Fra Božo Duvnjak: Po orkanskoj buri uspio sam pristati tek iz četvrtog puta

Kada smo se fra Boži Duvnjaku, gvardijanu franjevačkog samostana na Visovcu najavili da ćemo doći s 'miljevačke strane' na pristanište gdje pristaje brod koji će nas prevesti na Gospin otok, nismo ni slutili da će nas prevesti baš – sam gvardijan! I to još kako – pristao je uz rivu tako spretno da je meni i foto – reporteru Anti jedva dao vremena da mu privatimo cimu i pomognemo da primirimo barku 'Lupus Alba' u koju smo uskočlili.
– Vi ste, oče, spretniji nego ona posada s Tijata šta je ovih dana svi fale! – komplimentirao je Ante, a fra Božo se samo nasmijao:
– E, tribali ste me vidit u subotu, dok je puvala ona jaka, orkanska bura. Četiri sam puta probao pristati i uspio tek iz - četvrtog puta! Ne možeš, nosi te svugdi samo ne tamo di ti oćeš, neka je ove dvi tone težak brod - kaže fra Božo Duvnjak.
A kao mladog su ga, dok je on bio u novicijatu na Visovcu, veli, stariji fratri učili upravljati brodom.
– Nikad na silu! Kad ne ide, okreneš se i probaš iznova. Sve dok ne uspiješ – prisjeća se fra Božo i potvrđuje nam da je i Visovac prošlih dana bio, kao i sve ostalo, na udaru bure i leda. Eto, polomio je dva velika jablana i još jedno manje stablo, a ima ih sigurno još dvadesetak velikih i jednako trulih što će ih trebati p(r)opilati da i oni ne bi u nekom novom nevremenu (nekontrolirano) pali. I ne daj Bože, pri tom ovi 40 metara visoki kolosi nekoga zakačili.

U okruženju bure i leda

A bura je, vidimo to i sami, potpuno zaledila pristanište s dubravičke strane, u sličnom je stanju i ono s druge 'rupske' strane, iz pravca sela Rupa, odakle puše po otok najgora, velebitska bura, dok ova naša domaća, dinarska bura koja puše s Miljevaca, Visovcu uopće ne smeta za plovidbu. Ili kako kome.



– Jedan je fratar otišao po kruh, drugi po novine, mladi, novaci još nemaju iskustva, pa sam se ja zaletio da vas prevezem. A što se hladnoće tiče, u subotu je na otoku bilo -7 stupnjeva celzijusovih. Ali, to je zima na Visovcu, koji je kroz tri godišnja doba vazda posjećen i od turista i od hodočasnika, namjernika i svih ljudi dobre volje. Zimi je ovdje, mir, tišina, i patke. Nedjeljom dođu ljudi na svetu misu, iz okolnih mjesta, bude ih pedeset i šezdeset, napune crkvu, ali ovih prošlih dana zbog leda nije bilo nikoga, što je i razumljivo – pripovjeda nam fra Božo o zimskoj svakodnevnici Gospina otoka, Lupus Albe, u narodu opjevane 'bijele stijene' usred Krke što su je franjevci oteli vodi i darovali svome hrvatskom narodu i vjerničkom puku kao duhovno i materijalno bogatstvo još od 1446. godine otkako su na njega došli.
– U početku i ne bijaše drugo do bijela stijena, koja se još može vidjeti u lapidariju, a onda se nad njom izdigla i crkva pa samostan. Sve drugo do današnje površine otoka koja iznosi 16 tisuća četvornih metara nadograđivano je stoljećima, otimano rijeci, voda koja je nosila, ali su fratri i okolni narod bili jači i uporniji. Kako su žilavo i prkosno zajedno opstali na ovoj svojoj grudi svim osvajačima i nevoljama unatoč, tako su i Visovac gradili i dograđivali. Zato ja uvijek kažem da ovo bogatstvo nije fratarsko, nego je to naše zajedničko, hrvatsko bogatstvo – uvjereno nam priča visovački gvardijan i vodi nas to što priča nama i inom i svojim pokazati činom.

Umjesto baluna, balote

A da ima samo samostansku biblioteku pokazati, s deset tisuća naslova, imao bi se čime podičiti, jer među tim je knjižnim blagom, za kojeg više na policama nema ni mjesta, pa se moraju i na parketima držati i pet inkunabula, među njima i Ezopove basne, koje su nedavno u Zagrebu, u sveučilišnoj biblioteci kada su nosili gvardijan i dr. Drago Marguš iz NP Krka na digitalizaciju izazvale pravu senzaciju jer su se svi tiskali u redu samo da oko bace na taj dragulj. No, bez brige, dobro je čuvana, pažena i mažena, zajedno s ostalim knjižnim blagom.
– Za knjige i ostale vrijedne dokumente najgora je vlaga. Zato, kako smo na rijeci, imamo i dva odvlaživača koji, unatoč tome što su prozori na biblioteci čvrsto zatvoreni, i otvaramo ih samo kad je bura, tjedno kondenziraju po pet litara vode svaki! Ne možete vjerovati kad vidite da je tih deset litara vlage bilo u zraku!– priča nam gvardijan.
A u novicijatu, u kojem se odvija obuka i priprema novaka za budući redovnički život, za što je Visovac idealan, osobito zimi, jer se tu, u kontemplaciji i molitvi, zajedno s Bogom kojem se zavjetuju, može na najbolji način provesti propedeutska godina. Godina propitivanja, kako kaže njihov meštar fra Jure Šimunović, u kojoj će svi oni sami sa sobom rasčistiti jesu li oni pozvani za svećeničku službu, ali i zajednica, braća franjevci, vide li ih oni kao svoje nasljednike. Tu su fra Davor Landikušić, fra Ivan Novaković i fra Marko Pudar.



– Voli li Pudar baciti na nogomet? – pitamo Marka, kojem je poznati Hajdukov vratar, saznajemo potom, čak i rod, ali ispada da i on i Davor više vole balote, pa se onda i fra Ivan, koji više voli balun, tome prilagodi.
– Ma, kakvi nogomet, to su nove generacije... oni najviše vole kompjutore – veli gvardijan i opet se vraća u sedamdesete, kada je on bio u novicijatu, s 30 novaka.
– Vani je, sa sjeverne strane, pucao kamen od studeni, a nas nitko nije mogao utjerati u toplo...jedva bi namolili meštra da nas pusti vanka, bojao se da se tko na toliko studeni ne razboli, ali nas nitko nije mogao rastaviti od lopte, igrali bi dok ne bi pomodrili. Ali, to je tako, minja se sve, pa i generacije. Svako vrime nosi svoje – pomirljiv je i gvardijan, koji se slaže s nama kako i novicijat na Visovcu dijeli sudbinu svog okruženja. Nekad 30 novaka na Visovcu, danas troje, ali isto tako i nekad petero – šestero djece u familiji, a danas jedno, najviše dvoje, sela opustjela.

Na otoku i banana

Naši domaćini ponudili su nas i domaćom, visovačkom travaricom – ili bolje reći s nekoliko vrsta – od kojih je najdojmljivija ona što je pravi fra Stojan Damjanović, inače pomoćnik meštra novaka, od 17 vrsta domaćih trava. A dojmljiv je i fra Stojan, koji je proveo godine u Kongu, u misijama, i sa sobom na Visovac donio – banane. I to ne, plod, kojeg danas ima kupiti u svakoj samoposluzi, nego biljku, koja sasvim lijepo raste u pitomom visovačkom okruženju.
– Raste, kako ne, čak i cvjeta, i zameće plod samo taj plod nije za jelo, jer u našim uvjetima nema vremena dozrijeti – prije dođe zima i studen, kao što je i ovih dana – veli nam fra Stojan, pokazujući nam lijepi kiwano koji je uzgojio, zajedno s hokaido tikvom, i avokadom i mangom, afričkom šljivom – malo je toga što nije uzgojio ili barem probao uzgojiti. A gomolje banana dijeli svima koji ga žele u svoj vrt presaditi.



Osim za biljni, brine se zajedno s ostalom braćom i za životinjski svijet na otoku – divlje patke koje su se skroz udomaćile. I gvardijan fra Božo veli nam da ih već poznaju po glasu kada ih ujutro idu – kao pravi sljedbenici Svetog Franje – počastiti kukuruzom i pšenicom. A čuveni visovački paunovi, nećete vjerovati, i za ovog najžešćeg leda, i vjetra što je lomio jablanja, spavaju jednako kao i uvijek – na krošnjama drveća.
Ima fra Božo, koji je gvardijan tek četiri mjeseca i nekih ideja kako bi se još više obogatila riznica sadržaja na otoku.
– Recimo, bistama znamenitih ljudi iz ovog kraja, vezanih za ovaj otok. Pozvao bih i znamenite hrvatske umjetnike da nam dođu u posjet na tjedan ili dva dana, da kroz to vrijeme žive s nama fratrima, zajedno, u molitvi i kontemplaciji i da stvaraju na ovom otoku, da nam pomognu da ga obogatimo svojim djelima i zamislima, nadahnućem – za kraj će našeg obilaska fra Božo Duvnjak.