Tužna vijest. Napustio nas je gospar Krešimir Šljuka. Na svoj imendan, u 96. godini života.
Ovo je njegova priča, zadnji razgovor za Dubrovački vjesnik, koji je objavljen prije nepunu godinu dana. Gospar Šljuka je imao tad 20 godina više nego naša novina, a tad je bilo točno 60 godina otkad je ponio nagradu: najuspješniji sportaš grada Dubrovnika.
Krajem 2005. godine njegova supruga Zdenka, sedam godina mlađa, sve je njegove priče potkrijepila novinskim člancima i fotografijama te pokalima i medaljama koji se brižno čuvaju u stanu u Lapadu. Tako je bilo i prošle godine, kad smo se opet prisjetili njegove sportske karijere, tad najstarijeg živućeg sportaša s laskavim naslovom najboljeg sportaša grada Dubrovnika.
– Nije tada proglašenje najboljih sportaša grada bilo kao danas. Svečanost, govornici, domjenak... Kad sam ja proglašen sportašem grada, samo je u novinama izišlo slovo o tome te sam imao razgovor za Radio Dubrovnik. Snimio me je na magnetofon Bruno Mustapić, a on je tada radio na Radiju i u Dubrovačkom vjesniku, i to je bilo sve – prisjetio se Krešimir Šljuka, pojedinačni i momčadski prvak Jugoslavije u podvodnom ribolovu, koji je zbog spomenutih rezultata proglašen najboljim sportašem grada Dubrovnika za 1965. godinu u tada jedinoj anketi/izboru, koji su provodili Savez za Fizičku kulturu Općine Dubrovnik i Sportska redakcija Radio stanice Dubrovnik, a u kojoj su o najboljem odlučivali nastavnici tjelesnog odgoja, treneri, aktivni sportski radnici, istaknuti sportaši i sportski novinari.
Šljuka je, zavirili smo opet na stranice Dubrovačkog vjesnika, dobio te 1965. godine 431 bod, dok je na drugom mjestu bila državna reprezentativka i plivačica Juga Hilda Zeier s 389 bodova, a slijedili su Andro Knežević, jedriličar Orsana sa 197 bodova, zatim višestruka prvakinja Republike i države, mlada plivačica Juga Mirjana Šegrt (163 boda) i Meri Dabelić, također plivačica Juga, koja je osvojila nekoliko zlata na pionirskom prvenstvu Republike i države (137 bodova).
U članku objavljenom početkom 1966. godine u Dubrovačkom vjesniku ističe se kako je Šljuka "uvjerljivo osvojio naslov pojedinačnog prvaka države u podvodnom ribolovu. On je, također s Markom Đurasovićem donio ekipi Društva za sportski ribolov i podvodne aktivnosti Orhan laskavu titulu najbolje u Jugoslaviji".
– Hilda je bila prva na Univerzijadi, a ja sam na tom državnom prvenstvu uhvatio toliko ribe, njih deset iz splitskog Mornara, koliko ih je nastupilo na prvenstvu, nije skupa uspjelo toliko. Joško Domančić iz Hvara je bio drugi s 10 kila ribe manje, on je bio vrhunski ribolovac koji se svake godine natjecao i na međunarodnim natjecanjima. Meni je, znate, posao u "Elektrojuga" bio na prvom mjestu.
Nisam se ribolovu mogao posvetiti profesionalno niti svake godine ići na prvenstva, koja su u većini slučajeva bila gore, u Istri i Kvarneru. Valjalo je izgubit po 15 dana zbog toga. Nije bilo puta kao danas, magistrale. Trebalo se uputit brodom do Rijeke, dva dana izgubit na putu do gore, isto toliko za vratit se. Pa tri, četiri dana dok se spraviš, privikneš i ispitaš teren. Opet, da sam radio negdje drugdje, a ne u "Elektrojuga", možda ne bih mogao nastupiti ni na tih nekoliko prvenstava te ostvariti tako dobre rezultate jer, znate, od Društva nismo imali ništa. Ni disalicu nismo dobili...
I kad sad govorim o tim danima, moram reći kako nisam bio samo dobar u podvodnom ribolovu, već i udičarenju. Cijeli život sam bio uz more. Zadnji put sam zaronio kad sam imao sedamdeset dvije, sedamdeset i tri godine... – pričao je gospar Krešo našem sportskom novinaru Tončiju Vlašiću.
Pokazivao je i tad s ponosom pokal koji je dobio za naslov državnog prvaka, a koji je više od šest desetljeća u njegovu domu.
– Na državnim prvenstvima sam nastupio tri puta. U Puli sam s Lukšom Cilićem bio treći ekipno, te peti u Poreču, iako smo trebali biti drugi...
Na prvenstvu oko Šipana i Jakljana te 1965. nastupilo je ukupno 15 ekipa s 33 natjecatelja.
– Punih šest sati smo lovili ribu podvodnim puškama, a tek kad smo se vratili u Pile, gdje je održano mjerenje ulova, znalo se tko je najbolji. Te večeri, nakon mjerenja, bila je svečanost proglašenja te potom večera, a sve je snimala televizija. Sutradan, kasno navečer, prikazana je reportaža s prvenstva. Bilo je to treće državno prvenstvo na našem području, na prva dva pobijedio je Mato Štakula, kad se ribalo podno Konavoskih stijena. Ovaj put, kažem, prvenstvo je održano na Šipanu i Jakljanu, a trebalo je na Mljetu. Ali nije, jer nije bilo sigurno vrijeme...
Bio je registriran u policiji kao ronilac.
– Kad god bi bile neke intervencije, ja sam im pomagao. Vadio iz mora i žive i mrtve. Ronio na gotovo svim hidroelektranama kad je trebalo što pregledat i napravit u akumulacijskim jezerima. Ne znam koliki broj auta sam izvadio iz mora. Jednom, bilo je to pred Božić 1966. godine, u Rijeci dubrovačkoj kod Ville Kaboga poginuo je policajac...
Uvijek su novinari pisali o tome, a možda je i to presudilo da budem ispred Hilde te godine u izboru za sportaša grada. Mnogima je bilo nezamislivo da je sportaš grada podvodni ribolovac. Govorili su, kakav je to sport, pa vi lovite ribu, a ne bavite se sportom. Međutim, nije bilo zemlje iz koje nije bilo natjecatelja na svjetskim prvenstvima u podvodnom ribolovu. Nažalost, kad sam bio prvak, te godine zbog posla nisam otišao na veliko natjecanje. Već sam rekao, meni je posao bio na prvom mjestu.
Tada se, prisjetio se, za vrijeme tečaja mjesec dana plivalo i ronilo na dah.
– Plivali bi u Portu, a teorija je bila u Pilama. Kad se to finulo, nismo znali kakav će biti ispit, došli smo na Boninovo, stavili bi boce na deset metra dubine. Valjalo je zaronit, stavit bocu, produžit, ostavit bocu na drugom obilježenom mjestu te izronit. Ako se to napravilo bez greške, položio si. Uglavnom, mjesec dana najmanje bi se Marko i ja pripremali za natjecanje. Svaki dan nakon posla smo ronili, i to na ponti od Grebena. Nikome nismo govorili, ali sam uvijek tvrdio kako ću biti među tri najbolja. Nitko nije vjerovao kako to mogu ostvariti. Ima Domančić, pa nekoliko Slovenaca..., govorili su.
Međutim, uspio je.
Nikola Isufi, naš najstariji živući urednik, našao je fotografiju iz 50-ih godina dok je igrao za GOŠK-a. Na njoj je, između ostalih, i gospar Krešo.
– Da, igrao sam tri godine u GOŠK-a. Bio sam lijevo i desno krilo. Vraški brz. Pucao sam lijevom i desnom nogom. Sjećam se, igrali smo većinu utakmica protiv klubova iz Crne Gore. Išli do Danilovgrada u Bijelo polje... Igralo se oštro, bolje rečeno tuklo se u tim utakmicama. Jednom je na Lapadu Miljenko Špero, a on je bio najbolji, slomio nogu jednom iz Danilovgrada, a trebalo je potom ići igrati kod njih. Finula utakmica, izvukli smo bod, te trči u autobus i doma.
I opet povratak na ronjenje. Nek‘ se zna koliko je najviše zaronio.
– Ronilo se na dah. Nikad nisam mjerio, ali s obzirom na mjesta na koja sam išao, jednom su mi rekli kako sam bio na nekih 27 metara dubine. To je bilo najviše što sam zaronio – ističe gospar Krešo.
Njegov sin Mario je od njega naslijedio ljubav prema morskim dubinama, ronjenju, ribanju, sportu...
Posljednji ispraćaj gospara Krešimira Šljuke bit će u srijedu, 1. srpnja, u 18 sati na Boninovu.
Počivao u miru Božjem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....