Sveti Duje je tri stoljeća čekao da postane Splićanin!

stdClass Object ( [id] => 1019643 [title] => Sveti Duje je tri stoljeća čekao da postane Splićanin! [alias] => sveti-duje-je-tri-stoljeca-cekao-da-postane-splicanin [catid] => 253 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Je li sveti Duje Splićanin? Kolektivni imaginarij govori da jest, ali on u Splitu nije živio, a nije nam dano znati je li ikada nogom stupio na područje Grada. Svi koji smo Splićani to smo postali akulturacijom poslije imigracije, ili nas, ili naših roditelja, djedova, ili daljnjih predaka.

I Duje je imigrant, ali – za razliku od nas – tek tri i pô stoljeća nakon mučeničke smrti, kad je Ivan Ravenjanin dao prenijeti njegove i Staševe kosti s Manastirina u Split. Sveti Duje je tako bio ratni izbjeglica, kao i živi Solinjani koji su se zaklonili za zidine Dioklecijanove vile. Ako je tek tada postao Splićanin, što je bio dotad?

Po crkvenoj logici on bi bio Solinjanin, taman onoliko koliko sveti Ante jest Padovanski: po mjestu djelovanja, ne po porijeklu. Sveti Ante je iz Lisabona, ali se u Padovi skrasio, a sveti Duje se skrasio u Saloni, kamo je imigrirao iz Antiohije u Siriji (današnje Antakye u Turskoj), ali ne znamo je li ondje i rođen, ili je i ondje bio imigrant. Uslijed oskudnih historijskih vrela sveti Duje je bio, i još jest, predmetom mnogih crkvenih i znanstvenih rasprava, ne bez političkih odraza.

Tako je u prvoj Jugoslaviji kultu sv. Duje, kao eksponenta romanskog svijeta, suprotstavljan kult hrvatskog biskupa Grgura. I u tom kontekstu je golemi kip Grgura Ninskoga, djelo Ivana Meštrovića, bio za prve Jugoslavije postavljen usred Peristila, ispred Stolnice, da svojim slavenstvom dominira nad latinitetom Dioklecijanove palače i samoga Sv. Duje.

Tome se opirao arheolog, pošteni don Frane Bulić, pa se još pamti karikatura gdje don Frane petorepom škurijom tjera Grgu s Peristila, jadnom biskupu je ispala knjiga i naherila se mitra – a sfinga se smije. Rasprave nisu završile ni kasnije.

Povjesničarka Nada Klaić je i potkraj života smatrala da je samo legenda o sv. Duji omogućila splitskom nadbiskupu Iohannesu (tako je njegovo ime navedeno na sarkofagu iskopanome 1963, sada u splitskome Arheološkom muzeju; u tadašnjemu splitskome hrvatskome vjerojatno se zvao Žvan, u hrvatskoj historiografiji naveden je kao Ivan II) da na splitskome crkvenom saboru 925. otme prevlast Grguru u borbi za metropolitansku čast.

O kakvoj je legendi riječ? Prema već spomenutom Štenju, a i drugim legendama koje su bile poznate još u ranom srednjovjekovlju (Toma arciđakon tvrdi da ih je potkraj 11. stoljeća pisac Adam Parižanin redigirao s nesavršene provincijalne latinštine u tada otmjeniju formu), Duje je Sirijac iz Antiohije, pokršten u djetinjstvu zajedno s roditeljima i već kao sedmogodišnjak uključen među učenike svetog Petra apostola.

Kada je Petar otišao u Rim da ondje utemelji papinsku vlast, s njim su bili Duje, Apolinar i Pankracije. Po toj istoj legendi, sam sveti Petar ustoličio je svu trojicu u biskupe i poslao Pankracija na Siciliju, Apolinara u Ravennu, a Duju u Salonu. Ondje je tako dobro obraćao na kršćanstvo da ga je dao pogubiti namjesnik Maurilij, unatoč tome što je Duje uskrsnuo sina njegova prethodnika.

Sudeći po novijim istraživanjima, kojima se bavio osobito don Frane Bulić, Dujam je zaista povijesna ličnost i biskup salonitanski, ali je živio tek u 3. stoljeću, a glavu je izgubio u Dioklecijanovim progonima kršćana 304. godine. Naime, u konfesiji nadgrobne bazilike u solinskim Manastirinama nađen je 1874. fragment napisa uklesanoga u mramornoj ploči u apsidi crkve na Dujinu grobu. Ondje je pisalo: [...]T DOMN [...] [...]T IIII ID [...] Don Frane Bulić je to ovako dešifrirao: [Deposi]t(us) Domn[io mar] t(yr) IIII id[us Apr(iles)…]. U prijevodu: Položen (tj. ukopan) Domnij mučenik, četvrtog dana uoči travanjskih ida (dakle 10. travnja). Moguće je tumačenje, koje ne mijenja značenje, i: [Deposi]t(io) Domn[ionis, / mar]t(yris), IIII id[us Apr(iles) …]. Uspoređujući taj natpis, pa dostupne martirologije, pa natpis na sarkofagu Dujina nećaka Prima, salonitanskog biskupa od 305. do 325. - Depositus Primus epi/scopus, XII kal(endas) Febr(uarias), ne/pos Domniones martores, što znači: Položen biskup Prim, XII dana uoči veljačkih kalenda (tj. 21. siječnja), nećak mučenika Domnija - don Frane je ustanovio da Dujam nije mogao biti učenik sv. Petra apostola, nego žrtva bitno kasnijih progona. To je izazvalo prepast i gnjev u dalmatinskoj crkvi.

Protiv Bulića su ustali ponajžešće kanonik Ivan Dević, fra Jeronim Granić i fra Ivan Marković. Vrijedni povjesničar don Josip Dukić naveo je da je splitsko-makarski biskup Filip Frano Nakić tada od Rimske kurije isposlovao odluku kojom je Buliću neko vrijeme bilo zabranjeno pisati o tome kada je živio biskup Domnij, naš Duje.

U sadašnjoj kronotaksi (historijskom popisu) Nadbiskupije splitsko-makarske, koju su 1912. objavili don Frane Bulić i Josip Bervaldi i koju je revidirao o. Krunoslav Draganović (Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, str. 199, objavljen 1974, dakle prije naknadnih vrijednih korekcija Milana Ivaniševića), Dujam se navodi kao drugi biskup salonitanski, od 284. do 304, dok se kao prvi navodi sv. Venancij, također mučenik, koji je stolovao od 250. do 257. On bi po tome bio prvi veliki misionar kršćanstva u Saloni i cijeloj provinciji Dalmaciji (ako zanemarimo da je još sv. Pavao u Dalmaciju poslao sv. Tita).

Ipak, Venancij nije među zaštitnicima Splita u učenju Katoličke crkve, a Milan Ivanišević ga je s popisa uklonio, kao i trojicu kasnijih biskupa, kao nezasvjedočene, pa je tako Dujam, kako sada stvari stoje, prvi zasvjedočeni biskup salonitanski. To ne znači da nije bilo i ranijih biskupa, ali o njima zasad ne znamo ništa pouzdano. Suzaštitnici su, uz sv. Duju, još Arnir (Arnerius, službeno: Ranierius), biskup i mučenik, te sv. Staš (Anastasius) mučenik. Staš je također jedna od žrtava Dioklecijanovih progona.

Arnir (koji nema univerzalni nego samo lokalni kult, pa bi po sadašnjim kriterijima bio blaženik, a ne svetac), doživio je također mučeničku smrt na drugačiji način: kamenovali su ga i dotukli Poljičani kad je od njih silom htio naplatiti feudalni danak na koji, po njihovu mnijenju, nije imao pravo. Taj Talijan, koji je na splitsku biskupsku katedru došao 1175. s dužnosti biskupa u Cagliju, odlučio je srediti crkvene prilike u metropoliji, a prije svega imovinske, ali su mu Kačići 1180. došli glave.

Po sadašnjem kriteriju teško da bi mu bilo priznato i mučeništvo, jer nije smaknut „iz mržnje spram vjere“, nego iz mržnje spram poreza, a ona je i danas raširenija bilo od koje vjere. Njegove su kosti dugo bile u prekrasnom sarkofagu što ga je načinio majstor Juraj Matijev (Dalmatinac, za one izvan Dalmacije). Taj sarkofag je i danas u kapeli sv. Arnira, koja je - uz zvonik - jedino što je ostalo od bazilike Sv. Benedikta pored Zlatnih vrata (uz zvonik je pedesetih ponovo postavljen Meštrovićev Grgur Ninski, koga su Talijani razrezali i uklonili pošto im je Split darovan 1941).

Majstor Juraj Matijev je 1448. izradio i kapelu sv. Staša u katedrali, jedno od svojih remek djela, bez obzira na ograničenja što mu ih je zadala kapela sv. Duje, djelo Bonina iz Milana, s druge strane glavnog oltara. Kad je u dotadašnjoj kapeli sv. Marije 1767. Giovanni Morlaiter sagradio barokni oltar za moći sv. Duje, koji je onamo prenesen 1770., u njegovu bivšu raku prenesene su kosti sv. Arnira. Za svečano prenošenje Dujinih kostiju (koje Splićani mogu vidjeti svakog 7. svibnja, na Sudamju), splitski je skladatelj i polihistor Giulio Bajamonti skladao oratorij Prijenos kostiju Sv. Dujma koji pripada u bolja sačuvana djela našega (pomalo tada već okašnjeloga) glazbenog baroka.

Dugo su trajale rasprave gdje je, zapravo, kostur i samoga sv. Duje i drugih solinskih mučenika. Bilo je poznato da je papa Ivan IV, sam rodom Dalmatinac (vjerojatno iz Salone), dao poslije razaranja Salone prenijeti kosti solinskih, te drugih dalmatinskih i istarskih mučenika u Lateransku katedralnu prabaziliku, gdje je 641. sazdao kapelu Sv. Venancija, ukrašenu mozaikom s likovima Venancija, Dujma, Staša, Mavra, Gajana i drugih dalmatinskih i istarskih mučenika. Zbog toga se sumnjalo u autentičnost kostiju donesenih u Split.

Zato je u toku Drugoga vatikanskog sabora komisijski otvorena urna u Lateranu, kosti su ispitane i objavljen je zaključak da su u Rimu samo pojedini dijelovi kostura (relikvije), pa s te strane nema zapreke vjerovanju da su u splitskoj prvostolnoj crkvi zaista autentične kosti svetih Duje i Staša.

Usput rečeno, poslanstvo što ga je Ivan IV uputio u Dalmaciju, gdje su tada već prevladali avarski i slavenski barbari, lažno optuženi da su Salonu i razorili (glavne njezine građevine su i Mlečane doživjele ali njihovu pohlepu nisu nadživjele), poslužilo je Katoličkoj crkvi u nas kao dokaz da tada već postoji hrvatska država u Dalmaciji ali i da je ona - primivši poslanike - prihvatila i kršćanstvo, pa je 1941. proslavila 13 stoljeća hrvatskog katolicizma, što je kasnije produženo proslavama sve do Nacionalnoga euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici i Zagrebu 1984. Povjesnica nije pouzdano zabilježila vladara koji bi vladao Hrvatima 641. Štoviše, nije više sigurna jesu li u Dalmaciju došli dotad ili stoljeće kasnije.

Po Konstantinu Porfirogenitu (koji je možda prepisao raniji i sada izgubljen latinski izvor, radno nazvan De conversione Croatorum et Serborum, eventualno rad Anastazija Bibliotekara) Hrvati su primili kršćanstvo u doba cara Heraklija (610-641), pod knezom koga Porfirogenit jednom zove Porin, a ostale pute Porga (pa se Rački domišljao da se zvao Borko), ali Ante Milošević pretpostavlja da to nije bilo ime osobe nego boga Peruna (što ne znači da sada treba mijenjati naziv ulice pored Kazališta, ionako nije po vladaru, nego po Lisinskijevoj operi).

Ipak, nije vjerojatno da su baš Dujine i Stašove kosti, autentične ili ne, presudile u saborskoj odluci 925. o metropolitskom primatu katedre sv. Duje nad drugima, na temelju koje je splitski nadbiskup sve do 1828. nosio naslov „primas Dalmatiæ totiusquæ Croatiæ“ (prvostolnik Dalmacije i sve Hrvatske), zasvjedočen najkasnije u XII stoljeću, ali vjerojatno drevniji.

Nesumnjivo je da je salonitanska (nad)biskupija sazivala pokrajinske crkvene sabore još 530. i 533, dakle već onda je bila metropolija. Također je ona sazivala i pokrajinske sabore 925. i 928, a i kasnije. Pritom su kosti sv. Duje očito bile manje bitne. U doba splitskih crkvenih sabora bila je važna tradicija o apostolskom porijeklu Dujmova poslanja u Dalmaciji, a prije pada Salone, dok se pamtilo kada je i kako Duje stradao, presudna je bila uloga Salone kao privrednog, političkog i vjerskog centra.

Prvi putovi kršćanskog prozelitizma po Rimskom Carstvu i naviještanja nove, revolucionarne i heretičke vjere, išli su uglavnom po već postojećim židovskim zajednicama. Arheološka iskapanja su odavno potvrdila da je u Saloni postojala jaka židovska zajednica, sa sinagogom i vjerojatno sinedrijem, još u 2. stoljeću prije naše ere. Židovi, koji od tog doba nisu prestali nastavati Salonu, odnosno Split, kako je rezimirao Duško Kečkemet (Židovi u povijesti Splita, Split: Jevrejska općina u Splitu, 1971: 7), po toj su logici pravi starosjedioci, poslije romaniziranih Ilira, jer su ondje bili prije Romana, Avara, odnosno Slavena. Židovsko groblje u Solinu, staro oko 1000 godina, dala je razoriti – kako sudi Kečkemet – tek kraljica Jelena da bi na njegovu mjestu sazdala sadašnje katoličko prasvetište Gospe od Otoka.