Program domaćih kratkometražnih filmova "Kockice" jedna je od najdomišljatijih ideja koje je tijekom dvadeset godina smislila direkcija Zagreb Film Festivala. Ovaj se program s vremenom nametnuo kao najprestižniji premijerni prostor za domaće kratke filmove. Kao kratkometražno natjecanje Kockice su potpuno istisnule Dane hrvatskog filma i postale najcjenjenija domaća kratkometražna nagrada. K tomu, ZFF je zahvaljujući Kockicama privukao publiku kratkometražnom programu koji na većini festivala čuči u sporednom zakutku. Filmovi mladih autora privuku u buljucima njihove roditelje, rođake, vršnjake i kolege, pa su te večernje projekcije u pravilu prepune.
Kockice, naravno, variraju u kvaliteti iz godine u godinu. No, čak i u slabijim sezonama program uvijek donese tri ili četiri stvarno dobra filma. Kockice domaću kinematografiji obično prezentiraju boljom no što ona jest. To vrijedi i za ovogodišnje Kockice koje ne spadaju među najbolje u povijesti- ali, dobrih je filmova bilo.
U ovogodišnjim Kockicama prikazano je deset filmova u konkurenciji. Jedanaesti, izvan konkurencije, prikazan je debitantski kratki film istaknute glumice Lane Barić "Snjeguljica".
Među prikazanim filmovima za moj je ukus najviše je bljesnuo briljantni film "Nije pristojno plesati po grobu" mlade Splićanke i studentica zagrebačkog ADU Ane Šiškov. Film Ana Šiškov prati bizarnu, crnohumornu obitelj koja provodi ljeto u vikendici kod Rogoznice. Srce obitelji je dominantna, kontrol-frikovska mater (glumi je Snježana Sinovčić, inače redateljičina majka). Njen lik je mediteranska, hrvatska mama iz satira na hrvatske običaje Amerikanca Codyja McClain Browna. Među ostalim, ona odraslu kćer odijeva i svlači, i odlučuje kad će mijenjati rublje. Uz mater, familiju čine glupavi mišićavi sin (briljantni Stipe Radoja), te razmažena kćer koja kao da živi produženo djetinjstvo (Rea Bušić).
Ono što se događa s bizarnom obitelji najbolje bi se moglo opisati kao križanac "Dorinog dnevnika" Ćiće Senjanovića, te Ulricha Seidla. Šiškov je našla i podesan filmski jezik za svoj mediteranski teatar apsurda. Film je sav u širokim planovima, vizualiziran kroz primarne boje, blještav i pomalo artificijelan. Šiškov se na osnovu ovog uzorka čini kao vrući talent.
Sa splitske su scene stigla još dva filma koja imaju sličnu temu: toksični, apsurdni maskulinitet. "Zof" redatelja Rina Barbira prati naslovni lik, muškarčinu koji jedinu nježnost osjeća prema Pitbullu, a bivšoj curi šalje na mobitel kompulzivne prijeteće poruke. U crnohumorno bizarnom obratu, junak pokuša curi (ili njenom novom) zapaliti vespu, pa spali sam sebe. Barbir u filmu zanimljivo kombinira dokumentarnost i krajnju stilizaciju koja malo nalikuje na filmove Wending Refna.
"Muškići" Andrije Tomića prati skupinu splitskih spadala koji se sjate da u kafiću gledaju Hajdukovu- ispostavit će se, mitski poraznu- utakmicu protiv malteške Gzire. Tomić eskalira komedija karaktera kad se u birtiji pojave utjerivači dugova. Zanimljivost je i to da redatelj na špici zahvaljuje- Siniši Oreščaninu, tadašnjem treneru "Hajduka".
Jako je dobar i film "Badnjak" Jakova Nole. Taj polusatni film pripovijeda o unuku (Roko Sikavica) koji dolazi u kratki badnjački posjet baki u starački dom. Kratki se posjet pretvori u cjelonoćno druženje jer se- ispostavi se- unuku baš i ne ide na doček sa ženom s kojom ima vezu u raspadu. Stoga s bakom alkoholičarkom pije jeftino vino i sve pijaniji tone u ispovijedanje. Ključni motor filma je Sikavica, trenutno najpopularniji glumac među redateljima s ADU. No, zanimljivo je da baku, i to vrlo dobro, glumi Gorica Popović, danas pomalo zaboravljen srpska glumica koja je 80-ih bila silna zvijezda.
Publiku u Kinoteci u Kordunskoj najviše je razvedrio film "Moj Nikola" redateljice Martine Meštrović. Junakinja filma (Karla Brbić) nabožna je nevjesta koja je odlučila čuvati nevinost za bračnu noć. Ta večer je sad došla: junakinja se ženi za naočitog Nikolu (opet Sikavica), sva u strahu od prvog seksa koji neumitno slijedi. Redateljica tu situaciju vodi do iznenadnog i posve bizarnog završnog obrata. Zanimljivo je da redateljica za film o vjenčanju koristi redateljske tehnike svadbenih filmova- od kamere s ruke, preko čudnog lelujanja, nemotiviranih švenkova i napadnih krupnih planova.
Neobičan je i drukčiji i film "Kratka priča o Trogiru" šibenskog redatelja Ante Storića. Junak, kojeg glumi sam Storić, sredovječni je neafirmirani pisac koji se kani javiti na natječaj za najbolju priču na temu Trogira. Junak filma luta po Šibeniku, vozi vespu, te se kroz niz apsurdnih razgovora s curom, mamom, didom i znancima dovija što bi poslao na natječaj. Naposljetku shvatite da se film bavi tako ljudskim manama: inertnošću, taštinom, krizom srednje dobi. Ima u tom filmu puno Nannija Morettija (ne samo jer junak vozi vespu), ali i Cesara Monteira, čak i Todda Solondza. Storić uz sve to ima nešto što je valjda jako šibensko: naime, zbilja je duhovit.
Poetički je sličan i film koji je u Zagreb stigao s nagradom za kratki film s festivala u Sarajevu. Riječ je o filmu "Nije zima za komarce" kojeg supotpisuju Klara Šovagović i Josip Lukić. I Lukić- poput Sorića- glumi glavni lik. I ovaj se film sastoji od niza nonsens dijaloških scena u jednom kadru u kojima letargični, pasivni mladi čovjek uglavnom sluša vlastite sugovornike (od dobrog prijatelja do veterinarke). Kroz taj niz crnohumornih solilokvija razotkriva se egzistencijalna čamotinja i život "na odgodu" ere COVID-a.
Uz te, u programu Kockice prikazani su još filmovi "Fender" Bojana Radanovića, "Boce de ferro" Mateja Matijevića, te "Aj čujemo se", grupni rad skupine ženskih autorica nastao u radionici kratkog filma u Trakošćanu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....