Prošlo je nekoliko dana, prespavalo se, proslavilo i dočekalo. Tko je morao, i otrijeznio se. A mi i dalje sabiremo dojmove iz Poljske. Bili smo na licu mjesta, proživjeli sve iz neposredne blizine, pa tako svjedočili i scenama koje još nisu zapisane ni snimljene.
Emotivno je bilo. Plakali su hajdukovci, najviše oni koji odlaze. Rokas Pukštas bio je u centru pozornosti. Bila je to njegova posljednja utakmica u bijelom dresu. Na rubu suza razgovarao je s novinarima poslije utakmice. Spominjao je Boga, krunicu, svete mise, suigrače, braću... Nikad otvorenije Pukštas nije govorio. Nije mu to svojstveno, ali za kraj je izgleda odlučio reći što mu je na duši.
Kritike Garciji
Na duši je nešto bilo i Niki Siguru, koji se usred slavlja krenuo razračunavati s novinarima. Nismo razumjeli kome su njegove riječi točno bile upućene. Ni zašto... Nije nas bilo puno tamo, no svejedno nismo shvatili kome ni zašto. Ali nećemo zamjeriti našem Niki. Dobar je to momak, a emocije su zaj... a glave vruće.
Dok smo završavali posao na presici, u hodniku smo pronašli Gonzala Garciju. Razgovarao je videopozivom sa suprugom, suznih očiju. Nismo ga htjeli omesti u takvom trenutku pa smo samo produžili dalje. Zaslužio je Urugvajac taj trenutak samo za sebe.
Ranije smo na toj presici pitali Garciju o kritikama koje je dobio u ovoj sezoni. Nije da ih nije bilo, nije da ih ni mi nismo pisali. Onda kada smo smatrali da je to potrebno. Ali Garcia je izborio ovaj trenutak, probio se kroz šumu u okruženju u kojemu nije lako raditi, a još manje uspjeti. I na tome mu treba čestitati. Kazao nam je kako mu kritike ne smetaju. Naviknuo je na njih i s njima se dobro nosi. A dojma smo i kako svjesno na sebe želi skrenuti sve "loše" što dolazi kako bi zaštitio momčad.
Slavlje s Torcidom
Slavili su igrači s Torcidom. Činilo se kako im je baš ovo trebalo da se do kraja (opet) zbliže. Nije Torcida nikad napustila Hajduk, niti će ikada. Ali odavno ovakvo zajedničko slavlje nismo vidjeli. Da se sprema nešto dobro i veliko, shvatili smo i prije početka utakmice. Tri puta je Torcida skandirala: "Dođite vamo!" Nisu čuli ispočetka igrači poziv, ali kada konačno jesu, došli su i zapljeskali navijačima.
Ma jednostavno je tako moralo biti. Nismo 120 minuta umirali od ljepote, ali nismo odavno gledali Hajduk koji u važnoj utakmici igra s mud.... Nisu ih pokolebala ni dva primljena pogotka. Psihološki nisu potonuli, štoviše...
Pobjeda je to bila velika i važna. A jasno je kako našim navijačima ne treba puno, pa se tako ekspresno organizirao doček. Očekivano, javili su se i oni koji smatraju kako hajdukovci pretjeruju. Pratio se tako let, nestrpljivo iščekivao njihov dolazak. Pretjerivanje? Ma ne... Sve to samo pokazuje koliko Hajduk znači našim ljudima. I koliko je ovih 16 godina zapravo bilo dugo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....