Dan kada smo u Splitu ubili Saška: U hrvatsko-srpskom sukobu zaglavili makedonski tinejdžeri, a on ‘nesretno stradao‘?!

Trideset tri godine ranije, pred strojem za strijeljanje, makedonski vojnik Saško Gešovski nije mogao znati da će jednom u tom istom Splitu postati točka dnevnog reda na sjednici gradske Komisije za imenovanje ulica i trgova. Grad Split konačno je naumio postaviti mu spomen ploču na zgradi Banovine. Ako prijedlog prođe na Komisiji.

Odluku o postavljanju spomen ploče Gešovskom Komisija je zapravo je donijela još lani, ali mediji su izvijestili da je bio sporan natpis koji se trebao naći na ploči, a koji je predložio splitski aktivist Marko Gaj: “Saško Gešovski, nevina žrtva prosvjeda održanih 6. 5. 1991. godine."

Neki članovi Komisije smatrali su da se takav natpis može pogrešno interpretirati, pa je sada predloženo novo rješenje: "Saško Gešovski, Kavadarci, 31. 10. 1971. - Split, 6. 5. 1991. Nesretno stradao 6. svibnja 1991. godine."

Lijepo je da se Grad Split nakon 33 godine uspio sjetiti svoje moralne obaveze prema nesretnom makedonskom mladiću iz Kavadaraca, ali ova verzija natpisa stvara semantičke rupe. Natpis ne daje nikakav kontekst Saškove smrti. Netko tko ne zna što se pred zgradom Banovine događalo tog 6. svibnja 1991., iz ovoga ništa ne može doznati. Ni tko je taj Gešovski, ni kako je umro, ni zašto je toliko važan da mu se na zgradi gradske administracije postavlja spomen ploča.

Je li ga zgazio auto?

Dakle, Saško Gešovski je "nesretno stradao". Je li se možda spotaknuo na ulazu u Banovinu, pa nesretno udario glavom o beton i izdahnuo? Je li se okliznuo na onu klasičnu koru banane? Ili je pred zgradom Banovine tog dana doživio infarkt, a Hitna pomoć zapela zbog prometne nesreće u Marjanskom tunelu, pa prekasno došla? Je li Gešovskog zgazio auto? Ili je vozio motor i prebrzo ušao u onu okuku kod Banovine, pa se zabio motorom u zgradu?

Nije se valjda odlomio neki prozor na višim katovima Banovine, pa pao točno njemu na glavu dok je ulazio u zgradu?

Kako vidimo, putnik namjerniku – a ni budućim pokoljenjima – iz ovog natpisa ne samo što neće biti jasno kako je taj Gešovski umro, nego neće razumjeti ni zašto je ta ploča uopće postavljena. Zašto Grad Split komemorira baš tu smrt? Je li taj Gešovski neki zaslužni građanin Splita koji je slučajno stradao baš na tom mjestu? A kako je dospio biti zaslužan ako iz natpisa na ploči proizlazi da nije doživio ni 20 godina?

Sva ta zbunjujuća pitanja izviru iz samo jednog razloga. Zato što ovakav natpis na ploči ništa ne otkriva, ali mnogo toga sakriva. U osnovi, ovakav natpis falsificira stvarnost. Jer Saško Gešovski nije "nesretno stradao" pred zgradom Banovine. On je pred zgradom Banovine ubijen.

Prijelomna točka

Jasno da Gešovski tog 6. svibnja 1991. nije bio pred strojem za strijeljanje, kako smo naveli na početku. Ali ta metafora nije previše udaljena od stvarnosti koja se tog dana izlila pred zgradom Banovine, tadašnje Komande Vojnopomorske oblasti (VPO) jugoslavenske mornarice. Gešovski se tu zatekao kao ročni vojnik koji je u Splitu služio tada obavezni jednogodišnji vojni rok.

U uniformi JNA, mladi Makedonac se u posljednjim trenucima života našao pred gnjevnom masom od desetaka tisuća ljudi koji su prosvjedovali protiv JNA, među kojima je bilo i naoružanih pojedinaca. Ta ga je bijesna masa mogla podsjetiti na streljački stroj, a to se zapravo i dogodilo: iz mase je došao metak koji je usmrtio Gešovskog. Nikad nije službeno utvrđeno tko je pucao.

Ova smrt direktna je posljedica tadašnjeg društvenog i političkog konteksta. Četiri dana ranije, 2. svibnja, u Borovu Selu ubijeno je 12 hrvatskih policajaca, što je bila prijelomna psihološka točka hrvatskog društva. Naglo se dogodila velika promjena javne percepcije stvarnosti: tada su i najveći optimisti shvatili da je rat neizbježan.

Mjesec dana ranije na Plitvicama se dogodio "Krvavi Uskrs", kada je u sukobu s pobunjenim Srbima poginuo hrvatski policajac Josip Jović. Već tada se slutio rat, ali u društvu je i dalje tinjala nada da se još uvijek radi o izoliranim oružanim incidentima i da je možda ipak moguće izbjeći ono najgore. Nakon Borova Sela više nije bilo nade.

Atmosfera u Hrvatskoj tada se značajno promijenila: narasli su društveni bijes i spremnost za nasilje. To je bio psihološki okidač za ono što će se četiri dana kasnije dogoditi u Splitu.

Tuđmanov savjet

Tog 6. svibnja 1991. pred Banovinom su održane demonstracije protiv JNA. Povod je bilo odbijanje federalne vojske da deblokira hrvatsko selo Kijevo u Dalmatinskoj zagori, koje su srpski pobunjenici držali u obruču, bez hrane i lijekova.

Organizator prosvjeda bio je sindikat splitskog škvera na čelu s Jurom Šundovom (kasnijim predsjednikom splitskog Gradskog vijeća), no idejni pokretač prosvjeda bio je tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, koji se dan ranije u trogirskom hotelu Medena sastao s predstavnicima HDZ-a i čelnicima dalmatinskih općina. Kad su mu se požalili na situaciju u Kijevu, Tuđman je dao savjet:

"Ali znate što možete: mogli ste otići, ovo što ste meni kazali, mogli ste otići sa sto, dvjesto, petsto, tisuću, pet tisuća ljudi ovdje pred komandu, Vojnopomorsku, i postaviti im zahtjev: kako to da dopuštate da tamo četnici zarobe naš čak i kamion s hranom? I ostati, prema tome, pred tom komandom ako hoćete tako dugo dok ne izvrši tu svoju zadaću da osigura pravni poredak", sugerirao je hrvatski predsjednik.

HDZ je učas organizirao provođenje Tuđmanova naloga. Jedino što je umjesto pet tisuća ljudi – kako je predložio Tuđman – sutradan pred Komandu Vojnopomorske oblasti došlo njih pedeset tisuća. Škveranima su se tog jutra putem do Komande pridružili i radnici drugih splitskih poduzeća, kao i brojni građani.

Bearina odluka

Atmosfera pred Banovinom bila je, što se kaže, naelektrizirana. Prosvjednici su opkolili zgradu, a unutra su se oficiri JNA raznih nacionalnosti svađali kako da postupe, dok su zbunjeni ročni vojnici iz svih jugoslavenskih republika – mahom 19-godišnjaci – uplašeno promatrali taj kaos, slušajući bijes ljudske mase napolju i nervozne oficirske rasprave unutra.

Čini se da je u zgradi Komande ključnu pogrešnu odluku – koja će u slijedu događaja dovesti do pogibije Gešovskog – donio srpski obavještajac Ljubiša Beara, kasnije osuđen u Haagu na doživotnu robiju zbog organizacije genocida u Srebrenici (umro je 2017. u zatvoru u Berlinu). Vjerojatno u namjeri da uplaši i primiri masu, Beara je pred zgradu izveo dva vojna transportera, što je demonstrante dodatno razjarilo. Iz mase su počeli jurišati na transportere i penjati se na njih.

Prizor u kojem demonstrant davi vojnika čija glava izviruje iz transportera obišao je svijet, a kada je objavljeno da je jedan vojnik JNA poginuo, mnogi su pomislili da je žrtva upravo taj davljeni vojnik. No Svetlančo Nakov, tako se zvao, uspio je preživjeti davljenje, a u munjevitom nizu lančanih događaja stradao je njegov “zemo" Gešovski.

Naime, vidjevši da se Nakov u transporteru nalazi u životnoj opasnosti, oficir Sreten Egerić izlazi na bočna vrata zgrade i puca u zrak, dok pored njega stoje ročni vojnici Saško Gešovski i Toni Najev. Egerić je vjerojatno htio pucnjima rastjerati masu kako bi izvukao Nakova iz transportera, ali iz mase su odgovorili rafalom i pucnjima iz pištolja koji su usmrtili Gešovskog i ranili Najeva, dok se Nakov uspio osloboditi uz pomoć vozača transportera Slaveta Jovanova.

‘Netko me počeo daviti’

Slučajno ili ne, sva četiri ročna vojnika koji su se tog dana pred Banovinom zatekli u kritičnoj situaciji bili su Makedonci. Saško Gešovski iz Kavadaraca, Toni Najev iz Makedonske Kamenice, Svetlančo Nakov iz sela Laki kod Vinice i Slave Jovanov iz strumičkog sela Vasilevo. U srcu sukoba između hrvatskih prosvjednika i JNA, koji je u suštini bio hrvatsko-srpski sukob, zatekla su se četiri makedonska starija tinejdžera.

Možda su tog jutra sva četvorica po zemljačkoj liniji zajedno sjedili na doručku, da mogu na materinskom jeziku tiho komentirati ovo sranje između Hrvata i Srba. A možda su pričali o splitskim curama, tko će znati tu mladost. Par sati kasnije jedan je bio mrtav, drugi ranjen, a trećeg je od smrti gušenjem spasio četvrti.

Mjesec dana potom, u lipnju 1991., Svetlančo Nakov opisao je za beogradski časopis Svijet dramatične trenutke koje je preživio na kupoli transportera pred Banovinom:

“Pravo je čudo kako sam ostao živ. Osjetio sam da sam toj masi smetao na kupoli transportera. Pojedinci, kao onaj sa brkovima, kao da su htjeli da me linčuju. Valjda je neko potpalio masu uzvicima ‘onaj vojnik hoće da puca u narod‘. Jedan demonstrant, koji mi je prišao sa strane, pitao je da li ću osuti paljbu? Šutio sam, a odmah zatim odgovorio da JNA ne puca u narod", pričao je Nakov.

Mladi Makedonac kaže da je bio "potpuno iznenađen" i da "isprva nije mogao shvatiti što se događa", jer nije očekivao da će "civili krenuti na transporter" i napasti "vojnika koji je na zadatku". Samo je osjetio da ga je netko straga zgrabio za vrat i počeo daviti.

Šok u ambulanti

"Davitelj je htio da me izvuče iz kupole transportera i udavi. Da se to desilo i da sam još pokazivao znakove života, tko zna šta bi mi uradila razbješnjela masa. U situaciji u kojoj sam se našao, nastojao sam da nekako uđem u unutrašnjost transportera", prepričavao je Nakov strategiju preživljavanja pred Banovinom.

"Tokom obuke u jedinici vojne policije učili su nas i kako da se otmemo od davitelja. Ali, u stvarnoj situaciji sve to je drugačije. Meni je na transporteru bilo teže, jer su mi noge bile unutra, ali kad se čovjek bori za goli život, onda dobije neku veliku snagu, mozak mu brže radi... Pomogao mi je i Slave, koji je otkopčao kaiš na šljemu i uvukao me u vozilo", kazivao je makedonski vojnik.

Nakon što su zatvorili kupolu transportera, Nakov i Jovanov proveli su u vozilu još sat i pol, dok nisu kroz prozorčić vidjeli da se situacija raščistila i da mogu izaći. Obojica su bila u šoku, a Nakov je u ambulanti saznao da je Gešovski mrtav, što ga je "zaprepastilo".

"To što se tog dana dešavalo pred zgradom Komande Vojnopomorske oblasti u Splitu predstavlja najgore nasilje. Demonstranti su bili razjareni, puni mržnje i osjetio sam, htjeli su da svoj bijes iskale prema nama, pripadnicima JNA, kao da smo im mi krivi za sve. Ni u snu se nisam nadao da će mi se nešto tako dogoditi za vrijeme odsluženja mog vojnog roka", zaključio je Svetlančo Nakov.

‘Neki su vojnici igrali šah‘

Beogradski list Politika objavio je 2016. svjedočenje umirovljenog potpukovnika JNA koji je 1991. u Splitu, kao tadašnji major vojne policije, bio zapovjednik Sašku Gešovskom i Svetlanču Nakovu. Iako živi u Srbiji, potpukovnik je od redakcije Politike tražio anonimnost, navodeći da mu dio obitelji živi u Hrvatskoj i da želi izbjeći probleme koje oni mogli imati zbog njegova svjedočenja.

"Nekoliko demonstranata se popelo na vojni transporter noseći hrvatsku zastavu sa šahovnicom. Jedan od njih je zgrabio za vrat vojnika Svetlančeta Nakova i počeo da ga davi. Dio vojnika istrčao je iz komande u namjeri da mu pritekne u pomoć. Među njima je bio Saško Gešovski, koga je, dok je trčao, pogodio metak ispaljen iz mase i on je pao kao pokošen. Svetlanče je nekako uspeo da se iščupa i skloni se u transporter. Tko zna šta bi se dalje događalo da se pukovnik Miladinović nije oglasio preko razglasa i poručio masi da će vojska odgovoriti paljbom po Splitu ako se ne povuku. Tek tada su ustuknuli", prisjetio se Politikin sugovornik.

Naš neprežaljeni novinarski majstor Vladimir Matijanić prije nekoliko je godina uspio doći do jednog od aktera tadašnje drame pred Banovinom koji je toga dana nosio uniformu jugoslavenske vojske. Po njegovom iskazu, vojska u zgradi Komande nije očekivala onako masovne demonstracije, niti onakav razvoj situacije.

"Ispočetka je unutra stanje bilo čak i pomalo opušteno, neki su vojnici igrali i šah. Dotad smo imali dva-tri protestna okupljanja pred Banovinom, sve bi se završilo s nekoliko razbijenih stakala. Mislili smo da će i taj put biti tako, ali stvari su se počele otimati kontroli. Svakako najgluplja je bila Bearina odluka da postavi dva transportera ispred zgrade, to je ljude još više iznerviralo", pričao je svjedok Matijaniću.

Urlanje iz Beograda

Tog dana u Splitu moglo je biti i više mrtvih. Naime, prema kazivanju Matijanićeva sugovornika, u Komandi je nastao sukob između radikalnih i umjerenih oficira, gdje je srećom nadvladala potonja frakcija.

"Gledajte, kod nas je bilo svega. Imali smo jednog, čini mi se da je po činu bio poručnik bojnog broda. On je s broda stalno tražio komandu da puca. Imali smo još radikala kojima je bilo do rata, ali većini se nije pucalo jer da smo počeli, to bi bio masakr. Mogli smo se utvrditi i razarati danima, mogli smo tražiti pomoć s mora i avijaciju iz Mostara i Bihaća, ali nismo", pričao je svjedok.

Kako je ispričao, velike zasluge što nije došlo do još veće eskalacije ima pokojni general JNA Marijan Ljubičić, Hrvat porijeklom iz Imotske krajine, koji je tog dana "praktički preuzeo zapovjedništvo" u Komandi (budući da je tadašnji zapovjednik Vojnopomorske oblasti Mile Kandić toga dana bio u Kninu) i svojom staloženošću uspio “smanjiti tenzije".

“Ljubičić se, primjerice, oglušio na urlanje generala Blagoja Adžića koji je telefonom iz Beograda tražio skidanje hrvatske zastave, a nju su postavili prosvjednici dok su u zgradi trajali pregovori predstavnika vojske s tadašnjim splitskim gradskim čelnicima. Naime, Ljubičić je bio svjestan da bi skidanje zastave prosvjednici shvatili kao provokaciju koja bi vjerojatno dovela do novih žrtava", prisjetio se bivši pripadnik JNA.

Ovako je jedina žrtva ispao Saško Gešovski, mladić iz Kavadaraca kojem već više od trideset godina uzastopne gradske administracije u Splitu odbijaju odati službeni pijetet. Svojedobno se u blizini Banovine pojavio grafit “Dan kada smo ubili malog Makedonca", ali je tadašnja gradska uprava takav prijedlog teksta za spomen ploču Gešovskom odbacila, pa je grafit promptno uklonjen. U međuvremenu smo odlučili da je mali Makedonac “nesretno stradao".