Pravnik, medijator, klapski pjevač, zaljubljenik u glazbu koji je svirao klavir, bivši direktor Prometa - Edo Meštanek teško se može opisati jednom ulogom. U 73. godini preuzeo je novu odgovornost - mjesto predsjednika Splitskog dijabetičkog društva, udruge koja već desetljećima pruža podršku osobama oboljelima od dijabetesa i njihovim obiteljima.
Iako se s dijabetesom i sam nosi već 15 godina, priznaje kako tek nakon ulaska u rad ovoga Društva počinje u potpunosti shvaćati razmjere problema.
"Jedan od inicijatora koji mi je predložio da uđem u ovu priču bio je čovjek kojemu je amputacija udova zbog dijabetesa svakodnevna stvarnost. Ja koji sam 15 godina dijabetičar nisam shvaćao koliki je to zapravo problem. Mislio sam - svaka tri mjeseca izvadiš krv, svaki dan izmjeriš šećer i to je to. Međutim, tek kada sam se približio toj problematici, shvatio sam koliko je dijabetes kompleksna bolest i koliko posljedica može imati ako se ne kontrolira", govori Meštanek.
"Dijabetes je proces koji se ne može zaustaviti, ali se može kontrolirati"
Njegova osobna priča dodatno ga je približila razumijevanju bolesti. Godinama je čuvao laboratorijske nalaze, a upravo ga je sin, vaskularni kirurg, potaknuo da potraži dodatnu liječničku pomoć.
"Čuvao sam laboratorijske nalaze kroz godine, a sin me ‘potjerao‘ kod doktora Krnića. Prvi put sam kod njega bio prije osam godina, taman kada sam odlazio u mirovinu. On mi je rekao: ‘Došli ste s nalazima starima sedam godina’. I tada se vidio veliki skok glukoze koji se dogodio u međuvremenu. Nisam imao nikakvih simptoma, a upravo je to najveći problem - ljudi često ne znaju da boluju od dijabetesa."
Posljedice bolesti itekako je osjetio.
"Od prije osam godina imam dva stenta, a treći mi je ugrađen prošle godine jer mi se začepila glavna arterija u lijevoj nozi. Kažu da je to bolest ‘gledanja izloga‘ jer morate svakih nekoliko metara stati kako biste mogli nastaviti hodati jer nema dovoljno cirkulacije. To je jedna od brojnih posljedica dijabetesa, uz pušenje i druge rizične faktore."
Unatoč svemu, aktivan je i nastoji vlastitim primjerom pokazati koliko je važna briga o zdravlju.
"Svakog dana hodam po tri kilometra i tako usporavam taj proces. Jer to i jest dijabetes - proces koji se ne može zaustaviti. Možeš ga kontrolirati, ali ga ne možeš izliječiti."
"Predsjednik je potpuno nebitan, bitni su pacijenti"
Meštanek naglašava kako njegova funkcija nije ono što treba biti u fokusu. Najvažniji su, kaže, ljudi koji žive s dijabetesom, a kojima često nedostaje osnovnih informacija i podrške.
"Ja sam, kao predsjednik, puno manje bitan. Bitni su potpuno i samo pacijenti. A pacijenti često nisu ni svjesni što im se događa, ni dovoljno educirani. Po mojim saznanjima, zahvaljujući COVID-u došlo je do zatišja kada je riječ o terenskom radu naše i sličnih udruga."
Upravo zbog toga smatra da je potrebno vratiti edukaciju među ljude - u škole, zajednice i na teren.
"Osnovna stvar je znati s čime se ljudi bore, da nauče što im je i koliko dostupno, da spoznaju što je dijabetes i kako živjeti s njim. Iz tog razloga mora se raditi što više terena, da ljude, djecu i mlade pravilno i pravovremeno educiramo."
"Društvo možda neće dočekati svoj 80. rođendan"
Najveći problem s kojim se trenutačno suočava Splitsko dijabetičko društvo jest financijska neizvjesnost. Meštanek tvrdi kako bi posljedice – da nisu dobili sredstva Grada Splita za projekt koji su prijavili – bile ozbiljne.
"Nismo tražili tko zna kakva sredstva, radi se o nekoliko tisuća eura, ali da ih nismo dobili, to bi nas unazadilo, jer mi se financiramo iz projekata koje prijavljujemo i kada jedan takav projekt ne prođe, odmah se osjeti."
Situaciju s radom u financijskoj oskudici opisuje vrlo otvoreno.
"Kako ćemo mi egzistirati na terenu kad imamo prihod manji od 300 eura mjesečno? Kako ću organizirati radionicu, kako ću pozvati ljude, kako ćemo raditi prevenciju? Situacija s farmaceutskim kompanijama nije kao prije 10 ili 15 godina. Meni nije jasno zbog čega se dio njihova profita ne uloži u prevenciju."
Posebno ga zabrinjava činjenica da se gase udruge koje su godinama pomagale pacijentima.
"Činjenica je da su se posljednjih godina zatvorila društva u Dubrovniku, Bjelovaru, Imotskom. Brojke rastu u negativnom smjeru, a udruge koje bi trebale napraviti barem mali dio prevencije gase se jer ne mogu dobiti sredstva."
Dodaje kako je nelogično da udruge koje se bave bolešću od koje boluje ogroman broj građana nemaju stalnu I stabilnu institucionalnu podršku.
"Ako brojke pokazuju da u Hrvatskoj ima više od pola milijuna ljudi koji boluju od dijabetesa, navedite mi jedan razlog zbog kojeg je opravdano da ovakva društva ne dobiju potporu. Svaki sedmi Hrvat ima dijabetes."
"Zašto se pacijenti moraju boriti za prava koja bi trebale osigurati institucije?"
Meštanek smatra kako bi prevencija trebala biti jedan od prioriteta zdravstvene politike.
"Zar nije tragično da se pacijenti moraju boriti za svoja prava? To bi trebala raditi država, institucije, ministarstva, županije i gradovi. Zašto Grad Split i Splitsko-dalmatinska županija ne bi bili na čelu ove borbe? Dijabetes nije pojedinačni problem, već problem 500 tisuća građana."
Navodi kako društvo trenutačno nema profesionalno zaposlenih osoba, već se sve temelji na volonterima.
"Mi jesmo volonteri, ali imamo troškove. Nemamo profesionalnog zaposlenika u udruzi, svi smo volonteri. Treba nam prostor, trebaju nam materijali, trebaju nam stručni ljudi za radionice."
Posebno ističe nelogičnost odnosa ulaganja u liječenje posljedica i ulaganja u prevenciju.
"Hrvatski zdravstveni proračun iznosi oko 7,5 milijardi eura, a na dijabetes odlazi oko 20 posto zdravstvenih troškova. Od toga se 80 posto troši na komplikacije koje dijabetes izaziva. Zbog čega se dio tih novaca ne koristi za preventivu? Mi nismo nikakva posebna stavka proračuna, financiramo se iz simbolične članarine koja iznosi 10 eura godišnje."
"Ne trebamo samo pacijente, trebaju nam mladi ljudi koji žele pomoći"
Unatoč kritikama, Meštanek naglašava kako cilj nije samo upozoravati na probleme, nego graditi novu generaciju ljudi koji će pomoći radu društva.
"Nedostaje nam pomažućih članova. Pacijenti će možda najbolje prenijeti poruku drugome tko boluje, a ne zna. Međutim, uvijek nam nedostaje mladih ljudi koji bi bili voljni angažirati se i pomoći nam kod svakodnevnih aktivnosti, posebno informiranja i edukacije preko društvenih platformi."
Posebno ga veseli što je osnovan odbor za djecu s dijabetesom.
"Najvažnije je da smo uspjeli raditi s dijelom roditelja i djece. Formiran je poseban odbor za djecu s dijabetesom i to je najveća novost. Očekujem jako puno od tog odbora jer imamo ljude koji imaju golemo iskustvo."
Volio bi da se u rad društva uključe studenti različitih područja.
"Voljeli bismo imati više studenata, bilo medicine, novinarstva, psihologije, drugih usmjerenja i koji bi pokazali volju i želju za sudjelovanjem u radu naše udruge. Trebaju nam mladi ljudi koji žele pomagati, educirati i informirati, a mislim da bi se to pozitivno odrazilo i na njih i na njihov daljnji profesionalni put."
"Živa riječ i zajedništvo ne mogu se zamijeniti internetom"
Iako priznaje važnost društvenih mreža i online zajednica, Meštanek upozorava da one ne mogu zamijeniti stvarni kontakt.
"Svjesni smo da postoje brojni forumi i Facebook grupe za osobe oboljele od dijabetesa i njihove obitelji i one su jako korisne. Međutim, nekad mogu dovesti i do krivih savjeta i uputa. Ne mogu osobi pružiti onu razinu podrške i utjehe koju može ponuditi živa riječ, osjećaj zajedništva koji će dobiti sudjelovanjem na radionicama i mogućnost da sutra oni nastave pomagati novim oboljelima kroz našu udrugu."
Splitsko dijabetičko društvo želi povećati broj radionica, posebno za djecu, ali za to su, kaže, potrebni ljudi.
"Voljeli bismo povećati broj radionica, posebno dječjih. Trenutačno osmišljavamo nove, kreativne načine educiranja i informiranja građana, posebno mladih koji su nam izrazito bitni kod pravovremene prevencije. Ali za to nam trebaju ljudi."
"Da nisam srčan i emotivan, ne bih ovo radio"
Meštanek ne skriva da ga cijela situacija osobno pogađa.
"Da nisam srčan i emotivan, ne bih se trudio raditi ovo što radim. Moji kolege i ja doista smo manje bitni, bitni su ljudi koji imaju ogroman problem."
Kaže kako je na sastanku s gradonačelnikom upoznao nadležne s problemima s kojima se društvo suočava.
"Dobili smo deklarativnu potporu, potom i sredstva od Grada za projekt vezan uz rad s dijabetičarima. U svojim pokušajima da nešto promijenim možda ne nastupam uvijek diplomatski, no stvari imaju svoje ime i ja ih tako i nazivam.
Na kraju ističe kako bi Društvu za normalan rad trebalo znatno više sredstava nego do sada, ali da se radi o iznosu koji bi jedan veliki grad mogao lako osigurati.
"Da bi društvo moglo pomagati, trebali bismo imati barem 20 tisuća eura godišnje. Možda to kome na prvu zvuči puno, ali ponavljam – ogroman je broj dijabetičara, i među njima djece, kojima je potrebna edukacija, radionice, pomoć da ostvare svoja prava i još puno toga. Mi koji radimo u društvo radimo volonterski, od tog novca ništa ne ide nama u džep, što smatram važnim naglasiti.
Unatoč svim problemima, njegova poruka ostaje usmjerena prema zajedništvu.
"Žao mi je što više osoba koje žive s dijabetesom ne prepoznaju učlanjenje u udrugu kao priliku da se povežu s onima koji dijele njihovo zdravstveno stanje i sve fizičke, ali i psihološke tegobe koje s njim dolaze. Posebno su roditelji djece s dijabetesom pod golemim pritiskom. Volio bih da ih je više, jer znam koliko je meni pomoglo razgovarati o dijabetesu s drugima koji također boluju od njega."
Jer, kako poručuje, društvo ne postoji samo zbog bolesti - nego zbog ljudi koji s njom svakodnevno žive.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....