Mladen Stubljar posjetio maslinara osvajača zlata u New Yorku: ‘Vodovod je tek četrdesetak koraka od moje zemlje, ali do vode ne mogu!‘

Dajte nam vodu - gotovo pa u glasnom bolnom kriku izgovarao je i ponavljao kao mantru usred maslinika na Zečevu mladi maslinar Domagoj Živković, još jedno relativno novo, ali itekako uspješno, zlatom New Yorka ovjenčano ime, među dalmatinskim maslinarima.

I to potkraj evo već sada vrelog lipnja na poluotoku Zečevo, koje je 7 kilometara od Primoštena prema Splitu i tri kilometra prije Rogoznice. Poluotoku koje je jedno od mjesta s najmanje oborina u Hrvatskoj, a ako kiša i padne, kaže Domagoj, ma to je odmah za 30 posto manje no što je palo u Šibeniku i Splitu.

Na ovom prostoru, vidljivo je to i danas, rasla je loza, a sada je carstvo maslina zahvaljujući prije svega upornosti i strasti oca mu Šimuna koji je poput zečevskog Titana polako, godinama, mijenjao zečevski krajolik.

A onaj, gotovo pa bolan krik "dajte nam vodu" ponavljan ne jednom među maslinama, ovdje na predjelu Starina, od kojih su neke potegle i po par sto godina, upućen je zapravo šibenskom "Vodovodu".

Naime tek četrdesetak koraka od maslinika i njegove zemlje udaljena je voda i vodovod. Ali za maslinara Domagoja i njegova starijeg brata Josipa, koji mu je i desna i lijeva ruka u svim radovima oko maslina, voda je, kažu, zabranjeno voće!

Šaht pred nosom, a od vode ništa

- I naš najveći problem! Jer, iako je šaht tu pred nosom, od vode ništa. Tražim ja vodu, ali kažu ne može!

- Zašto ?                                                                                                                  

- Jer to nije turizam, vi ste poljoprivreda i ne možete imati vodu, Ma nemojte se zezati, ta imamo 750 maslina, ja bih ih navodnjavao. Pa gospođa preko puta ima kuću, ima bazen, a bazen treba 50 kubika vode, a nama bi i 25 kubika bilo čudo. Ne može, kažu, i ne može, u šibenskom Vodovodu, jer niste turistička djelatnost.

I brat Josip Živković sve to potvrđuje, iako se i nadalje čudom čudi:

"Jer kako voda dakle može za turističke i građevinske poslove, ali za poljoprivredu ne može, iako je naš OPG registriran. Za nas voda ne može, iako općina Rogoznica plaća zasigurno i jednu od najviših cijena za vodu u Hrvatskoj. Pa tako i Zečevo. A mi u situaciji da ne možemo do vode, koja nam prolazi na više mjesta tik do naše zemlje".

"Muka mi je zbog toga", nastavlja Domagoj, kojeg u obitelji zovu "doktorom od maslina".

On je zapravo voditelj svih poslova, projekata, planova i rada u maslinicima, koji su na čak 21 lokaciji na Zečevu i brojke su već dostigle oko 750 stabala.

- Ta mi bi s vodom i navodnjavanjem zasigurno poboljšali urod, pa ne bi brao tonu, već tonu i pol, ovdi na Starini, jer bi masline dobile još veću forcu, bile bi zdravije, ma bolje. A i rad bi bio jednostavniji. Istina, potrošilo bi se na vodu, ali s 30 posto većim prinosom, sve bi se to vratilo.

I onda nema nam druge već primijeniti znanje, pa i drugih maslinara, kao što je primjerice gospodin Ivica Vlatković iz Novigrada. Bili kod njega brat i ja, i evo rezultata, povukli smo kroz krošnje cijevi za orošavanje maslina. Dođemo navečer, upalimo pumpe, prskalicu i samo se čuje sssss… A voda iz malih spremnika. No efekt i učinak je više nego dobar. Jer tako će maslina, umisto 300 litara koliko joj triba za godinu, potrošiti sto litara. Istina bit će manje ploda, recimo 25 kilograma, no da nema orošavanja bilo bi i ispod 15 kilograma.

Eto tako smo uz pomoć i savjete doktora Vlatkovića pomalo preskočili i tu silnu vodnu zapreku. U manjem dijelu. Jer mi širimo maslinike, imamo teren, zemlju, tu na Zečevu, dobili smo nedavno i europska sredstva, nekih 15 tisuća eura, ali nam je voda i nadalje nedohvatljiva. Dakle moramo napraviti akumulaciju. Bušotina ovdje ne igra, ovdje nema podzemnih voda. Sva je sreća da sam studirao i diplomirao na Geološko naftom fakultetu u Zagrebu, pa znam i hidrologiju.

Pa govori: ići će akumulacija, sakupljajući kišnicu, a onda i poseban režim tretiranja maslina, malo drugačiji no kad imate klasično navodnjavanje. Krenule su velike vrućine pa su on i brat mu Josip krenuli s ljetnim radnim vremenom.

Etnoland

- Dizanje je ujutro u pet sati, a onda pune ruke posla i iza devet kući, ili u hlad kušaonice koju smo također zajednički obnovili i uredili. Ona je prepuna starina, vuče na čistu etnografsku zbirku posvećenu maslinama. Pa i selo nam izgleda kao da ste stigli u prošlost Dalmacije. Etnoland. Male niske kamene kućice, građene u suho, bez vapna i cementa, s kamenim pločama na krovu, umjesto crijepa. Pa onda malo okokućni poslovi, odmor, a onda iza pet popodne opet u masline. Jedino se tako sada može raditi, a zapravo smo evo dosada obavili sve što je trebalo.

Završili smo s kosidbom, no zbog vrućina bit će problema s tekućinom, pa zato i ide folijarna prihrana preko lista. A sada stvarno ima dosta ekoloških preparata i masline se mora brižno održavati da budu zdrave. I to je ključ svega. Možda će zbog toga, plod biti nešto manji, ali zbog silnih vrućina ovdje kod nas na Zečevu, koliko ja znam, zabilježen je tek jedan jedini napad maslinove mušice.

Kaže žege su ovdje strašne, odeš u maslinike, a ono sve "gori". Ma tu zna biti barem 40 stupnjeva, masline smežurane, nemaš ih šta vidjeti.

- Kad to ljudi vide, kažu ma čim se ovi bave, budale. No maslina je jako, jako otporna voćka. I samo par kiša u devetom i desetom mjesecu i eto ti nje u punom sjaju i rodu taman za berbu. No i sad bi, kad smo obavili radove, trebala samo jedna mala, mala kiša, jer vode opet naglašavam nemamo, i onda joj ako bude potrebno dati folijarno neki antistres. To baš i nije uobičajeno u dosta maslinara, jer smatraju da to maslini ne treba. No ja sam iz ove nove mlađe generacije, koja pak smatra da joj se mora dati, sve se u maslinarstvu promijenilo i treba joj pomoći.                                                                              

Domagoj Živković, eto, s 36 godina, profesionalni maslinar posljednjih četiri godine, splitsko je dite, završio je u Splitu i srednju školu, a potom u Zagreb. Tamo je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu dobio i diplomu, ali i suprugu Nušu s kojom se vratio u njen, sada i njegov Šibenik. 

On se zaposlio u kamenolomu, ona na Institutu "Ruđer Bošković" znanstvenica koja je doktorirala. No treba još odraditi i francuski dio doktorata, pa će obitelj, nakon ovogodišnje berbe maslina, u Tulon. Prije tri tjedna pojačali su se s još jednim sinom, tako uz malog Vicu sada imaju i još manjeg Velu.

Sedam je godina gradio karijeru, bio uspješan pa postao i voditelj kamenoloma, tvrtke u kojoj je radilo 50 tak ljudi. A onda napravio životni rez, okrenuo sve za 360 stupnjeva i krenuo u masline. I to nakon što mu je masline na Zečevu 2018. gotovo pa uništio led. Zapravo krenuo u masline i karijeru geologa ostavio iza sebe.

Gušti među maslinama                                                                                        

- Svi su bili malo u šoku, jer tako nešto baš i nije uobičajeno, da kao uspješan djelatnik dajete otkaz. Neki su rekli da je to van pameti. A i nakon toga, kad me netko pita čime se bavite, a ja kažem maslinarstvom, pitaju me opet "ma dobro, a što radite", "pa radim masline, živim od toga" i to je i nadalje čudno. A meni je deset puta bilo teže raditi onaj posao no ovaj. Je, ovdje je deset puta fizički teže, no tamo sam zapravo cilo vrime visio na telefonu. Ako je problem, vi ste prvi, ako nije problem vi ste i opet prvi.

A to ne vridi te love, moje zdravlje je vridnije od tih novaca. Jer ovo sada je način života, a ono stalni presing i cilo vrime trčanje za nekom lovom. Ne kažem da i sada nema stresa, te kako će masline, kakav će biti rod, kakva kvaliteta ulja, kako ga i koliko prodati, hoću li dobro proći u uljari, no imamo sreću recimo, jer radimo s vrhunskom uljarom, "Bilajom". Ovo je sad moj rad, moj užitak, ovo je nešto što ostavljam svojoj djeci, kao što je moj otac Šimun ostavio meni i mojoj sestri Zrinki i bratu Josipu.

A otac je, kaže, zapravo nastavio obiteljski poljoprivredni krug i tako postao i nastavljač tradicije, ali istodobno i začetnik, jer je sam tamo od 1992. pa sve do današnjeg dana zasadio preko 350 maslina.

- A i danas ako vidi prazno misto: "e sadit ćemo mi maslinu baš tu, još jednu". I tako eto sad je tu oko 750 maslina, ponajviše oblice, ali i ostalih naših sorti, ponajprije lastovke, levantinke, no ima ih i nešto španjolskih i grčkih sorti, tek da malo eksperimentiram. Naravno i mastrinka je tu, ima maslina pomalo na sve strane. Onako na sitno grupiranih, ovisno o veličini parcele, od 12 pa do 120. U ovom silnom kamenu, a to je moj kamen, moja zemlja i moja krv, siguran sam da ću dati više i bolje od sebe, nego u kamenolomu, jer to je moje i neću dopustiti da stoji, ma mora biti najbolje.                                                            

- Kolege su bili u šoku, a što vam je rekla žena?

- Šta je rekla žena? Pa šta si čeka dosad! Ma ona me je poduprla sto posto, ona mi je najveća potpora, ona mi daje sigurnost, pa ona je između ostaloga dizajnirala i ove etikete. A one govore sve o nama, jer mi smo Laurente. To je nadimak za pola Zečeva, druga polovica su Buharine, a svi su Živkovići.                                                                              

Za taj sudbonosni iskorak u svijet maslinarstva Domagoj se ipak pripremao, onako potiho, jer o maslinama je znao elementarno i onda shvatio da treba biti bolji. A biti bolji možeš samo ako imaš znanja, pa se otvorile knjige, Internet također postao još jedan otvoren prozor, učio rezidbu, seminar za seminarom, predavanja, kako ide gnojidba, folijarna prihrana, napravio analizu zemlje, ta geolog je, kakva je i što joj je potrebno da i ona pruži maslinama više i bolje uvijete. I ode mladi čovjek ravno u masline, koje su tada bile nastradale od leda. I slijedeće godine, dakle u berbi 2019. na granama nijednog ploda.

- Silne sam grane morao rezati i nitko mi tada, zbog te katastrofe nije izišao u susret, niti je pristigla ikakva pripomoć. No nismo se dali. I evo ove godine masline su u jako dobrom stanju, zapravo se vraćamo na ono kako je bilo 2018.. No već lani smo napravili lijep iskorak na putu ka totalnoj obnovi, jer početkom listopada, zapravo berbu uvijek počinjemo 5. listopada, ubrali smo oko 4 tone maslina i imali oko 600 litara ulja.

Prodajemo ga uglavnom na kućnom pragu i u bocama, ali dio i u rinfuzi. Ono u bocama, pola litra je 90, 100 kuna, ono koje prodajemo u rinfuzi je 100 za litru. Možda se čini puno, ali troškovi su veliki. Ta samo boca i etiketa stoje 15 kuna, a da ne spominjem gnojidbu, zaštitne preparate, sadnice, ma sve je poskupilo. I gorivo, rad, polivanje, voda, prihrana, berba, prerada…

Ništa, ama baš ništa nije pojeftinilo. A ulje je dobro, kad ljudi dođu ovdje u kušaonicu ma nema onoga koji ne ode s uljem, a za mnogima ga i šaljemo od SAD-a do Luxemburga i Poljske.

Iščekujući New York

Dobro je ulje sa Zečeva, i provjereno. Okušao se Domagoj i na Danima mladog ulja u Vodicama, bilo je zlato, no današnja mlada generacija naših maslinara, pa i Domagoj Živković, zapravo više pjeva Sinatrin "New York, New York", no one dalmatinske o škoju i maslinama.

Nekad su pobjednici, primjerice Noćnjaka ili nekog drugog domaćeg maslinarskog druženja bili maslinarski heroji, znalo se o njima od Istre do Konavala, no danas baca se ponajprije poglede na one najveće svjetske festivale. Ala New York, ala Tokio. Krenuli s takvim trendom Istrijani, a onda je zahvaljujući poduzetnom Tomislavu Duvnjaku iz Vodica i Dalmacija krenula žestoko.

"Tomislav me lani kontaktirao oko sudjelovanja u New Yorku", prisjeća se Domagoj. "I šta ću sad, treba za kotizaciju neki dolari, 250, ma tko ih šiša, ajmo ća. Malo će nam u svemu pripomoći i Šibenska županija, a i HGK. To je dakle bilo lani i prvo srebro. A ja nakon toga govorim, ma ove ću godine napraviti takvu oblicu da će to sigurno biti zlato.

I ulje sam odmah nakon prerade stavio u boce, preskočio sam inox bačve, a onda smo tih šest boca čuvali u posebnom ormaru kod moje matere Ane. Od polovice listopada pa do drugog miseca kad se to treba slati u New York. I boce smo podijelili, jedan dio u SAD, drugi na festival i ocjenjivanje u Tokio.

U New Yorku to ocjenjivanje i objava rezultata traje danima, a ja napeto čekam. I nigdje mene. Ma nigdje mog imena, već pomalo dižem ruke, a onda me zove pašanac iz Šibenika, i on je maslinar, ima lijep maslinik u šibenskom Donjem Polju, i govori: "bravo Laurenta, dobili ste zlato". Ma koje zlato, pa malo prije sam gledao, nigdi ništa. Poklopim telefon, idem vidjeti, kad ono stvarno zlato. Ma to je kao da ste dobili Oskara, jer kad oblica dobije takvo zlato, ona je jako zahtjevna sorta, to je onda top vrhunac.

New York je pokazao da smo mi u Dalmaciji sve jača i bolja ekipa koja se uvijek pomalo natječe s onom našom drugom ekipom, sjajnim istarskim maslinarima. Bili su oni bolji, ali evo nas, garantiram da ćemo biti još jači i bolji i da ćemo itekako i nadalje osvajati zlata i medalje, pa i u New Yorku. E da, ono pak ulje koje smo poslali u Tokio, dignulo je srebro, ma super i evo sada mogu kazati, opet ovdje na Zečevu: oba su pala! I New York i Tokio, no ovoga puta riječ je o maslinovu ulju.

Ima nas mladih maslinara i ja mislim da smo na dobrom putu, jer maslinarstvo je budućnost. Bez benzine se može, no bez hrane ne morete. No jako je teško biti poljoprivrednikom, pogledajte ta birokratska maltretiranja s uporabom motike ili ne. Pa u nas je traktor nepoznata stvar, zbog kamena što možeš drugo no uzeti motiku u ruke.

Ali imamo mi većih problema no što je motika. Ja bi odmah pristao na to da mi zabrane motiku, ali nek mi daju vodu. Neka oni rješavaju bitnije stvari, dajte ljudima vodu, dajte ljudima zapuštenu zemlju, a onima koji ne rade njima ne dajte ništa, a ne poticaje koji se troše u ništa."