Nije lako gledati puste splitske navoze: nijednog broda na njima dulje od godinu dana. Nije lako gledati ni gotovo pa pusta škverska parkirališta. Pogone i urede. Opremnu obalu. Čitav škver.
Tek se nešto čuje iz “Specijalne”. Zatvoreni u hali, rijetki metalci rade ponešto na tim čuvenim i dalekim ophodnim brodovima za Hrvatsku ratnu mornaricu: koji su unaprijed plaćeni, koji su odavno trebali biti gotovi, za koje je zimus stiglo dodatnih 40 milijuna protuinflacijskih kuna i koji će tko zna kada prispjeti u more.
Od pet naručenih brodova (prototip plus četiri) za 400 milijuna kuna, plovi tek prototipni “Omiš”. A priča o svima njima razvlači se još od konca 2014. godine. Danas je 2022. Pisali smo više puta.
Odslušane bajke
Nekoć se govorilo “kad kašlje škver, bolestan je cili Split”. Odavno nije tako. Prije privatizacije, u Supavlovoj uvali radilo je 3800 ljudi. Ne želimo reći da je to bilo realno i da su se svi mogli prehraniti onim što su stvarno napravili. Ali toliko je ljudi bilo zaposleno. Plus tisuću ili dvije kooperanata.
A danas?! Nitko pojma nema koliko je zaposlenih u “Brodosplitu”. Čak ni sindikati. Prije su nešto značili. Barem bi vikali kad stisne nevolja. Dok ih nije ušutkalo. A članstvo se rasulo. Poslije one velike listopadske pobune 2013. godine i sječe sindikalnih knezova.
I radnici su znali progovoriti, svjedočiti po medijima, slikati se, predstaviti se imenom i prezimenom.
Sada im govori samo gazda: Tomislav Debeljak. Komu hoće, tko je već spreman držati mu mikrofon i kimati glavom u znak razumijevanja odslušanih bajki.
Uglavnom, javio se i nekidan, najavivši da bi se već u srijedu (1. lipnja) ili tijekom tjedna trebalo znati koliko radnika ostaje u škveru i što ostali mogu očekivati.
Govorilo se dugo o 2000 zaposlenih. Taj broj bio je i Debeljakova obveza u njegovih prvih pet škverskih godina. Ali to je prošlost. Iako ih i dalje spominje kada želi istaknuti škversku snagu. Pa i multiplicira! A u “Brodosplitovim” poslovnim izvještajima istovremeno se govori o: “2007 zaposlenih u siječnju 2018. godine”; pa “1910 u siječnju 2019.”; onda “1769 u siječnju” i “1548 u prosincu 2020.”.
A u pratećoj dokumentaciji priloženoj Trgovačkom sudu – koji mu je nedavno prihvatio predstečajni prijedlog – Debeljak piše da je u “Brodosplitu” 15. ožujka radilo – 1118 radnika! I sve specificirano za svako od 32 škverska društva kćeri i krovni “Brodosplit” d.d.
Ali nije ni to sve od redukcije. Privremeni stečajni upravitelji niza posrnulih škverskih kompanijica, koje čekaju stečaj na sudu, iznose još niže brojeve zaposlenih, prema podacima s kraja svibnja.
Na primjer: tvrtka “Čelik radnici” više nema 162 zaposlena, nego 146. “Čišćenje objekata” nema 50, nego 36 uposlenih, “Optimizacija i ekologija” tek 12, umjesto 40, a “Transportna sredstva” 19 namjesto 42. I tako dalje... Je li ih prebacilo na druge položaje ili u “recycle bin” – tko zna!
Pitali smo i škversku službu za odnose s javnošću. O svemu. Ustrajno šute. Pa i sindikalce. Dvojicu: Pavla Matošića, šefa Nezavisnog sindikata, i Joška Franića, čelnika Sindikata metalaca.
– Nikada nije bilo gore, a ja sam u škveru još od 1986. – 1987. godine. Radnici zovu svaki dan i raspituju se što će biti i što da rade. Zbunjeni su, velika je konfuzija. Nekima nude prelazak u druge ili nove škverske firme, neki se plaše hoće li tako ostati bez prava iz starih tvrtki, bez starih neisplaćenih plaća i slično. Ne bi smjeli izgubiti ništa, ali ljudi su oprezni. A nekog izbora baš i nemaju, ovako će preživjeti još neko vrijeme. Bude li većih otpuštanja, poslodavac bi morao s nama razgovarati. Budući da nemamo radničko vijeće, savjetovanje oko moguće namjere otpuštanja zaštićenih kategorija radnika i slično preuzeli su sindikalci – kaže Matošić.
Kadrovska devastacija
Ističe da u vreći očito više nema novca i da više nitko ne zna hoće li država imati još sluha za splitske brodograditelje:
– Vlasnik poručuje da će se raditi samo na projektima kojima je osigurano financiranje, a što radnik zna o tomu, radi gdje ga pošalju...
Izgleda da je počeo lov na Debeljaka, a on tvrdi da nije tražio državnu pomoć, nego kredit koji će vraćati. Ne znam, mi nemamo vojsku ljudi za prosvjede, tko više sluša prosvjede, pa nismo ni palili vatru. Vidjet ćemo, škver je kadrovski devastiran, a ostane li u njemu 500 ljudi, to više neće biti škver, nego bravarija. I tko će onda više ikada pronaći kvalificirane kadrove, meštre, inženjere… za jedno brodogradilište?!
Matošić govori da ovih dana u škveru radi možda stotinjak radnika. Kolega mu Franić ističe da ga zovu čak i umirovljenici s radnim invaliditetom, raspitujući se što će biti s njihovim rentama, koje im škver treba uplaćivati. A zivkaju i svi drugi:
– Nekima se nude novi ugovori u novim firmama uz obećanja da će od 1. lipnja biti sve u redu. Koliko ih je i zašto, ne znam. Niti čovjek više zna što im reći ili savjetovati. Uglavnom, morali bi stara prava zadržati i u novim ugovorima.
Čujem da radnici odbijaju uzeti pozajmice s dva posto kamate umjesto neisplaćenih plaća. Zabrinuti su ljudi, neki su već uzeli papire i otišli na Zavod za zapošljavanje, računajući da će tako nešto još i dobiti. A neki se tek spremaju otići. Ili tražiti drugi posao.
Franić ističe da sindikalci nisu u kontaktima ili pregovorima s upravom o svemu što se događa, ali da bi se to trebalo promijeniti ako dođe do većeg broja otkaza:
– Razuman dijalog je potreban. Nadamo se da će brodogradnja u Splitu opstati, ali da bi se to dogodilo, mora ostati jezgra stručnog kadra, pa ne mogu se brodovi graditi tek tako, kao na ledini... Ne zna se ni koliko plaća Debeljak duguje po škveru. Nekima jednu, dvije, nekima djelomično, nekima pozamašno. Neki je nisu dobili još od veljače, neki od ožujka. Neki od travnja. Svakako, u najgorem slučaju i računajući od 1. lipnja – nekima su u pitanju tri osobna dohotka.
A računi, krediti, razne obveze i sam život ne mogu toliko čekati. Nije dobro. I nitko ne može obećati da će biti bolje.