zagrijavanje moraZbog niske razine prijeko potrebnog kisika mnogi morski organizmi ne mogu preživjeti

Nedavno je kod Dubrovnika, izmjerena temperatura mora od 29,7 stupnjeva Celzija. Time je srušen rekord temperature mora otkako Državni hidrometeorološki zavod (DHMZ) provodi mjerenja, koji je zabilježen 2015. kod Raba kada je izmjereno 29,5 stupnjeva.

O ovoj temi Telegram.hr je razgovarao s vodećim znanstvenicima, klimatolozima i oceanografima s najvažnijih hrvatskih instituta i fakulteta iz Splita, Dubrovnika i Zagreba.

Znanstvenici se slažu kako je trenutačno zagrijavanje Jadrana proces na koji nesmiljeno utječe globalno zatopljenje. Mladen Šolić, voditelj Laboratorija za mikrobiologiju Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, objašnjava da je Jadransko more, kao i cijeli Mediteran, identificirano kao “vruća točka” klimatskih promjena. “Jadran je zbog svoje zatvorenosti i vrlo plitkog sjevernog dijela vrlo osjetljiv na klimatske promjene i zatopljenje”, dodaje.

Branko Grisogono, atmosferski fizičar s Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno matematičkog fakulteta u Zagrebu (PMF), kaže da temperature mora rastu zbog toga što se u posljednjih 150 godina podižu planetarne temperature, a one onda utječu i na Jadran. “U početku je bila riječ o postupnim procesima, međutim sada je to zagrijavanje sve naglije”, tumači.

Akademik Mirko Orlić, klimatolog i oceanograf s Geofizičkog odsjeka PMF-a, razlaže kako na zagrijavanje Jadrana utječu dva efekta. Prvi je postupni porast površinske temperature mora tijekom proteklih desetljeća, a drugi se odnosi na dugotrajni toplinski val koji je u srpnju ove godine doveo do dodatnog porasta već spomenute površinske temperature.

“Trend porasta površinske temperature mora dobro je dokumentiran satelitskim mjerenjima. Ti podaci pokazuju da je tijekom protekla četiri desetljeća temperatura pri površini Jadrana porasla za neka dva stupnja Celzija, s time da je porast bio veći u ljetnim mjesecima nego u zimskim. To odgovara iskustvu onih koji godinama ljetuju na Jadranu: prije pola stoljeća uobičajene su bile ljetne temperature mora od 24 do 25 °C, danas gotovo da nema ljeta kad se temperature mora ne kreću oko 27 °C”, dodaje.

Jakov Dulčić, voditelj Laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, kaže kako će se trend porasta površinske temperature mora nastaviti. “Dugogodišnja mjerenja u području srednjeg Jadrana, na profilu Split-Gargano, i na profilu Šibenik-Ortona preko Jabučke kotline, koja od pedesetih godina prošlog stoljeća bez prekida provodi naš Institut, ukazuju da se promjene temperature, kao i saliniteta, događaju u cijelom vodenom stupcu, i to ne jednoznačno”, ističe.

“Nekad se termoklina – ljetna granica između gornje tople i donje hladne morske vode – spuštala do 25 metara dubine, a danas ide i do 50 metara dubine. Šteta što nemamo dovoljno podataka za Jadran – što se događalo s temperaturom mora u dubini prije 50, 60 ili 100 godina”, nadovezuje se Petar Kružić, morski biolog s PMF-a.

Ivica Vilibić, oceanograf s Instituta Ruđer Bošković, objašnjava da su trenutačni ekstremi temperature mora na površini, ali i temperature zraka, posljedice takozvanih blokirajućih situacija u atmosferi. “To su situacije u kojima se javljaju dugotrajna nepromjenjiva stanja, stabilne anticiklone i slično. Te blokirajuće situacije u atmosferi favoriziraju pojavu toplinskih valova kao i morskih toplinskih valova, a one su pak posljedica kontinuiranog zagrijavanja Zemlje zbog pojačane emisije stakleničkih plinova”, tvrdi.

Mirna Batistić, oceanografkinja s Instituta za more i priobalje u Dubrovniku, kaže kako na dubrovačkom području, na kojem je zabilježen posljednji temperaturni rekord, sustavno prate temperaturu mora još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, i to u dubokom južnom Jadranu, od 200 do 800 metara dubine, gdje su temperature uglavnom stalne i bolje se mogu vidjeti promjene.

“Za razliku od tih dubokomorskih slojeva, u površinskim slojevima puno vanjskih čimbenika utječe na temperaturu mora, a uglavnom ovise o godišnjem dobu. Dakle, u tom dubokom sloju bolje se mogu pratiti temperaturne tj. klimatske promjene. Dugoročni prikaz promjena temperature u dubokomorskim slojevima južnog Jadrana pokazuje nam trend zagrijavanja mora za više od 1⁰C s izrazitim povećanjem u posljednjih desetak godina”, tvrdi.

Visoke temperature Jadrana do 29 stupnjeva Celzija bilježile su se i tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih. Dulčić kaže kako se radilo tek o sporadičnim pojavama, ali da su one danas sve izraženije. Grisogono dodaje da te pojave nisu trajale toliko dugo kao u današnje vrijeme. “Bura i frontalni prodori znali su izmiješati Jadran, promijeniti temperaturu i prilagoditi floru i faunu za takvo jedno poluzatvoreno more.

Međutim, bura je rjeđa i pojavljuje se u klimatološki neočekivanim razdobljima. Stoga se temperatura dugo ne mijenja i ostaje visoka kroz dulje razdoblje nego što je to bilo u prošlosti. Opća cirkulacija atmosfere, a onda i oceana, Mediterana, pa i Jadrana se mijenja na način koji nije uobičajen”, naglašava klimatolog.

Govoreći o zagrijavanju Jadrana koje je povezano s globalnim zatopljenjem, Orlić ističe kako treba spomenuti da ono ovisi i o vanjskim čimbenicima. “Prvi je promjena intenziteta kratkovalnog, Sunčevog zračenja, drugi je promjena u apsorpciji kratkovalnog zračenja povezanoj s promjenom koncentracije aerosola u atmosferi, a treći je promjena u apsorpciji dugovalnog, Zemljinog zračenja uslijed promjene koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi.

Globalno zatopljenje dodatno ovisi o procesima koji se zbivaju unutar klimatskog sustava – a napose o međudjelovanju atmosfere i mora. Smatra se da je recentno zatopljenje, dakle ono koje se zbivalo tijekom posljednjih pola stoljeća, prije svega povezano s povećanjem koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi”, tumači Orlić.

Iako se o visokim temperaturama u Jadranu govorilo i prošlih godina, oceanografe i klimatologe pitamo zbog čega je ta tema sada toliko u fokusu javnosti. Grisogono kaže da odgovor na to pitanje leži u razvoju informatike. “Zahvaljujući njoj ljudi danas mogu pratiti sve, pa tako i zabrinjavajuće ekstremne vremenske procese koji su u Jadranu sve žešći. Uostalom, imamo više turista, kao zemlja previše ovisimo o turizmu i onda je svaki daljnji rast temperature zabrinjavajući”, objašnjava.

Sugovornici Telegrama unisoni su u stavu i da je jedan od razloga taj što je sve više ljudi svjesno klimatskih promjena jer ih osjećaju na vlastitoj koži. “Ovo ljeto je ekstremnije, bliže smo graničnim situacijama koje naše tijelo može podnijeti, pa je stoga možda i veći interes medija. Nije samo ljeto ekstremnije, imali smo ekstremno toplu zimu, i odstupanje temperature se događa u svim godišnjim dobima, samo nam topla zima nije neizdrživa, dok (pre)vruće ljeto jest”, tvrdi Vilibić.

“Rekao bih da ljudi više reagiraju na ekstremne situacije nego na porast srednjih vrijednosti”, smatra Orlić. “To se godinama opaža kad je u pitanju atmosfera: na ljude ne djeluju promjene prosječne temperature ili prosječne količine oborine, ali djeluje pojava atmosferskih toplinskih valova ili intenzivnih oborina i posljedičnih poplava. Slično je s morem. Međutim, treba reći da su klimatolozi oduvijek upozoravali da će globalno zatopljenje dovesti i do promjena u pojavi ekstrema”, dodaje.

Šolić također naglašava da znanstvenici još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća upozoravaju na klimatske promjene izazvane emisijom stakleničkih plinova, te da su ta upozorenja veću pozornost dobila tek u posljednjem desetljeću, kada su posljedice postale očite. “S druge strane, živimo u ‘tik-tok civilizaciji’ gdje mediji trče od jedne senzacionalističke vijesti do druge, jer zanimanje za bilo koju vijest kod ljudi traje kratko, brzo se gubi interes i traži se nova doza adrenalina. Objave u medijima o visokim temperaturama, sušama, poplavama i uraganima često se uklapaju u taj scenarij, i kod većine ljudi nemaju dublje značenje od vijesti o igranju picigina na splitskim Bačvicama u prosincu”, smatra Šolić.

Visoke temperature mora značajno utječu i na floru i faunu Jadrana jer u njega stiže sve više invazivnih vrsta. Morski biolog Kružić kaže kako one dolaze iz tropskih područja, većinom iz Crvenog mora. “Pogledajte samo što se događa s ribolovnim ulovom na Cipru. Prevladavaju sve više ribe tropskih područja, a Cipar nije daleko”, dodaje.

Ove invazivne vrste koje iz Crvenog mora kroz Sueski kanala dolaze u Mediteran i Jadran nazivaju se, tumači Vilibić, lesepsijskim migrantima, a ime su dobile po inženjeru Ferdinandu de Lessepsu koji je planirao i nadgledao gradnju Sueskoga kanala. No, dolazak ovih migranata ugrožava autohtone vrste. “Očito je da su srdele sve manje, skuše su sve manje, a dolaze nove vrste meduza i vrlo invazivnih rakova. Jadran je poluzatvoreno more poput jezera i jako će se teško braniti sam”, govori Grisogono.

Dulčić priča kako su se zbog toplijeg mora u Jadranu u većoj mjeri naselile dvije invazivne alge kaluerpe, riba fugu ili napuhača, koje je izrazito otrovna i svojstvena za japansku trpezu, ali je njena konzumacija zabranjena u svim zemljama Europske unije. “Ta riba, zajedno s nekim drugim vrstama iz Crvenog mora, danas čini gotovo polovicu ulova u priobalnom ribolovu na Cipru i Turskoj, a kod nas se već više puta našla u mrežama na području južnog Jadrana. Posljednji ulovi su bili u Medulinskom zaljevu”, govori.

Dulčić dodaje da treba spomenuti i ribu vatrenjaču, zatim tamnu mramornicu, ribu koja je, kako se čini, uspostavila svoju populaciju u Jadranu, ribu papigaču koja se hrani koraljima te je sada rasprostranjena u svim dijelovima našeg mora, ali i vrste poput plavog i lakonogog raka. Osim toga, morski biolog Kružić napominje i da se s višom temperaturom mora topi manje kisika u moru, pa i to utječe na vrste u Jadranu.

“A mi u isto vrijeme ne štitimo dovoljno morske cvjetnice koje proizvode kisik”, dodaje. Znanstvenik Alen Soldo s Odjela za studije mora Sveučilišta u Splitu, kaže da hipoksija, tj. niska razina kisika koja je izražena pri visokim temperaturama, pridonosi nastanku mrtvih zona. “Zbog niske razine prijeko potrebnog kisika organizmi ne mogu preživjeti”, ističe.

Soldo se osvrće i na činjenicu da temperatura mora, između ostalog, utječe na život pojedinih morskih organizama u određenom području Jadrana. “Mriještenje većine morskih organizama se događa na točno određenoj temperaturi koja je, dakle, u izravnoj korelaciji s obnavljanjem populacija. Brzina rasta, migracije, životni period, dostupnost hrane, a time i mogućnost preživljavanja, također ovisi o temperaturi okoliša”, tvrdi.

Šolić dodaje kako nagli porast temperature iznad gornje granice tolerancije pojedinih organizama može imati smrtonosan učinak na njih. “Pri tome je pored vrijednosti temperature važno i razdoblje trajanja visoke temperature. Ogromna većina morskih organizama tijekom svog životnog ciklusa prolazi kroz stadij ličinke. U pravilu, ličinke imaju manju toleranciju na visoku temperaturu od odraslih jedinki”, naglašava.

Dulćić i Soldo ističu kako visoke temperature, osim svega spomenutog, rezultiraju i zakiseljavanjem mora koje uzrokuje povećana koncentracija ugljičnog dioksida u atmosferi, dok Orlić naglašava kako u obzir treba uzeti i sve češći pomor koralja u Jadranu koji je povezan s pojavom morskih toplinskih valova.

Oceanografkinja Batistić pažnju skreće i na probleme s planktonom, za koje je također zaslužna visoka temperatura mora. “Moram naglasiti važnost praćenja planktona u morskim ekosustavima jer su to prve karike hranidbenog lanca u moru, vrlo osjetljive na promjene pa tako i na promjene temperature. Ako dođe do njihovog poremećaja dolazi do poremećaja i svih drugih karika u hranidbenom lancu, npr. riba koje su izuzetno gospodarski važne za čovjeka.

Kao posljedicu promjena koje se događaju bilježimo sve više novopridošlih planktonskih vrsta, ali i opisali smo i do sada nepoznate vrste za svjetsku znanost. U posljednjih tridesetak godina zabilježili smo dvadesetak novih vrsti, dosta njih su toplovodne vrste indo-pacifičkog podrijetla koje su vjerojatno preko Sueskog kanala toplim istočnomediteranskim strujama došle u Jadran”, govori Batistić.

Kaže i kako za sada na dubrovačkom institutu prate kako će ove nove planktonske vrste utjecati na druge u Jadranu, ali i na ribe i riblje ličinke u pelagiju. “Ova praćenja posljednjih godina provodimo preko dva projekta HRZZ-a – DivMad i SpaTeGen. Nažalost, sustavno praćenje Jadranskog mora koje se prije provodilo, negdje do 2000. godine, ukinuto je od državnih institucija, odnosno više se ne financira”, tvrdi marinska biologinja.

Sve ove promjene u flori i fauni mora izazvane visokim temperaturama, kažu naši sugovornici, utjecat će i na plavo gospodarstvo Jadrana. Dulčić kaže kako temperature mogu imati dramatične socioekonomske učinke na ribarstvo, kao i na hranidbeni lanac i bioraznolikost, proizvodeći nestabilnosti unutar cjelokupnog morskog sustava. “Ako govorimo o ekonomskom utjecaju povišenja temperature mora treba reći da je najveći dio gospodarskih važnih morskih organizama vrlo osjetljiv na klimatske promjene. Uslijed toga sve kategorije ribolova, od gospodarskog do rekreacijskog, su pod visokim rizikom od promjena u veličini i distribuciji ribljih populacija”, tvrdi.

Soldo objašnjava da su zbog galopirajućih klimatskih promjena neke vrste riba promijenile svoj geografski raspon te se kreću prema dubljim slojevima mora tražeći pogodnu temperaturu, a time je efikasnost postojećih ribolovnih alata uvelike smanjena. “To se posebice može reflektirati na našu ribarsku flotu koja se najvećim dijelom, preko 94 posto, sastoji od malih plovila ispod 12 metara dužine i koja sukladno tome lovi isključivo bliže obali i u plićim područjima, te im ‘bježanje’ ribe u dublja područja dalje od obale uvelike smanjuje mogućnost ulova”, tvrdi.

Kaže i kako povećanje temperature također utječe na vrijeme sezonskih događaja, a to negativno djeluje na ribarsku industriju. “Ta događanja sad se mijenjaju te je pitanje može li se tako brzo industrija tome prilagoditi. Iako teoretski postoji mogućnost da ulazak novih vrsta koje prate toplije more može donijeti i neku novu priliku za ribare koji će se orijentirati na lov tih vrsta, nažalost dosadašnja situacija u Mediteranu je pokazala suprotno: autohtone gospodarske vrste su se izmjestile, a nove nisu postale komercijalne”, ističe.

Stručnjake smo pitali može li porast temperature Jadrana utjecati na meteorološke fenomene i oluje te količinu kiše koja nas pogađa na kopnu i obali, a oni odgovaraju potvrdno. “Itekako visoke temperature Jadrana, a pogotovo oceana, utječu na atmosferske procese i na oluje. To su takozvane povratne sprege, jedno pojačava drugo i zato sada imamo ovako pojačana nevremena jer su se oceani i mora jako ugrijali, a atmosfera najviše ovisi o stanju oceana i mora.

Tek su na drugom mjestu kopna, kontinenti, planine i tako dalje. Na sve toplijim oceanima imamo više isparavanja i mogu se stvarati žešće i intenzivnije oluje, a to vidimo u tropskim krajevima isto kao i u širem području Hrvatske. Vlaga je ključni moment u svemu jer vlaga nosi takozvanu latentnu toplinu koja ide u oblake i olujne kumulonimbuse”, objašnjava Grisogono. Vilibić se nadovezuje i kaže kako toplije more više isparava, a topliji zrak iznad mora može primiti više vodene pare, zbog čega su strujanja u atmosferi izraženija, pogotovo prilikom stvaranja olujnih ćelija i tučonosnih oblaka.

“Efekti takvih promjena obično su najizraženiji u područjima blizu izvora vlage, odnosno u području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, no vlaga se može transportirati na velike daljine. Stoga veće isparavanje u svim oceanima ima za posljedicu jačanje oluja svugdje u svijetu”, tvrdi. Orlić pak kaže kako se može očekivati da će zagrijavanje Jadrana i Sredozemlja dovesti do češćih i izraženijih pojava pijavica, grmljavinskih oluja, pa čak i takozvanih sredozemnih uragana.

Kada je riječ o budućnosti, struka je složna u stavu da nas narednih godina očekuje sve veće zagrijavanje Jadrana. “Rast temperature i njene anomalije nastavit će se čak i da sad odmah zaustavimo rast stakleničkih plinova”, smatra Kružić. Šolić kaže kako postoje brojne prognoze rasta temperature Jadranskog mora koje se najčešće kreću od 2 do 4 stupnja Celzija do kraja stoljeća.

S druge strane, Orlić pojašnjava da projekcije koje je spomenuo Šolić variraju od optimističnih, koje pretpostavljaju da će ljudi drastično smanjiti emisiju stakleničkih plinova, do pesimističnih koje pak pretpostavljaju da će ljudi nastaviti emitirati stakleničke plinove kako su to činili do sada.

“Prema jednoj takvoj projekciji očekuje se da će se ljetna temperatura pri površini Jadrana do kraja stoljeća dodatno povisiti za 0,4 stupnja Celzija u slučaju optimističnog scenarija, odnosno za 2,5 stupnjeva u slučaju pesimističnog scenarija. No, treba napomenuti da je tu riječ o promjeni prosječne temperature te da će pojedinačne vrijednosti ovisiti i o pojavi morskih toplinskih valova”, kaže Orlić.

Ključ u sprječavanju zagrijavanja mora je, složni su naši sugovornici, u smanjenju stakleničkih plinova, a to će, tvrde, jedino imati smisla ako se sve države svijeta uhvate u koštac s tim i počnu slijediti preporuke Pariškog klimatskog sporazuma iz 2015. godine.

“Nažalost, dok Europa i dio razvijenijeg svijeta smanjuju emisiju stakleničkih plinova, manje razvijeni dio svijeta to ne čini, jer su industrije temeljene na fosilnim gorivima još uvijek jeftinije od industrija temeljenih na održivim izvorima energije. Profit je još uvijek jači od budućnosti Zemlje, što se odnosi i na profit od novih tehnologija koje razvijene zemlje ostvaruju kroz prodaju novih tehnologija manje razvijenima”, naglašava Vilibić.

Šolić kaže da neki problemi, poput ekološke krize u kojoj živimo, jednostavno nemaju tehnička rješenja, već zahtijevaju promjene u ljudskim vrijednostima i moralnim stavovima. “Današnja kapitalistička korporativna ekonomija potpuno je neodrživa, jer troši resurse Zemlje na neodrživ način. Istovremeno ne donosi boljitak većini ljudi, štoviše, s rastom ekonomije broj gladnih, siromašnih i obespravljenih sve se više povećava”, tumači.

Stava je kako se trenutačna ekonomija temelji na zabludi da čovjek može biti odvojen od prirode, dok je prava istina da smo o toj prirodni ovisni. “Trebali bismo shvatiti da je naš ljudski sustav, naša civilizacija samo podsustav šireg sustava Zemlje. Mit koji je donijela korporativna kapitalistička ekonomija je nužnost neprekidnog ekonomskog rasta. Ta nam ekonomska dogma želi poručiti da bolje možemo dobiti samo kroz više, dakle kroz ekonomski rast. Međutim, taj se rast temelji na sve većem ekološkom dugu, trošenjem neobnovljivih resursa, te neodrživoj stopi korištenja obnovljivih resursa pri čemu se otpuštaju štetne tvari, zagađuje okoliš i gomila otpad, što taj rast čini neodrživim”, tvrdi.

Kružić ističe i kako je osim stakleničkih plinova važno smanjiti i sve ostale negativne čimbenike koje radimo moru. “Tu primarno mislim na kanalizacijske ispuste gradova, hotela i kampova. To treba u potpunosti maknuti iz mora, pa će biti manje cvjetanja mora. Dalje, tu je pitanje ribarstva i sakupljanja bentoskih organizama poput trpova i ježinaca koji imaju svoju ulogu u ekosustavu i važni su za njega. Tu su i top predatori, morski psi, tune… Puno je tu stvari koje mi u Hrvatskoj možda čak i imamo regulirano na papiru, ali se u stvarnosti ne provode”, dodaje.

Šolić kaže da bez promjena u našem poimanju prirode nećemo riješiti ekološke probleme pa ni klimatske promjene. “Za izlazak iz ekološke krize u kojoj živimo, ljudska civilizacija će morati napraviti oštar zaokret i nešto žrtvovati od svoje udobnosti. Gaylord Nelson, američki političar i aktivist u borbi za očuvanje okoliša, jednom je prilikom kazao: ‘Krajnji test čovjekove savjesti njegova je spremnost da danas žrtvuje nešto za buduće generacije čije riječi zahvale neće čuti‘”, zaključuje.