Zapljusnut će nas migrantski val: Samo u iduće tri godine, prema Europi kreću deseci milijuna klimatskih izbjeglica

Dok se širom svijeta grade visoki betonski zidovi i ograde od bodljikave i žilet-žice, ove godine navršava se desetljeće otkako je na afričkom kontinentu startao projekt gradnje jednog sasvim drugačijeg zida, načinjenog od – stabala, zapravo šumske barijere koja bi se protezala kroz cijeli Sahel, granično područje koje dijeli Saharu od one južnije, zelenije i plodnije Afrike.

S prvobitnom namjerom, naime, da se spriječi širenje pustinje sa sjevera u područje supsaharske Afrike, odnosno Sahela, te stanovništvu olakša prilagođavanje klimatskim promjenama, Afrička unija i UN-ova Konvencija za borbu protiv dezertifikacije pokrenuli su 2007. godine veliki panafrički projekt nazvan Great Green Wall for the Sahara and Sahel Initiative (GGWSSI).

Radi se o formiranje takozvanog Velikog zelenog zida koji bi se, u dužini od gotovo 8000 kilometara, protezao s kraja na kraj kontinenta, kroz jedanaest zemalja, od Senegala na zapadu do Džibutija na istoku, prolazeći još teritorijem Mauritanije, Malija, Burkine Faso, Nigera, Nigerije, Čada, Sudana, Eritreje i Etiopije.

Danas, desetljeće nakon što je startala spomenuta inicijativa, "Veliki zeleni zid stoji kao jedan od najinovativnijih i najsmionijih nastojanja u ljudskoj povijesti, pravo svjetsko čudo", kako je rekla dr. Janet Edeme, poljoprivredna stručnjakinja iz Afričke unije. Realističnije (pr)ocjene kažu da svjetskog čuda još nema te da Zid danas više postoji na razini metafore.

Zasad je, naime, Veliki zeleni zid daleko od završetka, planiranog 2030. godine, do kada bi se njime trebalo obnoviti 50 milijuna hektara zemljišta i osigurati opskrba hranom za desetke milijuna ljudi. Sveukupno gledajući, projektu se ipak ne oduzimaju šanse, bez obzira što Zid nastaje polako i uz teškoće. Ali polako se ipak formira: u Etiopiji je, recimo, već obnovljeno 15 milijuna hektara degradiranog zemljišta, u Nigeriji pet, u Sudanu dva...

 

Formiranje petnaestak kilometara širokog zelenog pojasa šume – uglavnom akacije, stabla izrazito otpornog na sušu - koštat će, kako se procjenjuje, sveukupno oko osam i pol milijardi dolara, no projekt ima podršku Svjetske banke, Ujedinjenih naroda, Europske unije, FAO-a, GEF-a i drugih razvojnih organizacija.

Kad se govori o tome zašto je zid uopće potreban i kakve koristi donosi, posebno se ističe primjer Senegala, zemlje na zapadu Afrike, uz Atlantski ocean, u kojoj se s projektom Velikog zelenog zida najdalje otišlo. Nezaposlenost je u Senegalu ogromna, oko 40 posto, pa je posao koji se nudi na forestaciji dobrodošao. Nakon što je već zasađeno 11 milijuna stabala, upravo se u siromašnim ruralnim područjima ove zemlje najbolje vidi kako se pokrenuo cijeli lanac benefita, odnosno kakve je sve promjene - koje nadilaze ideju o pukoj prepreci širenju pustinje - na život čovjeka i funkcioniranje ekosustava proizvelo ozelenjavanje.
Krošnje zasađenih stabala prepreka su pijesku koji se iz Sahare širi vjetrom, dok korijenje zadržava vodu u tlu, zbog čega u suhim bunarima ponovno ima vode; zemlja je postala pogodnija za sadnju povrća i usjeva, što je suzbilo glad.

Na sadnji šume angažirano je i za to plaćeno lokalno stanovništvo, posebno mladi i žene; život u boljim ekonomskim prilikama rezultirao je rastom broja djece upisane u škole. Konačno, budući da imaju osigurane prihode, sigurnost opskrbe hranom iz vlastitih novoformiranih vrtova i malih farmi, da je hrana pojeftinila i da se duž sadnje zida uvijek može naći posla, ljudi prestaju napuštati svoje domove i tražiti bolje prilike u zemlji ili izvan zemlje.

No, ima li Veliki zeleni zid, usprkos tome što se radi o velikom i ambicioznom projektu, snagu da, kad jednom bude dovršen i kad – i ako – zaživi u punoj duljini i širini, doista izmijeni život u zemljama Sahela kroz koje prolazi, sa sveukupno 300 milijuna stanovnika, i to toliko da zaustavi migracije?

Očekuje se, naime, da će oko 60 milijuna ljudi iz supsaharske Afrike do 2020. godine s dezertificiranih područja otići ka Sjevernoj Africi i Europi, a ta će se brojka dalje vjerojatno povećati, to prije što se radi o području s najbrže rastućom populacijom na svijetu. Zaustavljanje migracija imalo bi, dakle, utjecaja i na Europu, krajnji cilj milijunima ljudi koje s tog područja tjeraju siromaštvo, ratovi i klimatske promjene. Njih jedan od najopasnijih migrantskih puteva vodi uglavnom do Libije i preko Mediterana, takozvanom centralnom mediteranskom rutom kojom mnogi migranti, izbjeglice i tražitelji azila prolaze ilegalno.

Koliko je ta ruta "prometna" i koliko opasna, svjedoče najnovije brojke Međunarodne organizacije za migracije: od 1. siječnja do 8. listopada 2017. njome je prošlo više od 107 tisuća ljudi, a njih više od dvije i pol tisuće smrtno je stradalo, uglavnom utapanjem.

 

Usprkos optimizmu i ambicijama prije svega podupiratelja inicijative o formiranja zida, mnogi stručnjaci sumnjaju u ostvarenje projekta, držeći pogrešnom procjenu kako će veći prihodi ljude zadržati. Vjerojatnije im je da će s malo više novca u džepu samo brže i lakše odlaziti. Lokalni stanovnici, zatim, i kad se čini da shvaćaju veličinu, važnost i svrhu stvaranja zelenoga zida, često na njega ne gledaju dugoročno, dapače - u novozasađenim stablima vide samo drvo za ogrjev. Osim toga, ponegdje su problem slabe vlade; u regijama Sudana, Malija, Čada... djeluju pobunjeničke skupine uz koje idu oružani sukobi, a "bojno polje" nije plodno za ovakve projekte.

- Ovakav projekt zasigurno neće zaustaviti migracije iz podsaharske Afrike - mišljenje je dr. sc. Duška Petrovića, docenta na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, autora knjige "Izbjeglištvo u suvremenom svijetu - Od političkoteorijskih utemeljenja do biopolitičkih ishoda“ (Ljevak, 2016. godine).

- Razlozi za migracije raznovrsni su te ih treba promatrati na strukturalnoj razini, u okviru globalnih političkih i ekonomskih sustava koji produciraju strukturalne nejednakosti koje jedan projekt ne može riješiti. U sklopu globalnog ekonomskog sustava razlike u ekonomskom blagostanju i bogatstvu među pojedinim državama se pojačavaju. Većina država, posebno one u supsaharskoj Africi, zadržavaju svoju poziciju relativnog siromaštva u odnosu na zemlje Europske unije. Na relativno bogatstvo tih država posebno su negativno utjecale poljoprivredne politike EU-a i SAD-a koje su, zbog izdašnih subvencija i proizvodnje jeftine hrane i njezina izvoza, seljake afričkih zemalja stavile u nezavidan položaj. Na takav način razvijene države su potaknule migracije iz sela u gradove koji nisu mogli zadovoljiti potrebe za zaposlenjem i druge. Siromaštvo, nezaposlenost pa posljedično i migracije, proizvodi su mnogih faktora koji djeluju na globalnoj razini i koji se ne mogu jednim projektom tek tako preusmjeriti.

 

U Africi, upozorava dr. Petrović, ekonomskoj nejednakosti treba pridodati i političku nestabilnost, česte ratove i, općenito govoreći, krizu državnih struktura nastalih oslobađanjem od kolonijalne dominacije; ekonomskoj i političkoj nestabilnosti, zatim, treba dodati klimatske promjene koje će tjerati, mahom siromašne, iz toplijih i sušnih krajeva na teritorije država koje su smještene na sjeveru kontinenta.

- Po mome mišljenju, to su sve razlozi koji će i dalje uvjetovati migracije prema prostorima relativnog ekonomskog, političkog i klimatskog blagostanja, kakav je i Europska unija.

Bi li se, na koncu, Veliki zeleni zid možda mogao pokazati projektom "strukturne snage" i - s obzirom na svoju veličinu i golemu površinu na kojoj se provodi - ipak obrnuti, ublažiti ili zaustaviti djelovanje globalnih procesa?
- Da bi se tako sveobuhvatni procesi zaustavili, potrebna je sinergija mnogih aktera i promjena ideološkog, političkog i ekonomskog okvira. Riječ je o promjenama koje bi se trebale odvijati na mnogo višoj razini od projektne, koja obično ne izlazi iz već postavljenih okvira situacije, nego se kreće unutar njih. U navedenom smjeru idu i sve kritike razvojnih strategija UN-a i drugih međunarodnih organizacija - zaključuje dr. Petrović.