Kada se govori o zagađenju mora, najčešće se misli na izlijevanje nafte, plastiku i mikroplastiku po svjetskim oceanima te industrijske i kućanske otpadne vode. Rijetko tko govori i o zvučnom zagađenju koje je za neka bića što žive u moru jednako pogubno, ako ne i pogubnije.
Što se jačine zvuka tiče, ukupna buka u oceanima se od 1950. do danas. povećavala svakih deset godina za po tri decibela, a buka koju uzrokuju trgovački brodovi bi se svakih deset godina udvostručila. Osim brodskih motora, buku uzrokuju i razni radovi (polaganje podmorskih kabela ili bušenje u potrazi za naftom), kao i eksplozije radi seizmičkih istraživanja.
Ta buka ne samo što plaši, zbunjuje i dezorijentira kitove, nego im otežava i socijalni život. Dok su oceani bili tiši, kitovi su mogli komunicirati na puno većem području i na taj način stupati u kontakt s puno većim brojem pripadnika svoje vrste. Grbavom kitu se, zbog zvučnog zagađenja, akustični habitat smanjio za 90 posto u odnosu na vrijeme kad su oceani bili tihi. To znači da su mu se aktivni životni prostor, a time i mogućnost da pronađe hranu i partnera za parenje, smanjio deset puta.