– Od svega možes pobjeći osim od lipih uspomena – kazivao nam je prilikom zadnjeg susreta splitski Pele (Šibenčanin) Petar Nadoveza.
A kako pobjeći od (košarkaških) sjećanja kad smo iz zračne luke praktički izravno otišli na utakmicu Brooklyn Nets – Chicago Bulls. U Barclay’s centar, gdje na počasnome mjestu visi dres Dražena Petrovića s brojem tri, gdje Bullsi nisu djelovali ni blizu onom sjajnom izdanju u kakvom su bili dok su ih predvodili Jordan, Pipen i naš Kukoč.
Dukan sredio ulaznice
Tko zna bili bismo uopće došli do karata za utakmicu (op.p., karta košta 443 dolara!) da nije prije polijetanja u New York proradila zanimljiva dalmatinska veza u trokutu – Makaranin Zvonko Gilić (klapski pjevač i žestoki navijač Hajduka), Igor Budeša (vaterpolski veteran splitskog Jadrana), Ivica Dukan (bivši košarkaš Jugoplastike i skaut Bullsa).
Dukan se silno iznenadio kad smo ga dobili telefonom u vožnji Oklahomom, a još više kad smo ga podsjetili na dane kad je igrao za KK Solin sa Zoranom Grašom, ocem velike pop-zvijezde Petra Graše. Nije dugo trebalo da nam e-mailom blagonaklono pošalje ulaznice.
Da se uspomene podgriju, dodatno se potrudio naš domaćin, šibenski Žirjanin Željko Dobra, koji se družio s Nevenom Spahijom i Draženom Petrovićem u čuvenoj Preradovićevoj ulici. Aco Petrović imao je tada zanimljiv nadimak – “Ručak”. Povikom “Ručak” majka Biserka je prekidala ulična košarkaška nadmetanja kako bi joj sinovi prispjeli u školu.
– Svaka čast vama, Draženu i Croatiji – reagirao je čuvar u dvorani kad je shvatio da smo pristigli iz Hrvatske.
A utakmica nas je još jednom uvjerila kako su NBA utakmice i hrvatska košarkaška nadmetanja kao nebo i zemlja. U prekrasnoj dvorani igra se, pjeva, navija, marendaje... A o brzini nadmetanja da i ne govorimo.
Kako posjetiti New York a ne otići do mjesta gdje su teroristi srušili “blizance” i gdje stoji poruka čovječanstvu: “Everyone is different, everyone is the same!” Stigli smo, dakako, i do Wall Streeta, Time Squarea, Kipa slobode... Priznajemo da su nas dobro zaboljele noge od dugotrajne šetnje središtem New Yorka.
’Oba su pala’
A onda se dogodilo ono što smo jedva dočekali na Long Islandu: “Ta divna dalmatinska noć” ili privatna zabava u prostranom domu Željka Dobre. Ne, nisu tamo bili samo Šibenčani i Žirjani. Željko je gromkim glasom predvodio svoju obitelj, u kojoj su supruga Zdravka, sin Ante, kći Andrijana, nevjesta Lisa i dvogodišnji mezimac, unuk Kike.
Stigla je i njegova prva rodica Mirela, udana za Zablaćanina Davora Rosinija. Društvo su šarenijim učinili zadarski boduli, braća Elvis i Maks Karlović, a cijelu priču zaokružili Martin Perak iz Lađevaca sa suprugom Srećkom Acalin sa Zlarina i Mile Rupić iz šibenske Dubrave.
Svi su, dakako, bili u transu kad je zazvonila “Kome bi šumilo more moje sinje da Hrvatske nije”, a dodatno oduševljeni izvedbom “Nije jedan, već su pala oba, Hrvatska se Šibenikom diči”.
Pjesmom se, naravno, skoknulo i do Splita, Zadra i Dubrovnika, dok je većinu društva do suza dirnula pjesma “Žirje moje lanterna je stara, liti svitli, zimi skoro gasi”.
U jednom trenutku imali smo osjećaj da smo u kultnoj šibenskoj konobi “Marenda” jer nas je domaćica Zdravka, djevojački Bujas, častila lećom i orzom, spremljenim na stari, šibenski način.
Pjesma je polako utihnula u kasnim noćnim satima, a društvo se polako razišlo, kad je krenula neizbježna iseljenička priča s vječnom dvojbom “ostati u Americi ili vratiti se u stari kraj?”
– Ja putujem samo s hrvatskom putovnicom. Zakleo sam se samo jednoj, hrvatskoj zastavi. Amerika mi je puno toga dala, ali ja sam naučio drugačije živjeti. U ćakulama u šibenskim kafićima, u predivnim žirajskim valama... Zato sam prelomio dvojbu. Vraćam se na ljeto u moj Šibenik, u moje Žirje.
U Šibeniku imam stan, na Žirju ću napraviti kuću, pa makar za početak bila montažna – otvorio se Željko Dobra, kojega stariji Šibenčani pamte i kao poručnika Hrvatske vojske, ali i, prije rata, kao konobara u kafiću bivšega šibenskoga gradonačelnika Ante Šupuka.
Na čistom hrvatskom
Željko i Zdravka su se, očito, potrudili da im oboje djece, prosvjetna radnica Andrijana i programerski stručnjak Ante, govore čistim hrvatskim jezikom. Iako nema ni dvije godine, mali unuk Kristijan, kojega po šibenski zovu Kike, već pita: “Di si, dida?”
Željko je prvi rođak pjesnika Ivana i političara Ante Dobre, te ima jedva skrivenu želju da pomogne u nastojanjima da se rodno Žirje spasi od tihog umiranja. Otuda i obećanje na završetku druženja da ćemo se u istom sastavu ovo ljeto proveseliti na Žirju.
Nismo stekli dojam da je to obećanje bilo i ludom radovanje. A mi smo se polako spremali na let za Los Angeles.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....