Priča o štakoru koji se prije nekog vremena uselio u jedan splitski vrtić izazvala je duboku mučninu svakom tko je za nju čuo. Imamo dobru i lošu vijest. Loša je da je priča bila istinita; štakor je ušao u vrtić i, dok ga nisu uočili, u njemu živio. Dobra je da su radnici "Ciana" po dojavi žurno obavili deratizaciju prostora.
I da, glodavac je pronađen i eliminiran. Istraga "Cianovih" djelatnika pokazala je kako je u blizini vrtića jedan od stanara zgrade bacao hranu, što je privuklo uvijek gladne štakore. Jedan je iskoristio odškrinuta vrata, no, na sreću, ubrzo je bio uklonjen. Kažemo na sreću, jer je ionako mučan scenarij mogao za djecu biti poguban.
Što možemo na ovo reći? Da smo šporkaćuni, evidentni. Dovoljno je vidjeti što Splićani s prozora i balkona brojnih zgrada i kuća svakodnevno bacaju na dvorišta. Svega se tu nađe, masnoće iz tave, pileće kože, feta salame, kora sira, kruha, masti, svinjskih nogu, kuhane manistre, kostiju i mesnih i ribljih.
Dvorišta im dođu kao kante za škovace. I onda se čude štakorima koji se vrte oko kuća. Povremeno ljudi javljaju kako ih viđaju i oko kontejnera, na Zapadnoj obali, oko restorana, fast foodova, po lučicama... Zapravo svugdje gdje narod ostavlja za sobom ostatke hrane. Evo što su djelatnici "Ciana" pronašli u jednom splitskom dvorištu u kojem su se pojavili kanalizacijski štakori. Nemamo riječi.
– Tražeći razlog pojave štakora, pretražili smo okoliš zgrade i odmah uočili gomilu ostataka hrane. A među njima i janjeću glavu. Često nalazimo komade mesa, oglođane kosti pršuta, trulež i šporkicu. Zapitamo se kakvi to ljudi tu žive kada iz stana u dvorište ili vrt u kojem se igraju djeca hitnu životinjsku glavu. I još se čude da su im došli štakori. I onda nas napadaju da mi ne radimo svoj posao – veli nam djelatnik "Ciana".
Išli smo s njima u reporterski đir kako bismo na terenu svojim očima vidjeli, a onda vama prenijeli kako izgledaju štakorska skrovišta. Da ih znate prepoznati. Na ledini sa zapadnog dijela zgrade Kineskog zida dočekali su nas dokazi; šesteročlani "Cianov" tim pokazao nam je mnoštvo rupa u zemlji.
Za nas obična rupa. Za njih ulaz u podzemni štakorski tunel. Dolje ispod zemlje nalazi se splet hodnika koje su probili glodavci i napravili put od kanalizacije do vanjskog svijeta. Dok mi hodamo gore, oni dolje žive svoj mirni dnevni život. Izlaze navečer, kada grad naoko spava.
– To je to, štakorska aktivna rupa. Među ostalim, naš je zadatak u nju postaviti zatrovani mamac koji će štakor pojesti i nakon nekoliko dana uginuti od unutrašnjega krvarenja. U "Cianu" imamo 20-ak ljudi podijeljenih u timove koji po gradskim kvartovima obavljaju postupke deratizacije.
Rade to u skladu s pravilom da u kontinuiranom pregledu terena i deratizaciji u istom trenutku na toj lokaciji bude što veći broj naših ljudi. Proljeće je pravo vrijeme za poslove deratizacije. Budi se priroda i broj štakora se tada rapidno povećava. Ako se tada situacija ne prevenira, ako bismo preskočili proljetni ciklus deratizacije, na jesen bismo imali eksploziju glodavaca. Bilo bi kao u nekim velikim europskim ili svjetskim gradovima – veli Hrvoje Grgić, direktor "Cianove" Službe sanitarne zaštite.
Rupe imaju otvor od desetak centimetara, taman da u njih uđe ruka njihovih djelatnika. Dobro ste čuli, u svaku rupu uvuče se ruka u plastičnoj rukavici. Uđe se duboko u crni podzemni kanal, u koji se stavlja mamac. Ježimo se. Hvata nas nelagoda.
Djelatnici se smiju, njima je ovo svakodnevni posao, kažu nam kako najveći glodavci uključivo s repom mogu biti dužine do 35, 40 centimetara. I da ih nikada nisu ugrizli za prst ili šaku dok su ulazili nenajavljeno u njihov hodnik. Toliko već dobro poznaju gradsko tlo da im je posve jasno gdje osobito trebaju obratiti pažnju.
– Mamac je zapravo ta takozvana kocka, kako je narod zove. Kocka za koju većina sugrađana misli da je pogubna za djecu, ljude, pse, ulične mačke. Ne, to nije točno, ona nije pogubna, ako se ljudi ponašaju imalo odgovorno, opasnosti za njih gotovo nema.
Ona nije otrovna ni za pse ni mačke. Smrtonosno djeluje jedino na glodavce. A ako bi je netko slučajno konzumirao, zbog kemijskog sastojka Denatonijev benzoata, koji izaziva izrazito snažan osjećaj mučnine, automatski bi je ispljunuo iz usta – rezolutno veli Grgić.
Pa da vam razjasnimo kako više ne biste napadali momke koji se brinu o tome da je štakora manje na našim ulicama. Kocke su vlastiti proizvod "Ciana", u sebi nose žitarice, čokoladu i ostale atraktante, otrov, te kemijski spoj zadužen za pojavu mučnine.
Štakori nemaju takve okusne receptore kao ljudi ili psi, pa im gorčina ne smeta. Kocku doživljavaju kao hranu koju često nose u svoje sklonište. I tu je lagano grickaju. U nekim od njihovih rupa djelatnici "Ciana" znali bi naći i po nekoliko kocaka. Uvijek su gladni.
– Upravo zato da je ne bi pronašlo dijete u igri ili uhvatio pas, kocku duboko uguramo u rupu. I pokrijemo je kamenjem, drvljem. Iz rupe ona ne može izići vani. Ljudi često pitaju je li nas strah dok to radimo. Ma nije nas strah, nema jeze, štakori se plaše ljudi, samo će se dublje uvući u kanal.
Nemamo nelagode od glodavaca, ali zato je zna biti od ljudi. Napadaju nas kada provodimo deratizaciju, jako su agresivni jer misle da namjerno trujemo pse i mačke. A među takvima ima puno i onih koji iskorištavaju vrijeme deratizacije te bacaju kojekakve otrove od kojih životinje u mukama ugibaju. A onda nas za to okrivljuju – čujemo na terenu.
Događa se često i da štakor pokupi kocku i u jednom je trenutku odbaci nasred dječjeg igrališta. U nečijem vrtu. Na ulici. Možda zbog susreta sa psom ili čovjekom. Kocka ostane, štakor pobjegne, a "Cianovi" djelatnici dobiju lavinu uvreda i prijetnji.
– Treba prestati s bacanjem smeća u okoliš ili bacanjem hrane u kanalizaciju preko sudopera ili WC školjke. To postaje hrana za štakore. I zato se oni i okupljaju tamo gdje je uvijek ima. Štakori obožavaju stare ruzinave kanalizacijske cijevi jer se po njima lako mogu penjati. Novije plastične su im glatke, ne vole ih baš.
I da, mogu se penjati po fasadi kuća ako je hrapava. Mogu se u određenim situacijama pojaviti u WC školjci te iz nje izići, čak i iz one s desetog kata. Te stvari nisu baš česte, no ipak preporuka je uvijek držati spušteni poklopac na školjci. I voditi računa da nemate rupa u zidovima, prostora gdje mogu ući u stan – veli Grgić.
Iz "Ciana" imaju molbu i za brojne ljude koji se brinu o uličnim macama. Mole ih da budu oprezni i da nakon hranjenja mačaka posudice očiste od ostataka hrane. Jer sve ono što u njima ostane može postati hrana štakorima.
– Znate li da oni za 15 minuta mogu s Kozjaka kroz kaštelanske potoke doći do starog dijela grada. Do obale. Kažu nam često stanari kako noću često čuju tapkanje njihovih nožica kraj vode.
Traže hranu pa se spuštaju u grad. Evo i ovdje na Blatinama, nedaleko od škole, uličnih kontejnera, na zelenilu ispod kuća, imaju svoje rupe. Počujte kako vibrira zemlja pod nogama, to je zbog njihovih kanala. Sve su ispod izbužali. Sad će dobiti hranu iz "Ciana" – veli nam Božo Radić, "Cianov" sanitarni inženjer.