Ovog puta željeli smo opušten vikend, bez prevelikog stresa, gužve na trajektu, prebacivanja teške opreme više nego je to potrebno. Kretali smo iz Zagreba, a s obzirom da smo od Hrvatske turističke zajednice dobili podatak kako u našoj zemlji trenutno boravi više od milijun gostiju, bilo je poželjno i da nije predaleko, a opet da ima "mediteranski štih". Tako smo odabrali i inače omiljenu destinaciju stranih i domaćih gostiju – Krk, najbliži otok za sve one koji dolaze s kontinenta.
Smještaj mu je naprosto sjajan, pripada Kvarnerskoj skupini otoka pozicioniranih u Sjevernom Jadranu omeđen Istrom na zapadu i Hrvatskim Primorjem na istoku, Riječkim zaljevom na sjeverozapadu i Kvarnerićem s jugozapada.
Od 1980. godine povezan je mostom pa se lako zaboravi činjenica da je Krk u stvari otok, a na njemu se nalazi i lokacija Riječke zračne luke koja ovu njegovu laku dostupnost čini još jednostavnijom i povezuje ga s čitavim svijetom. Površina od 405,78 metara kvadratnih po novim je mjerenjima identična površini Cresa pa ta dva otoka zajedno dijele titulu najvećeg na Jadranu. Ovaj je otok i poveznica kopna s vanjskim otocima Kvarnera, Cresom i Lošinjem.
Nije samo laka dostupnost to što ga čini privlačnim, tu su i prirodne ljepote, izuzetno bogata kulturna baština, ali i bogata turistička ponuda, festivali, sportski događaji i gastro ponuda, a HTZ ulaže velike napore kako bi privukla posjetitelje na Krk i kada nije špica sezone.
Tragovi naseljenosti otoka Krka vode u pretpovijest, još u mlađe kameno i brončano doba, a otok je mijenjao svoje vlastodršce kroz stoljeća, od Ilira, Kelta, Rimljana, Bizanta, sve do dolaska Hrvata početkom 7.stoljeća. Dugo je pripadao hrvatskim knezovima Frankopanima, kasnije Veneciji, potom Austro-Ugarskoj, bio je okupiran od Talijana i Nijemaca. Na otoku se kroz povijest govorilo mnogim jezicima i narječjima, prvenstveno hrvatskim jezikom odnosno čakavskim narječjima. Jedan od najdragocjenijih hrvatskih spomenika, Baščanska ploča, pisana starim glagoljskim pismom, nastala oko 1100. godine i predstavlja darovnicu hrvatskog kralja Zvonimira, potječe upravo s Krka, a danas se nalazi u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Glavna ekonomska grana ovog vrlo razvijenog otoka je turizam, što se može zahvaliti odličnoj povezanosti i ostaloj infrastrukturi, ali i povijesnim i prirodnim specifičnostima svakog njegovog grada i mjesta; Grad Krk može se pohvaliti prekrasnim uređenim zidinama i kompleksom krčke katedrale, ali ljepotom ne zaostaju ni Baška, Malinska, Vrbnik, Šilo, Njivice, ni Punat smješten na istočnoj obali više od tri kilometra dugačke puntarske drage, s malim otočićem Košljun u neposrednoj blizini.
Baš ovdje je smješten Oliga dive, ronilački centar, vlasnika Edija Franolića, samozatajnog domaćeg čovjeka, ribara i nekada protuminskog i protudiverzantskog ronioca. Edi roni još od 1981. godine i vrlo brzo, po povratku iz vojske gdje je položio tečajeve, na nagovor prijatelja kupuje vlastitu ronilačku opremu i kompresor te kreće s prvim zaronima za svoj „gušt“.
Do rada u ronilačkom centru proći će još neko vrijeme, a u međuvremenu se bavi ribarenjem na koči i za to vrijeme potpuno pauzira s ronjenjem. Brod Oliga, koji ima još i danas, je dugo vremena služio za izlov ribe, a sad je potpuno preuređen za potrebe ronilaca.
Prvi posao u ronilačkom centru našao je upravo u Puntu kod njemačkog vlasnika kao pomoćni brod, ali je zbog toga morao iznova polagati sve tečajeve po drugim ronilačkim asocijacijama jer mu stare nisu bile priznate. Ovo mu je iskustvo koristilo jer se kasnije odlučio na vođenje vlastitog posla u ronilačkom turizmu gdje u početku nije išlo lako, ali se snalazio kako god je znao.
Od nekadašnjih petnaestak ronilačkih centara na otoku, danas ih je ostalo desetak i svi oni se bore da opstanu nudeći najbolje što mogu. Edi je smislio svoj sistem, rado radi s ronilačkim klubovima iako su za njih cijene povoljnije, a njegova zarada nešto manja, ali ono što ga čini posebnijim je i gastro ponuda koja se odvija isključivo na brodu. Već svaki ronioc zna da se kod Edija uvijek dobro jede: orade i brancini su uvijek na meniju, ali i mesna jela te po potrebi vegetarijanska, a sve se priprema na brodu.
Općenito se i glavni dio posla odvija na Oligi, dok je centar rezerviran po potrebi za parking, punjenje boca i mali šank uz druženje. Punjenje boca se može kod Edija odraditi i odmah na brodu, pa u centru postoji još jedna primamljiva ponuda: safari ili robinzon turizam kako rado naziva tip ronjenja u svijetu poznatijem kao liveaboard.
Gosti se ukrcavaju na Oligu i na njoj ostaju po dogovoru, tri, pet ili sedam dana, ovisno o željama ronioca. Spava se na palubi ili u kabini, a roni dva ili tri zarona dnevno na lokacijama koje se također prilagođavaju gostima, ali ipak prvenstveno vremenskoj prognozi.
Na ovaj način od ronjenja se općenito dobiva najviše, vrijeme nije ograničeno, lokacije su atraktivnije, atmosfera je i ležerna, nema svakodnevnog ukrcaja i iskrcaja teške opreme, hrane ima dovoljno, dok je spavanje eventualno problematično za ljude koji su navikli na udobnost kreveta u hotelu ili apartmanu.
Tehnički je ovaj vid ronjenja nešto zahtjevniji jer se mora unaprijed pripremiti dovoljna količina hrane i napitaka za sve ljude koji dobivaju tri obroka dnevno. Boce se pune između zarona i za vrijeme ručka, a sav taj posao Edi obavlja sam ili uz pomoć svoje životne i poslovne partnerice Maje Lenić koja odrađuje i logistiku prije ronjenja: nabavke, papirologiju i pripremu hrane, sve potrebne veće i manje stvari koje će kasnije zatrebati na putu.
Maja je relativno nov ronioc, svoj prvi discovery je zajedno s kćeri odradila prije pet godina, u sklopu jedne od brojnih ekoloških akcija u kojima Oliga sudjeluje, nakon čega se okuražila i za tečaj te službeno postala Open water diver.
"Moji zadaci u centru su komunikacija s gostima, administracija, logistika, priprema hrane za brod. Naš dan je prilično zgusnut, ali već unaprijed otprilike znam što sve treba za jedan safari. Nešto se zamrzne, vakumira, nešto naknadno ukrca, a sva se hrana termički obrađuje na licu mjesta, osim eventualno kolača."
A na brodu Edi poput pravog čarobnjaka istovremeno kuha, roštilja, čisti stolove i skuplja tanjure jer tamo je prostor skučen i sve se mora oprati i pospremiti odmah. Svaki predmet mora imati svoje mjesto i biti osiguran od eventualnog pada kako ne bi došlo do neželjenih nezgoda.
Optimalan broj ljudi za safari priču je 12 do 15 kako na brodu ne bi vladala prevelika gužva, a što je više dana ronjenja doživljaj je bolji jer su udaljenije lokacije prema jugu u pravilu ljepše. Među najatraktivnijim lokacijama su one na Premudi poput poznate špilje Katedrala te Veliki i Mali Ćutin s prekrasnim ljubičastim gorgonijama i mnoštvom ribljih jata. Ako je safari sedmodnevni „dobaci se“ čak i do Žirja.
Ukoliko je on ipak nešto kraći, lijepe pozicije se pronalaze na Cresu, Plavniku, Golom otoku ili Grguru. Iako je ovdje ribe nešto manje, kolorit spužvama i koraljima obraslih usjeka i zidova je očaravajući. Gorgonije na žalost i ovdje lagano odumiru na manjim dubinama zbog prevelikog zagrijavanja mora.
Jedino na dubokim lokacijama, gdje su morske struje jake, poput Šila ili Selzina, one su još uvijek čiste. Iz Punta u krugu dva do dva i pol sata vožnje brodom lokacija ima preko sedamdesetak, od čega je 11 olupina brodova na dubinama od 45 do 100 metara te jedan avion Liberator na dubini od 78 metara.
Većina ovih olupina po svojoj dubini premašuje limit za rekreativnog ronioca, ali ovdje rado dolaze tehničari, naročito slovenski gosti, koji zarone odrađuju uz vlastite voditelje ronjenja. Mješavine plinova Edi u svom centru ne nudi, ali oni se za to snalaze sami. Za rekreativce je ponuda zidova, usjeka, tunela i špiljica vrlo velika, samo oko otoka Plavnika se nalazi dvadesetak lokacija za sve ronilačke kategorije.
Obzirom da i mi spadamo u grupu rekreativnih ronioca, otisnuli smo se do Plavnika, a potom i do Cresa uz prethodno razgledavanje jednog od posljednjih staništa bjeloglavog supa u Hrvatskoj. Zahvaljujući trudu i aktivnostima Centra Beli, ova staništa na otoku Cresu su proglašena ornitološkim rezervatima. Ove ptice grabljivice iz porodice strvinara svoja gnijezda grade na liticama iznad mora, od grančice, suhe trave i vune ovaca koje na Cresu ima napretek.
Roditelji supovi leže na samo jednom jedinom jajetu godišnje i naizmjenično se brinu o malom ptiću koji tek nakon 3 mjeseca započinje svoje prve samostalne letove. Pod ove je klisure moguće doći samo brodom, pa ako se dobro izoštri vid ili upotrijebi teleobjektiv moguće ih je vidjeti kako prelijeću more ili čuvaju mlade ptiće u gnijezdima.
Mjesto urona na Cresu je uvala Mezulin gdje smo odronili klasičan zid prepun širokih lepeza žutih rožnjača i crvenih spužvi grbavih axinella, a slijedeći je zaron odrađen nakon dvosatnog odmora nakon obilnog ručka na rubu duboke zaklonjene uvale Krušija na Plavniku. U toj se uvali nalazi mali mul povezan i s gatom i plažom kraj koje se nalazi objekt.
Ovu uvalu rado posjećuju kupači i nautičari jer pruža siguran zaklon od bure i juga. Zaron je bio klasični „drift“ što znači da mjesto urona nije jednako mjestu izrona, već smo laganim kretanjem potpomognutim morskom strujom pratili konfiguraciju zida sjeverozapadno prema Meragu na Cresu. Ovaj je zid dugačak 180 metara i teško ga je na drugi način preroniti čitavog, pa je ovo izvrstan način da ga se razgleda što više.
Još je jedan pravac moguć na ovoj lokaciji, a to je onaj istočni prema otoku Rabu. Na zidu prepunom škrapa, rupa i kaverni može se naići na jako puno sitne ribe poput fratara, salpi i šaraga, ali i na ugora, tabinju ili jastoga, a tople boje spužvi i zvjezdastih koralja koje prekrivaju zidove uz male prepletene špiljice u plićini čine ovaj zaron pravim užitkom.
Ovo je bio samo dio bogatstva naše zemlje koja se može pohvaliti s više od tisuću otoka, otočića i hridi, a upravo će oni biti u posebnom fokusu promotivnih aktivnosti Hrvatske turističke zajednice i to sukladno novom Strateškom marketinškom i operativnom planu, koji je upravo otoke detektirao kao segment ponude koji u našu zemlju može privlačiti još veći broj ljubitelja mora, nautike i netaknute prirode.