Deset je godina prošlo od osnivanja Tvrđave kulture Šibenik, javne ustanove (u kulturi) grada Šibenika. Iako se i na njihovim stranicama može pronaći podatak da je sama ustanova osnovana 2016. godine, to je samo djelomično točno, jer je “Tvrđava” proizišla iz Odjela za upravljanje objektima fortifikacijskog sustava Muzeja grada Šibenika, koji je osnovan 2014. godine.
U veljači te godine raspisan je i natječaj za prvih dvoje zaposlenih – šefa tehnike i voditelja odjela, na to mjesto je izabrana Gorana Barišić Bačelić. Koja će na njemu ostati do današnjeg dana. Zajedno sa šefom tehnike i “Katicom za sve” Zoranom Erakom. Očito, bio je to kadrovski pun pogodak, koji je prepoznat i izvan granica Šibenika, jer je Barišić Bačelić u srpnju 2023. u izboru časopisa Zaposlena, koji se organizira već 30 godina, izabrana za Ženu godine, u respektabilnoj konkurenciji s Dorom Kršul, Ninom Šesto i Ivančicom Bogdanović Radović.
Neželjeno, 13. prase
K tome, od skromnog muzejskog odjela, neželjenog “trinaestog praseta”, kojeg je svatko gurao od sebe, zlurado predviđajući kako će biti tek puki “uhljebarij”, danas je Tvrđava kulture postala institucija koja upravlja sa svim obnovljenim kopnenim tvrđavama u Šibeniku: Barone, Sveti Ivan, Sveti Mihovil, Kućom umjetnosti “Arsen”, a ima i prekomorski posjed – nedavno otvoreni Centar koralja na otoku Zlarinu. Last but not least, pod njezinom je ingerencijom i Adventura i doček Nove godine u Šibeniku. Koji je posljednjih godina također postao nacionalna tema. Specijalizirani glazbeno-scenski portali pred kraj godine napeto prate tko će to u najdužoj noći u godini nastupiti u Šibeniku.
A sve je počelo skoro pa na silu, nevoljko, kako to inače zna biti kod nas u Šibeniku. Obnova tvrđave Svetog Mihovila, prve gradske “fortice” obnovljene novcima EU-a, koju je započela prethodna vlast Franka Vidovića i Ante Županovića, teško se i u mukama privodila kraju, a kako je EU obvezao Grad Šibenik da se na toj pozornici mora održavati i nekakav program, kako bi novci uloženi u obnovu i izgradnju služili nekakvoj svrsi, a ne ostali “kamen na kamenu”, tako se gradska uprava koju je taman preuzeo Željko Burić našla u problemu. A ko će sad to raditi?
Tadašnjem ravnatelju muzeja Gojku Lambaši nije na pamet padalo da se Muzej još i s time bakće, organizacijom nekakvih koncerata i Bog te pita još kakvim “vašarištem”, što mu je novi “poteštat”, kako su u Muzeju govorili, htio “uvaliti”, a nije ništa benevolentnije primio ni ideju da se unutar Muzeja osnuje nekakav poseban Odjel za tu djelatnost. Nije Lambaša bio makar tko, na čelo Muzeja izabran je 1997. godine, a te 2013. u veljači taman je friško izabran na još jedan četverogodišnji mandat, s kojeg je i otišao u mirovinu. Bio je tamo dva desetljeća “alfa i omega”. U HDZ-u, kojim je tada u svom trećem uzastopnom mandatu drmao Ante Kulušić, Lambaša je tada “pizao” više nego gradonačelnik, na kojeg se u stranci gledalo s podozrenjem, kao na “sumnjivo lice” i podvaljenog bivšeg “liberala”.
Muzej kao odjel
Nije, dakle, iz ove perspektive, ni tako banalnu stvar Burić mogao lomiti preko koljena, a nije mu to ni stil. Nego je išao “okolokole”, uvjerio sve da će to biti samo formalno, i da Muzej s “odjelom”, neće imati ništa, pa je tako odluka o osnivanju otišla na Gradsko vijeće Šibenika, koje je 22. studenoga 2013. godine, zapravo “doregistriralo” Muzej grada Šibenika, za “upravljanje objektima fortifikacijskog sustava”. Tako je začeće Tvrđava kulture izglasano faktički, pod točkom “razno”, bez rasprave i pukim dizanjem ruku, na kraju dnevnog reda.
Deset godina poslije, nekadašnji Odjel šibenskog Muzeja narastao je toliko da bi danas cijeli Muzej komotno mogao biti Odjel unutar Tvrđave, koja je narasla na 65 zaposlenih, od kojih je 70 posto njih s višom i visokom školom. Imaju i svoje arheologe, koji kopaju okolo, apliciraju na EU projekte, pa su tako skroz poremetili neke uobičajene “odnose snaga” koji su koliko do jučer vladali na šibenskoj kulturnoj sceni. Da je toga itekako svjesna pokazala je i ravnateljica Tvrđava kada je, odgovarajući na pitanje novinarke, odakle odjednom određena “zlovolja” prema ustanovi koju vodi – Meni je drago da se o nama priča. Najgore je biti nevidljiv, to znači da ste irelevantni!. A tu im tvrđave nisu krive!