Mladi pisac kojemu su filmovi draži od knjiga kaže: "Arsen je bio akademski težak, a ja sam multimedijalni obrtnik"

E, da mi je sad vidit ono profesoricu iz hrvatskog šta je Anti Storiću – onomad, u srednjoj školi - dala tri jedinice iz lektire, zbog "Gospode Glembajevih" – iz znanja, zalaganja i odnosa prema radu... Sada kada je njegova kratka priča "Lito" – od devet tisuća znakova, pet "kartica" teksta – osvojila drugu nagradu na regionalnom književnom natječaju u jakoj konkurenciji 464 autora koji pišu na šest jezika bivše Jugoslavije – hrvatskom, albanskom, makedonskom, srpskom, bosanskom i crnogorskom jeziku.

Ali, izvukla bi se profesorica.
Rekla bi ona: – Jel' vidiš koliko ti je to vridilo, šta san te na vrime upozorila da se ne zezaš s lektirom, da književnost shvatiš ozbiljno. Pisca san od tebe učinila!

A ja bih rekao – lako je od Ante učinit šta oš, kad je čovik talentiran. I to multi! Toliko da je sam sebe nazvao multimedijalni obrtnik. Imao je i dobrog uzora, tu je kovanicu skovao po onoj Arsenovoj, koji je sam sebe (o)krstio – akademskim težakom!

- Šta to sve uključuje? Uključuje video, audio i tekst. Ako triba napravit, recimo, glazbeni video za nekog izvođača, ja radim sve - od inicijalne ideje, sve do kraja. Ako triba audio, i to napravim, u kućnim uvjetima. Imam i obrt, zove se Suteren film, to sam registrirao da se mogu prijavit na HAVC, za sredstva, radio sam za udrugu "Oksid" iz Ražina jedan promo film, pa su se javili ovo iz Benkovca, iz udruge "Vlajter ego" da napravim dokumentarac o njima i njihovom festivalu alternativne glazbe "Vlajternativa" - govori naš sugovornik. I nastavlja:

- Evo, sad bi mi treba izać i album što sam ga radio za "Slušaj najglasnije", izdavačku kuću Zdenka Franjića, to je materijal iz 2012. još dok sam živio u Zagrebu, u Sigetu, sve sam sam snimio, svirao sam gitaru, bas, programirao bubnjeve, ima tu i sempliranja, i vokal. Nije baš neki, više je to "rap", neka polurecitacija, ali može proć. Nije mi neki "forte", (naj)zadovoljniji sam tekstovima' – opisuje nam se Storić, koji za to svoje zadovoljstvo tekstovima odsad ima i "crno na bijelo" – drugu nagradu, 600 eura koliko iznosi njezin novčani dio, a u studenome bi mu trebala izići i jedna kratka priča u Trogiru. Sve u svemu, krenulo ga je...

Da je Storić stvarno poluvalentan, što bi rekli Šibenčani, koji i svoju polikliniku još uvik zovu poluklinikom, pa što ne bi i Antu, svjedoči i to što je snimatelj i montažer na TV Šibeniku zadnje četiri godine, za to se školovao, završio je na Dramskoj akademiji u Zagrebu za filmskog i TV montažera. Prije toga je živio u Zagrebu, nakon što se školovao radio je šest godina na Novoj TV, u Informativnom programu, u emisiji "Provjereno", to mu je super iskustvo bilo, volio je to raditi. Ali, nostalgija je, veli, bila jača, i on i žena su iz Šibenika, pa su, kao i sve laste, ptice selice, uvijek sanjali o toplom jugu.

Kako je došlo do toga da se javiš na natječaj "Bibera'?
- Javljao sam se na sve natječaje koje sam vidio, s polovičnim uspjehom, na dva sam prošao, na dva nisam, na ovaj trogirski, što ga je organizirala njihova knjižnica, poslao sam jednu dramediju, dramu s elementima komedije, a ova "Biberova" je jedna antiratna priča, ne bih smio o njoj pričati puno, prije nego što se objavi u ožujku iduće godine, zbog ekskluziviteta. Priča je čista fikcija, inspirirana s više strana, od YouTube komentara pa do filmova, a događa se u Šibeniku - govori Storić, koji je još u šoku. Još ga pomalo drži euforija otkako su ga prije neki dan nazvali iz časopisa, rekli mu da je nagrađen.

- Što sam prvo napravio? Pa nazvao ženu, roditelje, brata, ženinu obitelj, prijatelje, sve koji su mi dragi, koji mi znače, podijelio s njima tu radost. Nitko nije ni znao da sam poslao tu priču na natječaj, nitko je nije ni pročitao prethodno, pa da mi je eventualno rekao, promijeni ovo ili ono, ništa... Kako sam je napisao, tako sam je i poslao. Već sam i zaboravio da sam je napisao, jer sam je poslao u proljeće, a evo, odgovor dobio na jesen. Kada su me nazvali, pa pitali - jeste li vi napisali priču "Lito", ja san rekao: – A valjda jesam!' Prošlo je pet mjeseci!... Kad su mi rekli da mi je priča super, da je nagrađena, osjećaj je bio neopisiv.

Storića, inače, privlači baš ta forma kratke priče, za romane nema vremena, i jasno je da se od njega ono najbolje tek može očekivati. Materijala ima, skupilo se toga u zadnjih 15 godina otkako piše, samo ih treba uobličiti, dati im formu. Individualac je, nije član nekih književnih udruženja ni asocijacija...

Neke kolege pisce zna, poput Antonija Barišića, i to više sa kviza, zna, odnosno bolje reći pozna i Emira Imamovića Pirkea, i to je to. Želja mu je, ili bolje rečeno san, objaviti zbirku kratkih priča, možda i to bude u suradnji sa Zdenkom Franjićem, s obzirom da on objavljuje i literaturu, ili s nekim drugim, tko zna.

- Zadnjih dana kad god idem u grad sretnem Vilija Lakića, direktora Gradske knjižnice, možda je to neki znak - smije se. Jedino što sigurno zna je u što će potrošiti onih 600 eura od nagrade - na režije i hranu, pokrivanje minusa na tekućem računu.
A uzori, tko su mu književni uzori, ima li ih uopće?

- A šta ja znam, čitam svašta, recimo da volim Carvera, a od naših Karakaša, iako ovo zadnje što sam od njega čitao nije mi baš "silo". Divim se i stilu Alice Munroe, ali ne znam da bih mogao baš tako pisati, odnosno, znam da ne bih. Težim biti što sažetiji, ogoljenijim rečenicama. Volim i Maupassanta, kratku priču kao formu općenito, brže se napiše nego roman, a brže i pročita (smijeh). Filmove volim, više gledam filmove i serije nego što čitam, oni koji su me čitali kažu da se vidi da dolazim iz filmskog svijeta. Volim Rubena Östlunda, sviđaju mi se njegovi radovi, stil, jedna scena - jedan kadar..."
U svakom slučaju, storija o Storiću tek kreće. I makar bila "short story", imat ćemo što čitati...