Tužna vijest jučer je potresla hrvatski nogomet. Ivan Gudelj, legenda Hajduka i hrvatskog nogometa, preminuo je u 67. godini nakon teške bolesti.
Ivan Gudelj bio je jedan od nogometaša čija se veličina ne mjeri samo trofejima i brojkama. Bio je jedan od najboljih igrača Hajduka 80-ih godina prošlog stoljeća, reprezentativac i kapetan Jugoslavije koji je morao završiti karijeru na vrhuncu, sa samo 25 godina, zbog hepatitisa B. Zbog toga je njegova priča ostala jedna od najvećih "što bi bilo kad bi bilo" priča hrvatskog nogometa.
Od Ivana Gudelja oprostio se i Mundijal prijateljstva iz Ulcinja...
U čast našem nikad prežaljenom prijatelju, drugu, kumu i ljubavi, Ivanu Gudelj.
Veza Ivana Gudelja i Mundijala prijateljstva u crnogorskom Ulcinju mnogo je dublja od obične činjenice da je Gudeljeva autobiografija bila povod prvog okupljanja. Gudelj je, na neki način, bio iskra iz koje se zapalila cijela ideja. Jer, prvi Mundijal održan je 11. studenoga 2022. pod nazivom "Ivanova ulcinjska igra", uz promociju knjige "Ivan Gudelj – Hajdučka priča", ali i i dokumentarnog filma "Ivanova igra".
Ta je priča počela sasvim slučajno. Bez velikih planova, bez velikih najava, gotovo neprimjetno. A onda se, poput kamena bačenog u more, počnu širiti u krugovima i odjednom shvatite da ono što je izgledalo kao mali događaj prerasta u nešto mnogo veće. Takva je uostalom priča Mundijala prijateljstva u Ulcinju, ali to je i priča Ivana Gudelja.
Nitko tada nije mogao znati da će upravo ta tri dana postati svojevrsni temelj jedne od najljepših sportskih priča koje danas postoje na prostoru nekadašnje države. A čovjek koji je sve pokrenuo bio je Pavle Pepđonović.
Pepđonović, Ulcinjanin, nekadašnji košarkaš, poduzetnik i veliki zaljubljenik u sport, imao je jednu gotovo dječačku ideju: dovesti Ivana Gudelja u Ulcinj. Gudelj je za njega bio junak djetinjstva, nogometaš koji je simbolizirao vrijeme kada su se utakmice čekale danima, kada su se imena igrača pamtila kao stihovi pjesama i kada je Hajduk bio puno više od nogometnog kluba.
Pepđonović je kasnije govorio da ni sam nije znao kako će se sve razviti. On i prijatelj Ruždo Rudi Kashodža vratili su se iz Splita nakon utakmice Hajduka i Villarreala, a negdje putem rodila se ideja o Gudelju i njegovoj knjizi. Kontaktirali su ga, dogovorili dolazak, a onda se dogodilo ono što se često događa kada ljudi nešto rade iz čistog entuzijazma. Dalmacija, ljudi su se jednostavno počeli priključivati. Ulcinj je tada, slikovito rečeno, ustao na noge.
Hoteli, restorani, navijači Hajduka, obični građani, sportaši, ugostitelji... svi su željeli sudjelovati. Pepđonović je pričao kako je vijest o dolasku Gudelja izazvala gotovo nevjerojatnu euforiju. I zaista, kada je na kraju u Ulcinj stiglo oko stotinu nogometnih legendi bivše države, postalo je jasno da se dogodilo nešto mnogo veće od obične promocije jedne knjige.
Ivan Gudelj postao je kum jedne ideje. Ne formalni kum, naravno. Ali onaj čovjek čije je ime bilo na početku svega. Jer da nije bilo "Ivanove ulcinjske igre", možda ne bi bilo ni Mundijala prijateljstva kakvog danas poznajemo.
Godinu poslije, ono što je počelo kao susret posvećen jednom nogometašu pretvorilo se u veliko regionalno okupljanje sportskih velikana. U Ulcinj su počeli dolaziti ljudi koji se desetljećima nisu vidjeli. Nogometaši, košarkaši, rukometaši, vaterpolisti, atletičari... ljudi koji su nekoć zajedno stvarali jednu od najvećih sportskih priča Europe.
I ono najvažnije, dolazili su zajedno. Samo s uspomenama. To je možda i najveća vrijednost ovog Mundijala. U vremenu kada se prostor bivše države često promatra kroz ono što nas razdvaja, Ulcinj je pronašao ono što nas je nekoć spajalo – sport.
Godine 2023. već se govorilo o stotinama sportskih imena i manifestaciji koja je prerasla prvobitnu nogometnu ideju. Al Jazeera je tada opisala Ulcinj kao mjesto koncentracije emocija i dobre energije, a Pepđonović je naglašavao kako su se u organizaciju uključili gotovo svi, od ugostitelja i hotelijera do umirovljenika i dijaspore. A onda je Mundijal rastao...
Danas se u Ulcinju susreću imena koja su nekoć bila sinonim za najveće sportske pozornice. Zoran Slavnić i Dragan Kićanović. Dino Rađa. Žarko Paspalj. Josip Đerđa. Nikola Plećaš. Mihovil Nakić. Lino Červar. Zoran Tuta Živković. Igor Milanović. Deni Lušić. Dejan Savićević. Ivica Šurjak. Nikica Cukrov... Kakva imena! I među njima – ponovno Ivan Gudelj. Čovjek od kojega je sve krenulo.
Možda je u tome i posebna simbolika.
Jer Gudeljeva karijera bila je jedna od onih velikih sportskih tragedija koje čovjeka natjeraju da drukčije gleda na život. Bio je nogometni dragulj, jedan od najboljih igrača svoje generacije, nogometaš kojemu su predviđali najveće europske visine. A onda mu je bolest prekinula karijeru kada je bio na vrhuncu.
No, Gudelj nije nestao iz sporta. Naprotiv.
Svoju je životnu priču pretvorio u svjedočanstvo o borbi, vjeri, prijateljstvu i ljudskoj izdržljivosti. I možda zato nije slučajno da je upravo njegova knjiga postala povod za manifestaciju čije je temeljno geslo – prijateljstvo.
Zato danas, kada se govori o toj neobičnoj ulcinjskoj sportskoj bajci, treba se vratiti na početak. Na Pavla Pepđonovića. Na njegovu tvrdoglavu vjeru da se može. Na jednog dječaka koji je zavolio Hajduk. Na Split, Poljud i stare utakmice. Na Ivana Gudelja.
I sada ono strašno. Vijest koja nam je došla zaledila nas je. Umro je Ivan Gudelj, naš kum, prijatelj, naša ljubav. Od te vijesti mnogi ljubitelji nogometa teško će se oporaviti, preminuo je Ivan Gudelj, jedan od najvećih nogometaša koje je Hajduk ikada imao. Otišao je čovjek koji je kao dječak iz Zmijavaca stigao u Split, a iz Splita gotovo dosegnuo nogometni svijet. Otišao je prerano, baš kao što je prerano završila i njegova nogometna karijera.
A možda je upravo u tome najveća nepravda njegove priče. Jer Ivan Gudelj nije stigao pokazati sve što je mogao.
U Hajduk je došao sa samo 15 godina. Put iz Runovića prema Poljudu bio je brz, gotovo filmski. Već 1979. godine bio je član jugoslavenske juniorske reprezentacije koja je osvojila naslov prvaka Europe, a Gudelj je proglašen najboljim mladim igračem Europe. U godinama koje su slijedile postao je jedan od najvažnijih igrača Hajduka, reprezentativac i, u jednom trenutku, najmlađi kapetan jugoslavenske reprezentacije.
Za Hajduk je odigrao 362 utakmice i zabio 93 pogotka. Osvojio je prvenstvo Jugoslavije i dva Kupa. Bio je kapetan, vođa, igrač koji je mogao igrati gotovo sve; veznjaka, libera, zadnjeg igrača, čovjeka koji će pokriti cijeli teren. Njegova igra bila je spoj snage, trke, karaktera i nogometne inteligencije.
A onda je došla Španjolska 1982. Gudelj je na Svjetskom prvenstvu bio jedan od najboljih jugoslavenskih nogometaša, a ugledni francuski "L‘Equipe" uvrstio ga je među najboljih jedanaest igrača Mundijala. U tom je trenutku njegov nogometni svijet izgledao gotovo bez granica.
I stvarno svijet je bio njegov. Nadalje, 1986. godine bio je kapetan Hajduka, reprezentacije, jedan od najtraženijih igrača tadašnje države. Real Madrid bio je blizu. Bordeaux također. Odlazak u veliki europski klub izgledao je kao logičan nastavak priče.
Sam Gudelj godinama poslije govorio je o tome bez gorčine, gotovo pomireno. A onda se sve srušilo.
U utakmici Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu Gudelj je osjetio snažnu bol i morao napustiti teren. Bila je to njegova posljednja utakmica. Ubrzo je ustanovljeno da boluje od hepatitisa B. Sa samo 26 godina morao je završiti karijeru.
To je ona rečenica njegova života koju je nemoguće izgovoriti bez knedle u grlu:
"U jednoj sekundi sam izgubio sve."
Nije izgubio samo nogomet. Izgubio je ono što je smatrao svojim životom. Godinama poslije priznao je da je tada želio pobjeći od svega. Govorio je kako je pomišljao na odlazak u Tibet, među indijanska plemena, negdje gdje ga nitko neće pronaći. Ali bolest nije bilo moguće ostaviti iza sebe. Morao je naučiti živjeti s njom.
I tu počinje druga, možda još važnija, Gudeljeva karijera. Karijera običnog čovjeka. Borba s bolešću pretvorila ga je u čovjeka koji je znao razgovarati s ljudima koji pate. Postao je ambasador i promotor borbe protiv hepatitisa, govorio o stigmatizaciji oboljelih, držao predavanja i pomagao drugima svojom osobnom pričom.
Godinama je radio s mladim nogometašima i kao instruktor HNS-a. S 35 godina upisao je Kineziološki fakultet, a diplomirao sa 42. Ono što je nekada bila nogometna pobjeda, sada je bio položen ispit, diploma, novi životni cilj.
"Svaki položeni ispit bila mi je posebna radost", govorio je.
U jednoj od svojih najpoznatijih ispovijesti pričao je i o tome kako je tijekom godina tražio svaki mogući put prema ozdravljenju, od liječnika i travara do alternativnih metoda. Jednom je, gotovo nestvarno, spavao u vrtu ruža vjerujući da će bolest nestajati kako ruže budu venule.
Ipak, nije dopustio da ga bolest definira. Godinama je govorio da ga je spasila vjera, obitelj, prijatelji i odluka da mora pronaći novi smisao. U jednom je razgovoru rekao da njegov život mora biti poruka ljudima koji prolaze kroz teške trenutke.
Brojke će ostati zapisane: 362 utakmice za Hajduk, 93 gola, naslov prvaka, dva Kupa, Svjetsko prvenstvo, Europsko prvenstvo, reprezentativni nastupi, kapetanska traka.
Ali ljudi koji su ga poznavali pamtit će nešto drugo. Pamtit će onaj njegov karakter. Dječaka iz Zmijavaca koji je došao u Split. Mladića koji je postao kapetan. Nogometaša kojemu su se otvorila vrata Reala. Čovjeka kojemu je jedna bolest preko noći zatvorila nogometni svijet. I čovjeka koji se nakon toga ponovno uspravio.
Ivan Gudelj je jednom rekao da je do 26. godine ostvario gotovo sve svoje snove, a onda je u sekundi izgubio sve.
Nije, međutim, izgubio baš sve. Ostao mu je Hajduk. Ostao mu je nogomet. Ostala mu je obitelj. Ostala mu je vjera. Ostala mu je potreba da pomogne drugome. I ostala je njegova priča. A takve priče ne umiru.
Danas, kada se Poljud ponovno suočava s odlaskom jednog od svojih najvećih sinova, možda je dovoljno reći samo ovo: Hvala ti, Ivane. Bio si veliki nogometaš. Ali bio si još veći čovjek. Počivaj u miru, legendo Hajduka – stoji u objavi Mundijala prijateljstva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....