Posjetili smo ribarnicu u Starom Gradu. Treba uzeti u obzir da smo bili lijeni i došli tek u osam sati te za bankom zatekli gospođu Miru Jurić, koja ribu prodaje preko 20 godina. Teško je zamisliti koliko je tona ribe prošlo kroz njezine ruke. Gospođa je bila dobro raspoložena i spremna za razgovor. Uzela je kavu, crnu kao šampjerova pjega, koja, naravno, nije bila u šalici, nego u staklenci.
Pred njom tri kašete i vrećica očišćenih luca koje će lešati pa staviti u salamuru. Osim luca u kašetama samo još jedna trlja, jedna lica i jedan štrumbul (volak). Gospođa Mira kaže da je bilo još nešto ribe za lešo ranije jutros, ali da je sada vrijeme od luca koji se slabo prodaje, iako mu je cijena jednaka kao lani. Može ga se kupiti za sedam eura po kilogramu. Tko ima volje, od nekoliko kilograma luca može napraviti lijepu zalihu “falše tune” i znati da jede nešto friško i naše.
No, kaže Mira da su škarpine poskupile: “One su ti, ovisno o veličini… ove do pola kilograma su jeftinije, ali ovi ljepši komadi su skuplji. Ali to nije problem, kvalitetna i skupa riba se uvijek prva proda...”
Pozdravili smo Miru i prebacili se do Željka, koji prodaje ribu s broda, što je jedna od najprepoznatljivijih scena u Starom Gradu. Situacija slična... samo plava riba. Luci, dosta luca. Lokarde, par kašeta.
Pred brodom smo zatekli i barba Tomu i Antuna, koji su, nakon klasičnih otočkih “Čihov si ti?” identifikacijskih metoda, odlučili da možemo razgovarati. Pitali smo ih primijete li da je kvaliteta ribe opala u odnosu na prije 5, 10 ili 20 godina.
“Ma ne. Riba je ista. Naravno, na kvalitetu utječe kako je ulovljena i gdje. Riba iz mreže koja se povlači po dnu nije iste kvalitete kao riba iz mreže stajaćice. Ovisi i o terenu. Riba s kamena je bolja od ribe iz pijeska,” Antun i Tomo nadopunjavali su jedan drugoga, a zatim složno potvrdili kimanjem glava: “To su ti osnove…”
Pitali smo ih i koliko često jedu ribu. Antun je odgovorio da se na njegovu stolu riba nađe barem tri puta tjedno, a Tomo da smatra kako domaći ljudi generalno ne jedu dovoljno ribe. Pitali smo prodavača ribe, barba Željka, uzimaju li stranci više ribe od domaćih, i saznali da inozemni turisti većinom slikaju ribu, a jedu je u restoranima. Domaći turisti su druga priča, i ljeti je kesica s nekoliko riba za ručak glavni modni dodatak na Paizškoj špici.
Za kraj smo pitali Tomu i Antuna znaju li za neki neobičan način za pripremiti tog nesretnog luca. Otkrili su nam tri: “Možeš ga ili peći ili lešati pa staviti u salamuru ili u duboko pa poslije baciti u smeće.”
