Dok su priče o mačkama s devet života uglavnom lijepe priče koje potvrđuju mačju spretnost i sposobnost preživljavanja opasnih situacija (najčešće padove s velikih visina), priče o mačkama s devet repova su grube i govore o surovosti nekadašnjeg mornarskog života. Naime, to je naziv za bič koji se koristio za kažnjavanje mornara. I dok kod priča o broju mačjih života postoje razne teorije zašto se kaže da ih ima devet, kod mačke s devet repova je taj broj precizno definiran materijalom od kojeg je bič napravljen.
Pravila su nalagala da se za svako bičevanje koristi novi bič koji bi noštromo (najčešće i izvršitelj kazne) napravio od debljeg konopa čiji bi jedan kraj ostao upleten, dok bi se drugi raspleo u devet tanjih konopa kako bi svaki udarac nanio bol na što više mjesta. Bilo je propisano i koliko se noštromo gornjim dijelom prije udarca treba nagnuti unatrag, a prilikom udarca prema naprijed, kako bi udarci bili što jači. Kapetan bi znao odrediti i bičevateljeva pomoćnika, pazeći pritom da ako je jedan dešnjak, drugi bude ljevak, kako bi se udarci unakrsno rasporedili cijelim leđima.
Po završetku bičevanja, leđa jadnog mornara bi se polijevala morem. Službeno je objašnjenje bilo da sol u morskoj vodi ima antiseptička svojstava i da se tako sprječava nastanak infekcije na ranama od bičevanja, ali ne treba isključiti ni dodatni, sadistički poriv koji je, soleći ih, rane na leđima činio još bolnijim. Neki u tom postupku nalaze korijen izraza utrljati sol na ranu kad se nešto bolno želi učiniti još bolnijim.
Bičevanje na brodovima Britanske ratne mornarice je ukinuto tek 1881. godine, ali samo kao kaznena mjera nad slobodnim mornarima. Zatvorenici su i nakon te godine mogli na svojim leđima bolno osjetiti mačjih devet repova.