U vrijeme desete godišnjice katastrofe u kojoj je tsunamijem uzrokovanim potresom razorena nuklearna elektrana u Fukushimi, japanske vlasti objavile su da će se više od jednog milijuna tona kontaminirane vode riješiti njezinim izlijevanjem u ocean. Japanci proces ispuštanja planiraju započeti tek za koju godinu, a samo ispuštanje trajat će desetljećima.
Koliko je taj plan štetan? Može li ispuštanje vode s radioaktivnim elementima škoditi morskom okolišu i – posredno, ako ne izravno – čovjeku? Može li taj plan imati globalni efekt pa i nama na stol donijeti ozračenu ribu?
O tome, o radioaktivnosti u Jadranskom moru, ali i posvuda oko nas, kao i o kontroli, mjerenju i zaštiti od radioaktivnog zračenja, razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Brankom Petrincem, medicinskim fizičarom s Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI), predstojnikom IMI-jeve Jedinice za zaštitu od zračenja.
Japan je, dakle, objavio da će ispustiti više od milijun kubika kontaminirane vode iz uništene nuklearne elektrane Fukushima natrag u more. Što točno znači "kontaminirane" vode? Kakva je to voda koju se ispušta iz nuklearnih elektrana, čime je kontaminirana?
– Općenito, u nuklearnim elektranama ne bi trebalo biti ispuštanja nikakve kontaminirane vode. Ako elektrana radi normalno, voda koja služi za hlađenje u sekundarnom krugu i nema doticaj sa samim reaktorom, vani izlazi čista. Za hlađenje u NE Krško, recimo, koristi se savska voda koja vani izlazi čista i ne stvara nikakve probleme. No Fukushima je uništena nuklearna elektrana u kojoj je, nakon akcidenta koji se dogodio prije deset godina, došlo do doticaja vode za hlađenje s reaktorom, nakon čega se u njoj našlo svakakvih izotopa (radionuklida) koji se stvaraju u procesu nuklearne reakcije. Nekima je vrijeme poluraspada – vrijeme u kojem im vrijednost aktivnosti padne na pola – kraće, nekima dulje; kratkoživućima se to vrijeme mjeri u satima. Radioaktivnom jodu, odnosno jodu 131 (131I), radionuklidu koji nas upozorava da se dogodio neki akcident, vrijeme poluraspada je 8,04 dana, dok je vrijeme poluraspada za Cezij 137 (137Cs), na primjer, više od trideset godina. Neki od tih radionuklida su bitni i štetni za ljude jer se ugrađuju u tkivo i imaju interakciju s ljudskim organizmom. Svi bitni radionuklidi stavljeni su u neke regulative koje imaju sve uređene zemlje, a Japan svakako spada među njih. Imaju ih i Europska unija, kao i Međunarodna agencija za atomsku energiju – IAEA, International Atomic Energy Agency.
Sve oko nas zrači, ljudsko tijelo zrači, imamo u organizmu radionuklide koji zrače. To je normalno, na to se ljudsko tijelo evolucijski priviknulo. Nakon najveće dosadašnje nesreće, koja se 1986. dogodila u Černobilu, dogovorene su granice kad se smatra da je nešto kontaminirano. I to je ono čega se držimo. I kad mjerimo, ispravno je kad kažemo da je nešto ispod propisanih granica.
Primjer kapi tinte
Što ispuštanje kontaminirane vode znači za neposredni okoliš, kratkoročno i dugoročno?
– Bilo bi dobro kad se ta voda ne bi trebala ispuštati, ali to se radi, sukladno određenim protokolima. Vjerojatno ima određenog utjecaja na okoliš, koji je minimalan ako se sve radi sukladno protokolima. Japanci očito ne znaju kamo će s kontaminiranom vodom, pa su se odlučili na ispuštanje na način da koncentracija aktivnosti ne prelazi određene granice.
Voda koju će se ispustiti iz Fukushime navodno je pročišćena, ali je treba ponovno filtrirati kako bi se uklonili štetni izotopi. Također će se razrijediti prije ispuštanja kako bi se zadovoljili međunarodni standardi. Što traže ti međunarodni standardi? Je li ih – u slučaju fukushimske vode – uopće moguće zadovoljiti? Mogu li se ukloniti baš svi štetni izotopi?
– Nije mi poznato na koji su način pročistili i kako će filtrirati kontaminiranu vodu. No za razrjeđivanje postoje standardni protokoli. E sad, je li te protokole moguće zadovoljiti... Vjerujem da jest. Svi štetni izotopi ne mogu se ukloniti, ni iz svijeta oko nas, kamoli iz kontaminirane vode. Ono što je cilj jest da se koncentracije aktivnosti radionuklida svedu na razinu pozadinskog, odnosno osnovnog zračenja na koje se ljudsko tijelo naviklo. Radionuklidi se nalaze svuda oko nas, u tlu, vodi, a neki dolaze i iz svemira i raspadaju se posvuda oko nas. Neki radionuklidi su i topivi u vodi.
Kontaminiranu vodu iz Fukushime počet će se ispuštati za dvije godine, a ispuštanje će, kako je rečeno, trajati desetljećima. Zašto toliko dugo – zbog količine vode ili njezine radioaktivnosti, odnosno je li sporo ispuštanje nekakva zaštita od utjecaja radioaktivnosti na morski okoliš?
– Koncentracija aktivnosti radionuklida može se razrjeđivanjem smanjiti da ne bude opasna za ljude. Slikovito rečeno, kad kap tinte padne na košulju, koncentrirana je i jako vidljiva; kad se ispusti u ocean, razrijedi se i ne vidi. Kod tako dugih rokova i sporosti ispuštanja vode jedna je stvar koju se želi postići razrjeđivanje, a druga – pričekati da se neki radionuklidi raspadnu.
Može li, ipak, ispuštanje tolike količine radioaktivne vode imati globalni utjecaj? Je li moguće, na primjer, da ta voda kontaminira ribu – pa i onu koja bi mogla dospjeti na tržišta širom svijeta, uključujući i naše?
– U svakom slučaju, nije dobro da se ovo događa. Ne može se reći da nema utjecaja na okoliš, ali ako je sve učinjeno sukladno propisima, utjecaj je minimalan. Da, kontaminirana morska voda mogla bi kontaminirati ribu. Postoje, međutim, protokoli za mjerenje radioaktivnosti u hrani, razine ispod kojih se smatra da hrana može ići na tržište. Konkretno, koncentracije aktivnosti Cezija 137 ne smiju prelaziti vrijednosti od 600 bekerela po kilogramu (Bq/kg) za hranu. U Hrvatskoj se, na zahtjev Državnog inspektorata ili Veterinarske inspekcije, uzima uzorak hrane i šalje nama na IMI, u Jedinicu za zaštitu od zračenja, na ispitivanje radionuklida koji nas zanimaju, najčešće upravo Cezija 137 te Stroncija 90 (90Sr). Ta dva radionuklida najviše interagiraju s ljudskim organizmom, odnosno smatraju se radionuklidima od posebnog interesa.
Kontroliranje hrane
I koliko često utvrdite da je uzorak hrane radioaktivan?
– Jako rijetko nailazimo na to. U IMI-ju, u Jedinici za zaštitu od zračenja, radim 18 godina. U to vrijeme imali smo dva ili tri slučaja povišene radioaktivnosti, ali to nije bilo ništa što bi trebalo posebno zabrinjavati. Radilo se o gljivama, a za njih je poznato da su organizmi koji izvlače radionuklide iz tla.
Uzorkujete li samo svježu domaću hranu ili i onu pakiranu, iz uvoza i unosa?
– Svu hranu, svih vrsta. U svim članicama EU-a sva hrana mora imati certifikat o kontroli radioaktivnosti. Imamo, također, ugovore prema kojima hrana certificirana u jednoj zemlji EU-a ne mora biti certificirana u drugoj.
Radi potrebe za velikim količinama vode koja se koristi za hlađenje postrojenja, nuklearne elektrane često se smješta uz more. Prije desetak godina, tadašnja Strategija energetskog razvoja RH do 2020. godine predviđala je, među ostalim, i gradnju nuklearne elektrane. Govorilo se, neslužbeno, o području Vira, Rogoznice i Tribunja, na užas lokalnog stanovništva. Je li opravdan strah javnosti od gradnje nuklearke na obalnom području?
– Prije gradnje bilo kakve elektrane treba napraviti procjene utjecaja na okoliš. Opsežni pripremni istraživački radovi dugo traju. Nemam saznanja da se planirala ikakva gradnja nove nuklearne elektrane na obali. No jedna Francuska ima oko šezdeset aktivnih nuklearnih elektrana i ništa im to posebno ne smeta, ni za zdravlje stanovništva, ni za turizam. Nuklearna elektrana je najčišći od svih načina proizvodnje struje, uz uvjet pridržavanja svih propisanih normi. Nakon akcidenta u Fukushimi razine sigurnosti u nuklearnim elektranama još su podignute, pa i u NE Krško. Napravljeni su, među ostalim, dodatni spremnici za hlađenje, pa je elektrana Krško sad klasificirana kao najsigurnija u Europi te po sigurnosti druga ili treća u svijetu.
U kakvom je stanju – "radioekološki" gledano – Jadransko more?
– Jadransko more u dobrom stanju. Imao sam priliku sam to istražiti: tema moga doktorata, "Radiološka karakterizacija srednjeg i južnog Jadrana", odnosi se upravo na to pitanje, sa zaključkom – Jadran je čist. IMI-jeva jedinica za zaštitu od zračenja još od 1959. godine provodi monitoring svega iz okoliša: zraka, tla, hrane, vode – morske, riječne, jezerske, kišnice, u gustirnama... Baš smo nedavno MUP-u RH, Sektoru za radiološku i nuklearnu sigurnost, predali godišnje izvješće za 2020. o stanju radioaktivnosti, i to stanje posve je zadovoljavajuće. Dobro je redovito provoditi mjerenja, da se vide trendovi, a i da, u slučaju nuklearne nesreće, imamo s čime usporediti podatke.
Nosači aviona i podmornice
I kakvi su trendovi? Na što ukazuju, razlikuju li se po područjima?
– Kao fizičar ne mogu reći da radioaktivnosti nema, ali je zanemariva. Prošle godine, na primjer, u uzorku vode uzetom u Splitu Cezij 137 bio je ispod granice detekcije, dok ga je u Kaštelanskom zaljevu bilo moguće izmjeriti, no u količini 100 tisuća puta manjoj nego što je dozvoljeno u vodi za piće, što je toliko malo da je posve zanemarivo. U Hrvatskoj nema hot-spotova, odnosno vrućih zona u smislu opasnosti i štete za ljudsko zdravlje. Sve je kod nas uređeno i pod nadzorom.
Kakva se mjerenja provode u Jadranu? Što se mjeri i koliko često?
– Uzimamo jednom ili dva puta godišnje uzorke morske vode duž jadranske obale, od Istre do Dubrovnika. Uzorke uzimamo uz obalu – tu je i najveći efekt na stanovništvo, na otvorenom moru samo je još čišće – i na njima provodimo radiokemijske analize i gamaspektroskopijska mjerenja. Uzimaju se i bioindikatorski organizmi, mekušci – prije svega muzgavci i školjke, uz pomoć kojih dodatno provjeravamo kontaminiranost. Kad sam tek počeo raditi, dobio sam zadatak da baš radi tih provjera kupim muzgavce. Nisam imao pojma što je to! (smijeh). No, to je nadoknađeno doktoratom čija je tema direktno vezana za Jadransko more. Uzimamo i uzorke pitke vode te hrane na tržnicama, ne samo uz obalu, nego i u svim drugim dijelovima Hrvatske.
Je li dosad u Jadranu bilo kakvih incidenata vezanih uz ispuštanje radioaktivnih tvari? I što bi uopće mogao biti uzrok i izvor takvog incidenta? Nuklearki nemamo, možda jedino nosači aviona...
– Pa da, osim nosača aviona i podmornica na nuklearni pogon, opasnosti za Jadran nema. Što se tiče nosača aviona – 2006. godine u Jadran je uplovio američki nosač "Enterprise", 2015. USS "Harry S.Truman", a 2016. francuska nuklearna podmornica klase "Rubis". Svi su bili u Splitu, odnosno splitskom akvatoriju. Upravo smo mi iz IMI-jeve Jedinice za zaštitu od zračenja, uz mene kao voditelja tima, bili zaduženi za mjerenja eventualne radioaktivnosti. Zaključak: uvjerili smo se, svim uređajima koje imamo, da nikakvog utjecaja na okoliš u smislu povišenja radioaktivnosti nije bilo.
Gdje se, i koliko sigurno, odlaže radioaktivni otpad? Kako od njega zaštititi okoliš i ljude; koliko je ta zaštita sigurna?
– Kad govorimo o izvorima zračenja i mogućim akcidentima, jedno su oni nuklearni, a drugo radiološki. Izvora zračenja oko nas ima više nego što prosječan čovjek misli da ima; imamo i jako puno radioaktivnih izvora u svakodnevnoj upotrebi. Ima ih u zdravstvu, što za dijagnostiku, što za terapiju, koriste se i u industriji, za industrijsku radiografiju, na primjer za provjeravanje varova. Nakon što izotopi izgube svoju početnu aktivnost u smislu radioaktivnosti, smještaju se u skladišta radioaktivnog otpada.
Trenutačno se u Hrvatskoj provode prvi istražni radovi za gradnju skladišta kod Dvora na Uni, u sklopu bivše vojarne Čerkezovac. Takvo jedno skladište treba Hrvatskoj – sav radioaktivni otpad sad je uskladišten na IMI-ju i na IRB-u. Skladišta su zatvorena, čeka se premještanje otpada na primjereniju lokaciju. Sav je taj radioaktivni otpad tretiran na ispravan način, propisno zapakiran i ne predstavlja nikakvu opasnost za okoliš. Najveći dio je radiološki otpad iz bolnica, tvornica i znanstvenih instituta.
Što je zapravo radioaktivni otpad? Što ga čini – stari rendgenski i CT uređaji?
– Ne, dijagnostički uređaji koje navodite, koji su izvori ionizirajućeg zračenja samo kad ih uključite, ne spadaju u tu vrstu otpada. Za razliku od njih, takozvane kobaltne bombe, koje služe za terapiju na onkološkim odjelima, zrače neprestano. S vremenom, njihova aktivnost slabi, ali ona i dalje postoji, stoga te izvore treba propisno odložiti.
Većina ljudi, međutim, kad se govori o radioaktivnom otpadu, ima asocijaciju na nuklearni otpad. HEP je vlasnik polovine nuklearke Krško i stoga ima obvezu odlaganja otpada. Riječ je uglavnom o zaštitnim odijelima, rukavicama... Taj otpad ima veliki volumen, ali nema veliku radioaktivnost. "Pravi" nuklearni materijal – istrošeno nuklearno gorivo – nije predviđen za odlaganje u Dvoru na Uni. Koliko znam, pogon za istrošeno nuklearno gorivo nalazi se u Francuskoj, tamo se obrađuje i nakon obrade postaje bezopasno.
Prestaje li ikad radioaktivnost?
– Ne. Radioaktivni materijali uvijek zrače, ali s vremenom sve manje. Pomalo se raspadaju i svi dođu u fazu da više nisu opasni – neki za nekoliko dana, neki za tisuću godina. Kad nešto prestaje biti opasno, gleda se u odnosu na duljinu ljudskog života. Ono što je zapravo opasno energija je koju primimo, odnosno doza zračenja. Brzina doze, to jest brzina ambijentalnog doznog ekvivalenta, odnosno zračenje koje ljudsko tijelo primi, pada s kvadratom udaljenosti.
Bitno je i koliko smo vremena izloženi izvoru zračenja i je li izvor zračenja spremljen u odgovarajući štit koji ne dopušta zračenju da izlazi van. Sva skladišta i odlagališta radioaktivnog otpada napravljena su da im utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi bude minimalan. Stručnjaci za zaštitu od zračenja suglasni su: ako su radioizotopi dobro zaštićeni, ne bi trebalo biti nikakvih problema.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....