StoryEditorOCM
Košarka60 godina ljubavi

Ovo je priča o malom klubu velike povijesti i igrača NBA vrijednosti: Gradić u Dalmatinskoj zagori pravi je rasadnik talenata

Piše Hrvoje Prnjak/SD
7. studenog 2021. - 09:15

Mislim da je stvarno krajnje vrijeme da razriješimo jednu povijesnu nepravdu!

Nisu toliki igrači odlazili iz Drniša jer smo mi veliki rasadnik talenata pa su njih kao neki drugi tražili, nego zato što se u DOŠK-u nisu mogli izboriti za mjesto u ekipi!

Znate kako se kaže, u svakoj šali ima i istine, a ovu je na ovotjednom okupljanju veterana DOŠK-a kazao Joško Vukičević. A on je i sam svoju košarkašku afirmaciju pronašao u (Novom) Zagrebu legendarnog trenera Boška Pepsija Božića (igrao je još i u Ciboni, Zadru te u Portugalu).

Jer DOŠK je u svakoj generaciji imao stožerne igrače koje dobro pamte i svi koji su, neovisno o tome kakvu su karijeru poslije napravili, makar jednom zaigrali protiv drniških košarkaša, pogotovo na "vrućem" parketu drniške školske dvorane.

Pitajte bilo koga tko je igrao košarku osamdesetih tko su, primjerice, braća Kević ili braća Matijaš, znaju li za Braila, Slavicu, Barišića, Parata, Vukašina, braću Kosor, Beadera, kasnije i Kolomba, Pekasa, Lapića, Mihaljevića...

‘Lipo je doć u Drniš‘

Ako ništa, sigurno su čuli za Stojka Vrankovića i Veljka Petranovića, koji su sa Zadrom 1986. godine srušili u finalu prvenstva bivše države europskog prvaka Cibonu.

Ljubitelji košarke dobro znaju i za Mihovila Nakića Vojnovića koji je tada nosio dres Cibone. A iz drniškog kraja podrijetlo vuku i Ivan Sunara, Ivica Žurić, pokojni Joško Buva, Ivo Nakić, Mate Skelin, Joke Vranković, Josip Marin, Đuro Bjegović, Antonio Bilić, Krešimir Vlaić, kao i povremeni reprezentativac Tomislav Gabrić koji trenutno igra u Francuskoj te mladi reprezentativac Juraj Pleadin, danas igrač Šibenke. Mnogi su suci bili u smrtnom strahu što im to s tribina dobacuje Veljko Petranović, a ustvari se radilo o njegovu bratu Petru, također bivšem igraču DOŠK-a.

Ne zaboravimo niti košarkašice, prije svega bivšu reprezentativku Martu Perlić (ex Čakić)... Iz drniške okolice podrijetlo po ocu vuče i nekadašnji košarkaški sudac Milorad Bibić Mosor, mnogima poznatiji kao novinar Slobodne Dalmacije, ali nabrajanje svih koji imaju veze s drniškim košarkaškim genom predaleko bi nas odvelo.

Naime, htjeli smo zapravo kazati da su se prošlog utorka okupili DOŠK-ovi veterani, na poziv predsjednika kluba Darija Lapića, a povod je bio službeni posjet visoke delegacije Hrvatskog košarkaškog saveza predvođenog – Stojkom Vrankovićem kao predsjednikom Saveza.

"Uvik mi je lipo doć u moj Drniš. Duže vrijeme smo planirali ovo okupljanje, ali situacija s virusom i raspored drugih obaveza to su stalno odgađali i onemogućavali. Meni je uvik drago vidit se i popričat s prijateljima, nekadašnjim suigračima", kazao je Vranković.

Čestitali su mu njegovi Drnišani još jednom i na državnoj nagradi za sport "Franjo Bučar", koju je kao priznanje za životno djelo dobio prošle, 2020. godine. Najmlađe košarkašice i košarkaši fotografirali su se sa Stojkom i ispod njegova reprezentativnog dresa podignutog na zid dvorane.

Delegaciju je "prisnažio" i dopredsjednik Saveza Nikola Rukavina, a stigao je i poznati liječnik, prof. dr. Zoran Vatavuk te Josip Novak, član Nadzornog odbora HKS-a, uz pokojnog Dragana Županovića zapravo utemeljitelj drniške košarkaške priče ("Sami smo pravili prvo igralište"). Inače, Novak je ujedno i "glavni krivac" što je "drniški orao" zaigrao za Zadar od 1980., nakon čega ga je karijera odvela prvo u grčki Aris, a onda i u NBA ligu, gdje je nakon Bostona i povratka na europsko tlo, u Panathinaikos, još oblačio dresove Minnesote i LA Clippersa...

Od Drniša do Bostona

Otud i ona pošalica da je Drniš, s obzirom na broj stanovnika, u prosjeku dao više NBA igrača od mnogih većih gradova, Šibenika, Splita, Zagreba, pa i nekih svjetskih metropola. Naime, po popisu iz 2011., čitava drniška općina ima 7498, a sam grad 3144 stanovnika. Drniška je općina bila najnapučenija na popisu 1961. (19.538 stanovnika), a u vrijeme dok je Stojko igrao za Boston imala je 14.733 žitelja.

Košarka, naravno, nije u statističkim kolonama popisivača, ali Drnišani je žive, vidi se to i po interesu u mlađim kategorijama, iako jedna stvar itekako brine – DOŠK u ovom trenutku nema juniorski sastav! A to, bojim se, nešto govori i o perspektivi ovog dijela Dalmatinske zagore, neizravno i o uspješnosti političara koji iz izbora u izbore obećavaju "bolji život", a mladi odlaze...

Veterani su na prošlotjedno okupljanje stigli sa svih strana, kako ih je život već raspršio. Ne zaboravimo da je iza Drnišana i gorko iskustvo progonstva, nakon kojega se dobar dio stanovnika nije vratio u Drniš jer su svoju egzistenciju tijekom te četiri preduge godine naprosto potražili negdje drugdje. Pa ipak, košarkaški klub nije prestajao s radom niti u teškim godinama potpune neizvjesnosti.

U ljeto 1992. u Splitu se okupila ekipa koja se, zahvaljujući susretljivosti Ante Čulića i Saveza sportova Grada Splita te Rati Tvrdiću i KK Splitu, natjecala u tadašnjoj A-2 ligi. Neki su na parket stigli izravno s bojišta, dok je, primjerice, Frane Bojčić iza sebe imao i mučno iskustvo boravka u kninskom zatočeništvu.

Opremu je u najtežim danima slao i Stojko, pa je klub jedno vrijeme nosio i ime DOŠK Jolly, što je zasluga poduzetnika Josipa Stojanovića Jollyja, koji se također bio okušao među koševima u DOŠK-ovu dresu...

"Povratak u Drniš, nakon Oluje 1995. godine, nažalost nije automatski značio i naš povratak u dvoranu, jer je ona bila doslovno neupotrebljiva. Pa je progonstvo još potrajalo – treniralo se u Oklaju, Siveriću, utakmice igralo u Kninu... U tim godinama smo se, zbog nemogućnosti obnavljanja igračke baze preko noći, dosta oslanjali i na igrače iz Šibenika", priča predsjednik kluba Lapić.

"A onda je, nakon povratka u dvoranu, od studenoga 2002. godine, sve ipak postalo lakše, što su pokazali i prvi dobri rezultati mlađih kategorija", dodaje Lapić, ponosan na tri osvojena prvenstva Dalmacije te po jedno drugo i treće mjesto na razini Hrvatske proteklih godina, ali i na to što su na reprezentativnim popisma mlađih selekcija i drniški poletarci Ivan Vranjković, Lovro Mihaljević te Josip Vlaić, kao i Ana Buha... Seniori DOŠK-a, pod vodstvom Alena Šikića, natječu se danas u Drugoj ligi – jug. Prije pandemije na memorijalnom turniru Dragana Županovića gostovali su i mladi košarkaši Maccabija.

Gledajući klince kako se teškom mukom pokušavaju dobaciti do obruča i pokazati svoje znanje pred košarkaškom legendom, svojih se igračkih početaka, naravno na Podvornici, prisjetio i Vranković.

Sada je ritam drukčiji

"Prvi trener mi je bio Nino Jelavić. A u Zadar sam otišao sa 16 godina, na preporuku Joška Novaka. Tamo je već kao standardni prvotimac bio Veljko Petranović. To mi je bila velika promjena u životu, Zadar je veliki grad u odnosu na Drniš... Igrao sam na poziciji koja lagano izumire jer više nema klasičnih centara koji klasično igra leđima prema košu. I moj sin Antonio je petica, barem bi trebao biti, ali uz ovaj način igre...", kazat će Stojko. Iako je iz Europe otišao kao već afirmiran igrač, dolaskom u NBA upoznao je što je to tvrdi profesionalizam.

"Tamo sam vidio što je pravi profesionalizam. Plaćen si, ali sam se brineš i vodiš računa o sebi. Nitko ti ne stoji nad glavom, a svaka greška se plaća", sjeća se Stojko. Kao predsjednik Saveza, kako kaže, ima za cilj stvoriti što jaču domaću ligu, kako bi iz nje novačili igrače za reprezentaciju, pogotovo zato što se kvalifikacije za europska i svjetska prvenstva igraju u "prozorima" tijekom godine kad nam naše NBA perjanice ne mogu pomoći.

"U moje doba bilo je puno više vremena za reprezentativna okupljanja pa smo išli i na studijska putovanja u SAD, što mi je kasnije pomoglo u adaptaciji na NBA. Danas je ritam života i igranja puno drukčiji i zato su reprezentacije, ne samo naša, u problemima", kazat će.

Spomenuti Joško Novak drži da je najveći problem naše košarke – nedovoljno ulaganje u stručni rad s najmlađima.

"Velika je rupa nestručnosti u našim košarkaškim centrima, ne ‘izlaze‘ nam novi igrači. Evo, u Zadru - zadnji veliki igrač je bio Marko Popović. A što je najgore, ne vidi se ni neka budućnost! Ne vidim da se naziru novi Pahlić, Petar Popović... Katastrofa! Pogotovo za sredine kao što je Zadar, gdje se publika lako zapali, neka spoje dvije pobjede, eto ti odmah pune dvorane!", kazat će Novak.

Ističe kako smo izgubili neke, nekoć važne košarkaške sredine, poput recimo Karlovca, pa je zato, veli, važan opstanak sredine poput drniške.

"Treba raditi s mladima, to je jedini put. I shvatiti da je struka najvažnija. Prije svega ulaganje u trenere koji rade s mladima. To je nestalo. A, isto tako, bez igračkih idola nema ni mladih na košarci. Svaka čast jednom Modriću i ostalima, ali Zadar je danas poznatiji po nogometašima nego po košarkašima, pa to nikad nije bilo tako!", kazat će Novak.

Nego, pitamo, kako je išao taj Stojkov transfer u ono doba...

"Ja sam se već bio preselio u Zadar i tamo sam radio. Ali, kako mi je žena još radila u Drnišu, svaki sam vikend bio ovdje. A Stojko mi je bio prvi susjed, vrata do vrata smo bili. I što: kad god god bih došao, on bi bio 10 centimetara viši! I kako sam uvijek bio pri košarci, rekao sam tajniku Zadra Boži Miličeviću za tog malog koji je tek počeo igrat, još je naočale nosio, svirao u gradskoj glazbi... I meni Božo kaže: Dovedi ti njega! Ostalo znate..."

Nisu se u to doba još uplitali menadžeri u transfere mladih talenata?

- Ma kakvi, Stojko je bio zadovoljan da ima menzu, da može ići u školu; mislim da je u početku spavao u Ferijalnom domu... Nije bilo menadžera i ovih perverzija koje danas izvode roditelji kroz pritiske na djecu i trenere!", odmahuje rukom Novak.

U tom jazu kao da je zapela i čitava hrvatska košarka. Tko zna, možda je iz gliba povuče baš netko iz DOŠK-ove škole košarke! Neki novi Stojko, Veljko...

Šezdeset godina tradicije ovog sporta u Drnišu sasvim sigurno solidan je temelj za nadanja te vrste.

Županović i Novak udarili temelje - pod vedrim nebom

Košarka se u Drnišu počela igrati osnivanjem košarkaške sekcije u okviru Sportskog društva Partizan 1961. godine. Klub se pod istim imenom "osamostalio" pet godina kasnije, kad je na Podvornici asfaltirano i prvo košarkaško igralište. No, pravi uzlet bilježi se tek nakon što su, u ljeto 1974. klub Drniš osnovali Dragan Županović (koji je nabavio i prve, aluminijske ploče za konstrukciju koša na betonskim lukovima) te Joško Novak, bivši igrač Partizana, Mladosti i Jugoplastike.

U drugoj polovici sedamdesetih klub postaje dio Sportskog društva DOŠK. Županović je, nažalost, smrtno stradao u prometnoj nesreći 1978. godine, ali klica košarke se uhvatila... Nju su kao treneri njegovali Nikola Jelavić, Nikola Dereta, Milovan Kević i mnogi drugi. Svojedobne utakmice protiv najboljih hrvatskih klubova ili s Juventudom i PAOK-om s početka osamdesetih zato ne bi trebale ostati i najveći dometi drniškog kluba.

24. studeni 2024 11:47