Kamenica je neobrana, nima koga da je bere – nažalost korona-kriza koja trese čitav svijet učinila je svoje...
Dva milijuna kamenica čeka gurmane i gastronaute da ih pojedu, ali u Ston nitko ne dolazi. U godinama prije korone stonske kalete odjekivale su žamorom ljubitelja kamenica, čuli su se mnogi svjetski jezici, upravo u drugoj polovici ožujka i početkom travnja, iza blagdana svetog Josipa, kada su kamenice najslađe i najpunije.
Važno je preživjeti
U sretnija vremena s prvi danima proljeća svi putevi vodili su u Ston, započinjala je predsezona, kamenice su se degustirale i prodavale, školjkari su zadovoljno trljali ruke. I onda je došla pandemija. Pelješac je opustio, a kamenice su se toliko namnožile da će, ako se ne uberu, propasti na morskom dnu.
Tako do daljnjega više od dva milijuna stonskih kamenica čeka one koji će ih degustirati i uživati u njihovu okusu. Pretvoreno u novac, radi se više od deset milijuna kuna gubitaka (ako se uzme prosječna cijena od pet kuna za jednu kamenicu).
Stonski školjkar Mario Radibratović godišnje proda tek pet tisuća kamenica, što je jako malo i neisplativo. Ali na svu sreću država je pomogla svojim subvencijama, a nada se pomoći za školjkare i iz fondova Europske unije.
– Moramo misliti pozitivno i nadati se boljemu. U ovom trenutku je važno preživjeti – kaže Radibratović.
– Kamenice su kao loza: ako je jednu godinu ne orežete, ne dolazi više – napominje.
Malostonska kamenica je prošle godina upisana u registar zaštićenih vrijednosti na razini EU-a, ali od toga i nema velike koristiti u ovoj korona-krizi.
- Od prošle godine promet stalno pada i školjkari su se našli u nezavidnoj situaciji. Proizvodnja se mora nastaviti, tu su velika ulaganja, a kad podvučete crtu, nemate prihoda – rezolutna je Marija Radić, predsjednica Udruge stonskih školjkara, i sama uzgajivačica kamenica s dugom tradicijom. Ali kroz povijest školjkarima nikada nije bilo gore.
Kamenice će napasti mušule i trava te ih "okovati", pa će se školjkari morati namučiti dok ih očiste.
A kako svako zlo ne dolazi samo, na uzgajališta u Malostonskom zaljevu navalila je i orada, ovrata kako je zovu na Pelješcu, i tamani sve redom. Do sada je ovrata tamanila manje kamenice, ali sada je počela i veće primjerke...
– U moru će ostati dosta kamenica, bit će mortaliteta, obraštaja i velike štete – ističe Marija, naglašavajući da je to zapravo prirodni mortalitet jer odrasla kamenica ne podnosi toplo more.
– Borimo se – kaže Marija, koja sa svojim kolegama iz Udruge stonskih školjkara, unatoč korona-krizi, ne posustaje.
Trenutno su krenuli s jednim zanimljivim projektom koji se sufinancira sredstvima iz EU fondova. Riječ je o samoopromociji malostonske kamenice koja bi se kroz jelovnike prestižnih restorana približila krajnjim potrošačima.
Kamenice zahtijevaju velika ulaganja, puno truda i rada. Od mlađi kamenica pa do odraslih jedinki za konzumaciju prođe i nekoliko godina. Stoga ne može biti govora o spuštanju cijene bez obzira na korona-krizu. Minimalna donja granica ispod koje školjkari ne mogu ići je četiri kune za komad.
I vino nepopijeno
Kamenice su na Pelješcu dobro rodile, dapače bolje nego prošlih godina. A i vina ima koliko hoćete. U solani se očekuje bogata berba soli... Ali kakva korist od svega toga kada kamenice nema tko pojesti, a vino popiti.
Gastronauti najbolje znaju da degustacija kamenica nikako ne ide bez kvalitetnog pelješkog vina, koje ostaje nepopijeno u ovdašnjim podrumima. Prodaja vina rapidno pada, restorani su zatvoreni, ono malo što se proda preko trgovačkih centara ni približno nije vinarima dovoljno za opstanak.
Poljoprivredna zadruga Putnikovići muku muči s korona-krizom. Ova zadruga sa svojih stotinjak zadrugara uspjela je opstati te danas predstavlja organizaciju upravo kakvu zagovara Europska unija i naša ministrica poljoprivrede Marija Vučković, ujedno i okosnicu pelješkog vinarstva i vinogradarstva.
Osnovana je daleke 1911. godine, nije poklekla ni u pretvorbi i privatizaciji kao ostale zadruge po Pelješcu i Dalmaciju, ali, nažalost, za opstanak se bori s koronom. Godišnje proizvede i do milijun boca kvalitetnog vina, od čega većinu Plavca malog. Otvorili su i uredili prvi hrvatski muzej vinogradarstva i vinarstva, ali sada je sve stalo.
– Prodaja vina je značajno opala. U usporedbi s prošlim godinama vinari nisu prodali ni trećinu vina. Ipak, moramo preživjeti – govori nam upravitelj PZ Putnikovići, iskusni pelješki vinar Jozo Rabušić.
– Dobro je da nam je država koliko-toliko pomogla kroz mjere zapošljavanja, ali to nikome ne može biti oslonac u daljnjem poslovanju – drži Rabušić i predlaže posebne mjere pomoći za opstanak vinskog sektora.
– Država bi za otkup grožđa trebala osigurati trajne kreditne linije pod povoljnim uvjetima preko HBOR-a i poslovnih banaka. To je ono što stalno tražimo i što bi nam itekako pomoglo.
Online prodaja ne spašava
Proizvodnja i prodaja vina na Pelješcu isključivo je oslonjena na turizam. Sada kada nema turizma sve je krahiralo – veli Rabušić.
Iako im je Ministarstvo poljoprivrede novčano pomoglo da barem malo ublaže negativne učinke korona-krize, to ni približno nije dovoljno za revitalizaciju i normalan nastavak proizvodnje kamenica i vina na Pelješcu.
Neki su školjkari pokušali dostavljati školjke od vrata do vrata ili prodavati na online tržnici, ali to ih ne spašava, jer su veliki troškovi pakiranja i dostave.