Kultna konoba u staroj jezgri Krešimirovog grada je duša Šibenika: Friška spiza, kockasti stolnjak, pitarić cvića i puno ljubavi

Jeste li ikada čuli za ŠAZU? Niste, ali slutite da je riječ o nekoj skraćenici.

I zaista jest. Skraćenica je to Šibenske akademije znanosti i umjetnosti koja s rečenom znanosti i umjetnosti ima veze samo posredno. I s Akademijom isto tako.

Ali zato ima veze s "Marendom", kultnom konobom u staroj gradskoj jezgri Šibenika, u kojoj oko jednostavne narodne spize poslužene na kockastom stolnjaku uz pitarić cvića, u govoru i pismi, šalama i zdravoj zafrkanciji, ali i na jelovniku ispisanom kredom, pulsira živo šibensko srce. Jer, ta je "Marenda" zapravo - ŠAZU.

Zašto? Više je tumačenja. Nema festivala, kazališne predstave, promocije ili kulturnog događaja "opće prakse" nakon kojega bar 10-ak sudionika, a često i glavnih aktera takvih manifestacija, ne završi na spizi u "Marende". To je jedna verzija. Druga je vezana uz redovnu "Marendinu" klijentelu, među kojom se uz oglavinu, buncek, žito orzo, lešo meso ili paštu fažol, uz žmul dobrog domaćeg vina, vrte sve moguće teme, pa i one iz domene akademskih. (Jedino u ŠAZU-u nema mjesta politici...) Za treću bismo povod mogli pronaći u uglednicima iz svih nacionalnih resora koji nikad nisu došli u Šibenik a da nisu svratili u "Marende".

Po potrebi bi se dalo još nabrajati, no za sada takve potrebe nema. Ovaj uvod je naprosto neophodan kako bi se ukazalo na ulogu Krunoslava Mazalina u toj priči, čovjeka čije je ime danas u Šibeniku asocijacija za "Marendu", kao što je 70-ih godina prošlog stoljeća bilo ime Anke Bučević koja ju je otvorila. Istina, konoba je u sastavu tvrtke Mazalinova sina Milana, a kuhača u rukama supruge Veselke i vrijednih zaposlenica Monike Periše i Anite Pletikose. Ipak, kad se ide u "Marendu" – ide se kod Kruna i nitko se od zaposlenika na to ne vrijeđa.

Brigadir Hrvatske vojske i jedan od zapovjednika legendarne akcije "Miljevci" koji je u poratnom razdoblju neko vrijeme bio i zamjenik ministra obrane, svoje umirovljeničke dane provodi daleko od vlasti i politike bdijući nad obiteljskim biznisom i to ga čini sretnim. Doduše, priznaje kako ga nekad znade uhvatiti želja za otić na kupanje, ali ne bi to, veli, bio gušt kad znade da žena radi po cijele dane. To je, kaže, pitanje solidarnosti.

Otvoren i neposredan, na razgovor o djetinjstvu i mladosti, odlukama koje su ga odredile, obitelji i općenito životnom putu, osebujni Šibenčanin zagorskih korijena pristao je bez krzmanja. Logično je da nas je dočekao na štekatu "Marende", kao što je logično da to nije moglo proći bez početnih upadica i podbadanja redovnih gostiju konobe.

- Ajte ženske ća, učinit će te ga slavnim, pa će nam krešit cijene. Ne'š više imat di doć pojist pijat lešadure...

"Odrebatile" su se od Mazalina sva dobacivanja kao od zida. Ni trepnuo nije. Samo mu je ponekad znao zatitrati osmijeh.
Možda će to neke iznenaditi, ali kao dijete je, dodaje, bio vezan uz crkvu. Omiljena djetinja uloga bila mu je ministriranje na misi kod fratra koji je vodio župu.

- U jednom momentu mog djetinjstva razmišlja sam ić u fratre. Moja mater je, međutim, bila možda trezvenija od mene. Rekla je-sinko, nemoj ići jer brzo ćeš se skinuti. Ti nećeš moći da se ne oženiš. Tako mi je, na neki način, stavila "šušak u glavu" i ja sam odusta. Srednju školu sam nastavija u razredu konobara. To je bija moj izbor. Prvi dan naukovanja u hotelu "Jure" u "Solarisu" uša sam u garderobu u podrumima. Mene, dite sa sela, taj hotelski kompleks toliko je impresionira da nisam zna doć do dvorane - prisjetio se.

Konobarenje je, međutim, stavljeno "na čekanje" zbog odsluženja vojnog roka u ondašnjoj vojsci. Mazalina je dopala Bileća i Škola rezervnih oficira (ŠRO), gdje se, kazuje, prekalio i očvrsnuo na mnoge načine. Kad je u srpnju 76. odslužio vojsku, međutim, zakasnio je na sve upisne rokove na više škole u Zagrebu, Opatiji i Dubrovniku. Ostao mu je jedino Beograd. Na nagovor svog srednjoškolskog profesora Antuna Pravdića, kasnijeg prijatelja iz političkog kruga, spakirao je kufere, otišao i vratio se kući s beogradskom diplomom Više ugostiteljske škole.

Tog je 17. travnja 1979. godine dobio stalno radno mjesto u "Solarisu", a iz njegove generacije diplomanata, u "Solarisu", kaže Mazalin, i danas radi Marinko Milutin. Domovinski rat dočekao ga je u ulozi šefa recepcije hotela "Niko", a jedinu uniformu koju je imao, onu iz JNA, samo bez činova, obukao je, poput većine, 21. srpnja 1991. Zapovjednik voda mu je trebao biti kolega Zoran Gracin, šef kuhinje istog hotela. Već kod postrojavanja, međutim, Gracin ga je zamolio da preuzme i to postrojavanje i druge zapovjedne dužnosti.

- Reka mi je - prijatelju, ja ne mogu ode postrojavati. To ti moraš napravit. Tako sam posta, mogu reć, samozvani zapovjednik voda. Naše prvo ratište je bilo u Vukšiću, a onda su nas, nakon raketiranja Dubravica, pribacili tamo. Izlazili smo na teren i čuvali položaje. Neću reć da sam bija prekvalificiran, ali se nekako u toj priči nisam naša, a kako sam bija rezervist u Kninu, nikoga od bivših oficira koji su prišli na hrvatsku stranu nisam poznava, pa tako ni Matu Viduku, neposrednog zapovjednika.

I stvarno, Viduka mi je reka - ako vi ne želite biti u HV-u, ne morate biti i gotovo. To, međutim, nije bija moj plan. Otiša sam u Piramatovce među svoje dečke, doša i reka - evo mene, ja želim biti ode, s vama. Sinovac Dražen Mazalin koji je još u vojsci i Milan Maretić, zvani Čorba ili Repić prepustili su mi zapovijedanje vodom. Službeni papir dobija sam od Milivoja Petkovića, zapovjednika 113. brigade, i to na dan napada na Šibenik.

Priča Kruno detalje iz tog vremena, od rušenja tenkova oko Piramatovaca i borbi na isturenom položaju, do akcije u Lađevcima u kojoj su 19. listopada na mostu izgubili svog mladog suborca. U to vrijeme Petkovića je na zapovjednome mjestu zamijenio Ivan Bačić, kojega je Mazalin poznavao "po miljevačkoj vezi" i iz prijeratnih rezervističkih dana u Kninu. Po Bačićevoj zapovijedi u Unešiću je, "s 13 punata na glavi kao uspomenom na ranjavanje u Bičinama", preuzeo bojnu od Luke Vujića.

- Dio ljudi je otišlo kod Luke, a meni su ostali moji čudotvorci, kako ih danas zovem. Najbliži suradnici su mi bili vrsni, visokoobrazovani ljudi. Ma ka da sam ih sam bira. Kad smo se posložili, već za 10-ak dana išli smo u napad. Onda je došla ta 92. godina, primirje... Povukli smo se s terena i došli u zaleđe. Međutim, nismo mirovali. Pripremali smo se ka marinci. Svaki dan bi išli iz Stublja u Skradin priko slapova, a ja bi obavezno bija s njima. Ako su postrojbe išle tri dana - ja sam s njima bija sva tri dana. To se kalilo, kalilo... i 1. ožujka smo se odlučili ići na Nos Kalik. Akcija je izvedena briljantno, ali je nastala panika u vrhu države. Prijetilo se sankcijama. Zloglasni Ratko Mladić tražija je da se povučemo. Ništa - sve smo to mi odbili.

Iz svog ratnog spomenara Mazalin izdvaja ulogu svojih ljudi na Stolovima i Južnom bojištu. Također i vojnički besprijekornu akciju "Miljevci" u kojoj je, kao što rekosmo, bio jedan od zapovjednika. Oslobođeno je svih sedam miljevačkih sela, a neprijatelj više na to područje nikad nije kročio...

Potom je naš razgovor skrenuo na "Marendu".
- Najprije je lokal bija na ženi, sad je na sinu. Ja podupirem sve njih jer me njihov angažman ne može ostaviti ravnodušnim. Tira me. A vidite i sami kako ljudi dolaze. Nekima je godinama "Marenda" nezaobilazna, a portrete tih stalnih gostiju moj nekadašnji vojnik Zvonimir Vila, inače akademski slikar i grafičar, naslikao je na zidu u lokalu. Zovu ga Zid slavnih ili "Hall of Fame". "Apdejta" ga Vila, kako kaže mlađarija, svakodnevno. Ovo ti je duša grada i mogu reći da sam sritan šta sam toj čuvenoj "Marendi" iz 70-ih godina vratija staru slavu. A da je bilo lako - nije. I nama je, kad smo ušli, tribalo neke stvari posložit, od kuvanja oglavine i bunceka, čuvanja...tribalo je neke stvari naučit. A kamoli kad smo dodali kuvana jela.... Uvik držimo jedno i to je sigurno, provjereno i, što je najvažnije, svježe. Ima dana kada ženi kažem - daj pripremi nešto malo unaprid, ali ona to neće. Oće sve da bude friško. To ljudi vidu i poznaju. Evo, neki dan doša nam je čovik s cilom familijom iz Murtera. Jučer su bili jedni Talijani koji godinama dolaze na Srimu. Ode dođu bar jedanput tjedno. A di su festivali...

Ljudi dolaze iz raznoraznih miljea i država i za svakog ima misto. Jedino za ekstreme nema, pa bija on i moj sin. Meni to ne triba, a ne triba nikome. Uvik se nešto pozitivno događa. Vlađa Nalis se uvati gitare, pa se zapiva. Profesor Rudi Vučić ispriča onu svoju nezaobilaznu kako mu je u rodilištu prije zaplakala mater kad ga je vidila nego on. Poprivate tu zafrkanciju i drugi. Taj duh "Marende" osjete i oni koji su prvi put došli, pa se obavezno vrate. Ode se, za ovim stolovima, govore svi jezici svita i svi se razumu iako nisu poligloti. Volija bi da tako ostane...

Razgovor se prekinuo jer je "na prizorište" upao Vilijam Lakić, ravnatelj šibenske Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić", sa svojim gošćama Lucijom Stanojević i Katarinom Matković, mladim zagrebačkim Šibenčankama. Upravo su predstavili Lucijinu slikovnicu "Ritam Zvukolik" koju je ilustrirala Katarina, pa su došli na "after" u "Marendu".

- Moram vam donit jednog Arsena. Vidiš, nisam se sitija... - doviknuo je Vili mom sugovorniku.
Mislio je na nedavno promoviranu knjigu Darka Gulina "Arsenizmi". A onda se broj gostiju počeo rapidno povećavati, što je označilo nekakav prirodni kraj našeg razgovora. Razišli smo se u miru. Arsenu, koji je isto volio "Marendu", svidio bi se ovakav završetak.