ž𝒆𝒗𝒏𝒊𝒌𝒂 19. 𝒔𝒕𝒐𝒍𝒋𝒆ć𝒂. 𝑼 𝒌𝒐𝒍𝒐𝒗𝒐𝒛𝒖 𝒊 𝒓𝒖𝒋𝒏𝒖 𝒎𝒖𝒓𝒗𝒊𝒏𝒆 𝒈𝒐𝒅𝒊𝒏𝒆, 𝒓𝒂𝒛𝒎𝒊š𝒍𝒋𝒂𝒍𝒐 𝒔𝒆 𝒐 𝒑𝒊𝒔𝒎𝒊𝒎𝒂, 𝒓𝒂𝒛𝒈𝒍𝒆𝒅𝒏𝒊𝒄𝒂𝒎𝒂, 𝒑𝒓𝒊𝒈𝒐𝒅𝒏𝒊𝒎 ž𝒊𝒈𝒐𝒗𝒊𝒎𝒂. 𝑰 𝒐 𝒐𝒅𝒂𝒃𝒊𝒓𝒖 𝒑𝒓𝒂𝒗𝒆 𝒇𝒐𝒕𝒐𝒈𝒓𝒂𝒇𝒊𝒋𝒆 𝒛𝒂 𝒎𝒐𝒕𝒊𝒗 𝒓𝒂𝒛𝒈𝒍𝒆𝒅𝒏𝒊𝒄𝒆. 𝑰 𝒐 𝒔𝒖𝒗𝒓𝒆𝒎𝒆𝒏𝒐𝒎 𝒐𝒃𝒍𝒊𝒌𝒐𝒗𝒂𝒏𝒋𝒖. 𝑼 𝒍𝒊𝒔𝒕𝒐𝒑𝒂𝒅𝒖 𝒎𝒖𝒓𝒗𝒊𝒏𝒆 𝒈𝒐𝒅𝒊𝒏𝒆 𝒔𝒆 𝒏𝒂𝒑𝒊𝒔𝒂𝒍𝒐, 𝒑𝒐𝒔𝒍𝒂𝒍𝒐 𝒊 𝒑𝒓𝒊𝒎𝒊𝒍𝒐 𝒐𝒌𝒐 𝒕𝒓𝒊𝒔𝒕𝒐 𝒊𝒛𝒓𝒂đ𝒆𝒏𝒊𝒉 𝒓𝒂𝒛𝒈𝒍𝒆𝒅𝒏𝒊𝒄𝒂 𝒔 𝒐𝒅𝒂𝒃𝒓𝒂𝒏𝒊𝒎 𝒇𝒐𝒕𝒐𝒈𝒓𝒂𝒇𝒔𝒌𝒊𝒎 𝒎𝒐𝒕𝒊𝒗𝒐𝒎 𝒊 𝒑𝒓𝒆𝒈𝒓š𝒕 𝒓𝒖ž𝒊č𝒂𝒔𝒕𝒊𝒉 𝒑𝒊𝒔𝒂𝒎𝒂 𝒏𝒂𝒛𝒗𝒂𝒏𝒊𝒉 “𝒍𝒋𝒖𝒃𝒂𝒗𝒏𝒊𝒎”. 𝑰𝒛𝒅𝒂𝒍𝒊 𝒔𝒎𝒐 𝒊 𝒑𝒓𝒊𝒈𝒐𝒅𝒏𝒊 𝒑𝒐š𝒕𝒂𝒏𝒔𝒌𝒊 ž𝒊𝒈 𝒏𝒂𝒛𝒗𝒂𝒏 “365 𝒅𝒂𝒏𝒂 𝒎𝒖𝒓𝒗𝒆”. 𝑻𝒂𝒌𝒐 𝒔𝒎𝒐 𝒐𝒕𝒗𝒐𝒓𝒊𝒍𝒊 𝒑𝒐𝒈𝒍𝒂𝒗𝒍𝒋𝒆 𝒎𝒂𝒍𝒆 𝒅𝒐𝒑𝒊𝒔𝒏𝒆 𝒓𝒆𝒏𝒆𝒔𝒂𝒏𝒔𝒆 𝒏𝒐𝒗𝒐𝒈 𝒗𝒓𝒆𝒎𝒆𝒏𝒂. 𝑫𝒂𝒏𝒂𝒔, 𝒌𝒂𝒅 𝒗𝒊š𝒆 𝒏𝒆 𝒎𝒐𝒓𝒂𝒎𝒐 𝒑𝒊𝒔𝒂𝒕𝒊 𝒑𝒊𝒔𝒎𝒂, 𝒎𝒐ž𝒆𝒎𝒐 𝒊𝒉 𝒐𝒑𝒆𝒕 𝒑𝒊𝒔𝒂𝒕𝒊 𝒊𝒛 𝒅𝒓𝒖𝒈𝒊𝒉 𝒓𝒂𝒛𝒍𝒐𝒈𝒂. 𝑴𝒖𝒓𝒗𝒂 𝒐𝒅 č𝒊𝒋𝒆𝒈 𝒔𝒖 𝒔𝒆 𝒅𝒓𝒗𝒆𝒕𝒂 𝒊𝒛𝒓𝒂đ𝒊𝒗𝒂𝒍𝒂 𝒓𝒆𝒃𝒓𝒂 𝒃𝒓𝒐𝒅𝒐𝒗𝒂 𝒅𝒂 𝒕𝒓𝒂𝒋𝒖 𝒔𝒕𝒐𝒕𝒊𝒏𝒖 𝒈𝒐𝒅𝒊𝒏𝒂, 𝒑𝒐𝒅𝒔𝒋𝒆ć𝒂 𝒏𝒂𝒔 𝒅𝒂 𝒋𝒆 𝒔𝒑𝒐𝒓𝒐𝒔𝒕 𝒍𝒋𝒆𝒌𝒐𝒗𝒊𝒕𝒂 𝒊 𝒗𝒂ž𝒏𝒂 𝒊 𝒅𝒂 𝒋𝒆 𝒅𝒐𝒃𝒓𝒐 𝒛𝒏𝒂𝒕𝒊 𝒅𝒂𝒕𝒊 𝒗𝒓𝒆𝒎𝒆𝒏𝒂 𝒔𝒗𝒆𝒎𝒖 š𝒕𝒐 𝒔𝒆 𝒕𝒓𝒆𝒃𝒂 𝒓𝒂𝒛𝒗𝒊𝒋𝒂𝒕𝒊. 𝑺𝒕𝒂𝒃𝒍𝒖, č𝒐𝒗𝒋𝒆𝒌𝒖, 𝒊𝒅𝒆𝒋𝒂𝒎𝒂, 𝒐𝒅𝒏𝒐𝒔𝒊𝒎𝒂, 𝒌𝒐𝒎𝒖𝒏𝒊𝒌𝒂𝒄𝒊𝒋𝒊, 𝒅𝒓𝒖š𝒕𝒗𝒖".
Napisala: Sanja Mrša Vukman
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....