Ako su brodovi isti ka’ i ljudi, “Atlant” je bio velik čovik. A velike treba pamtiti, treba ih dostojno ispratiti i dati im mjesto u povijesti koje zaslužuju.
”Atlant”, najstariji ribarski brod na Jadranu, potopio se u strašnoj pijavici 27. rujna ove godine. Svoj 114 godina dug put skončao je na morskom dnu pokraj otoka Iža. Cijeli petak i subotu trajala je specijalna akcija izvlačenja broda iz 64 metra duboke morske utrobe kraj punte Parde, gdje je toga kobnog utorka ujutro završio svoju posljednju plovidbu.
Kapetan i vlasnik broda Šime Blagdan i njegovih šest članova posade havariju su uspjeli preživjeti neokrznuti. Ali bol i tugu koju u sebi nose od tog dana možete rukom opipati. Nije skončao samo brod, otišao je ujedno najbliži član familije, a s njim i cijeli jedan život nekoliko generacija ove ribarske obitelji iz Kukljice na otoku Ugljanu.
– Nismo mi njega zvali brod, nego uvijek po imenu. Atlant – kaže nam Šimina supruga Ingrid. Svaki put kad spomene brod, glas joj zadrhti.
– Svako jutro u ovih naših 34 godine braka počinjalo je istim riječima: “Atlant, Atlant, javi se.” Prvo preko radiostanice, a u ova novija vremena preko mobitela. Kad bi se Šime javio, znala sam da su svi živi i zdravi. Tako je bilo i toga jutra. Javio se da kreću u Gaženicu iskrcati ribu, pozdravili smo se kao da je ispred nas još jedan običan dan.
Sljedeće što sam čula toga jutra bilo je da se “Atlant” potopio i da je cijela posada preživjela. Dok nisam čula Šimu, nisam vjerovala da su živi i da našeg “Atlanta” više nema. Ne vjerujem ni sada, dok stojim ovdje i čekam da ga izvuku – govori Ingrid, pa pogleda u Šimu. Njemu je, pak, pogled prikovan za površinu mora.
Dizalica iz Murtera
Nedaleko od broda na kojemu obitelj i posada od rane zore čekaju da počne velika akcija izvlačenja potopljene plivarice, usidren je 50 metara dugi ponton na kojemu je golema dizalica spremna iz mora izvući teret do čak 150 tona. Dopremili su je iz Murtera.
”Atlant” je dug gotovo 18 metara i težak 50 tona. Skupina ronilaca od jutra se izmjenjuje na tom iznimno složenom zadatku, a stručna ekipa na pontonu uz pomoć podvodnih kamera analizira svaki idući korak kako bi dragocjeni teret s morskog dna izronio sa što manje oštećenja. Jer “Atlant” je krcat, izvaljen na bok i svaka kriva procjena može biti kobna.
Sajla goleme dizalice koja će izvući brod napeta je kao struna, svaki njezin pokret poput oštrog stakla reže jutarnju bonacu. Satima čekamo na znak ronilaca da je izvlačenje konačno počelo. Svaka minuta čekanja Šimi Blagdanu je kao godina.
– Nikad ga ne bih tu ostavio, samog na dnu mora. Imao sam šest godina kad je “Atlant” došao u familiju. Kupili smo ga u Boki, tada je još bio istraživački brod Oceanografskog instituta. Taj brod je sa mnom cijeli moj život, zaslužio je dostojan ispraćaj – govori Šime pa skine naočale da obriše suze.
Zaista, svašta je taj brod doživio u svojemu dugom životu. Izgrađen je u Rijeci davne 1908. godine pod imenom “Istraživač”. Za potrebe Akvarija Dubrovnik kupljen je krajem 1951., pa se u upisniku Lučke kapetanije Dubrovnik vodio u kategoriji male obalne plovidbe.
Obiteljska tradicija
Prvu posadu ukrcao je 19. siječnja 1952. godine. Bio je dug 18 metara i širok 4,6 metara, a po svojoj je dužini zabilježen kao njihov najduži brod. Mogao je ploviti brzinom od 10 čvorova. Posadu iskrcava 20. travnja 1960., kada ga prodaju i odlazi u Oceanografski institut u Boku kotorsku. Sedam godina poslije kao brod imena “Atlant” kupuje ga obitelj Blagdan iz Kukljice, nastavljajući s njim obiteljsku ribarsku tradiciju.
Tako su “Atlantom” plovili Zdravko i Ante Blagdan sa sinovima Jurom i Šimom, pa su s tom drvenom koćaricom prehranili i školovali dvije velike obitelji. Poslije svoj put “Atlant” nastavlja samo sa Šimom, kada je prenamijenjen iz koće u plivaricu i temeljito obnovljen. Na dan kada je tužno završio svoj put, “Atlant” je bio najstariji ribarski drveni brod na Jadranu, a možda i šire.
S nekim modernijim brodom bilo bi možda lakše ribariti i živjeti, misli obitelj Blagdan, ali emotivnu povezanost kapetana Šime i broda “Atlant” nikakva suvremenost ne bi mogla nadmašiti. Isto osjeća svih sedmero članova njegove posade, a kako su u havariji izvukli živu glavu, samo nebo zna. Bilo je točno 7 sati i 45 minuta kada se brod “Atlant”, naoko iz čista mira, samo malo nagnuo.
More iznad glave
– Dogodilo se u sekundi. Kao da je netko rukom prevrnuo jarbol. Svi smo izletjeli s broda, a sljedeće čega se sjećam je more iznad moje glave. Preko mreže sam se uspio popeti u brod, ali nisam mogao osloboditi pomoćni kaić koji je ostao vezan. Bog mi je dao snagu da oslobodim pangu, jedan za drugim smo uskakali u nju i tako se spasili. Kapetan se zadnji uspio izvući kroz vrata od timuna. Upalili smo motor i krenuli, “Atlant” je ostao za nama. Nismo odmakli ni 200 metara, a na nebu je granulo sunce. Kao da se baš ništa nije dogodilo. Ne znam, što više razmišljam o tome, to manje razumin – prisjeća se Vjekoslav Gospić. On je posljednja tri mjeseca na “Atlantu” bio mali od kužine. Želio je, kaže nam, biti ovdje kada mu jarbol zapara površinu mora, kada ga konačno dignu na svjetlo.U subotu kasno popodne, kada je stari “Altant” konačno izvučen s morskog dna i zakačen za tegljač, obitelj, prijatelji i posada ispratili su ga na zadnji vijađ u škver u Lamjani. Što će sutra biti s njim, više nije toliko važno. On je svoje mjesto u povijesti već upisao.