Smrt Ivana Gudelja odjekuje regijom, zatresla je posebno generaciju koja ga je gledala uživo, ljubitelje baluna koji pamte i euro-golove protiv Valencije, Sparte i Dnjepra i naposljetku taj rujan 1986. godine. Evo ravno u dlaku 40 godina kad je posljednji put zaigrao, za Hajduk, pao je na travnjaku Poljuda iscrpljen. Dijagnoza je stigla naknadno - hepatitis B, a presuda je bila – završila je karijera.
I to se već sve dobro zna, 40 godina potom sve sve do sada trajala je Ivanova borba da nadmaši sve okolnosti tragičnog prekida veličanstvene karijere nogometaša. I sjajno se time nosio, makar je uvijek sanjao pune tribine i kako zabija golove, ali je našao novi život trenera, diplomirao Kineziologiju, pun vedrine i optimizma želio je raditi i nakon odlaska u mirovinu, sve do rekli bismo naprasnog svršetka.
Sretali smo se redovito, gajili izvanredne odnose. I nije to bila samo moja privilegija, Gudelj je imao širok raspon prijatelja koji danas poput mene i te kako tuguju.
Napiši nešto posebno, bubnja mi u glavi, neki detalj koji malo tko zna... Pa što je to što nije već ispričano? Možda detalj kad je kolega Blaž Duplančić pisao knjigu Hajdučka priča, biografiju Ivana Gudelja. Nazvao me Blaž tajno i rekao, neka ovo ostane među nama, nemoj ni Gudelju govorit. Sastavili sam knjigu, obilje štiva, ali prije nego je dam u tisak, molim te, pročitaj je i reci ako je neka greška i što ti se čini...
Godilo mi je koliko povjerenje ima u mene, knjiga je pravo blago za svakog hajdukologa i naravno da je štivo koje mora bit neizostavno svima koji žive Hajduk. I ne samo njima. Ne, nisam imao primjedbi, dapače, a kasnije smo sve to priznali i Gudelju i Ivanu je bilo drago da sam i ja na svoj način bio recenzent knjige.
‘Kako je moj Ivan?‘
Prije toga, imao sam poseban zadatak da isporučim Gudelju pozdrave sa – Cipra. Kao osobni teklič, poštar... Bila je, naime 2004., proljeće, u Limassolu se priredio Kongres UEFA, Vlatko Marković se kandidirao da uđe u Izvršni odbor, urednik Mario Garber poslao me na lice mjesta da javljam...
A na Cipru lice iz povijesti. Miljan Miljanić. Nismo ga sreli godinama, rat je stavio barijere između nas. Vidjeli smo se i nakon što smo zastali u prvi mah, pozdravili smo se i propričali kao stari znanci iz vremeplova. A veliki trener iz bivše države imao je samo jedno jedino, najvažnije pitanje:
- Kako je Gudelj, kako je moj Ivan, viđate li ga, puno mi ga pozdravite...
Gudelj je bio Miljanov miljenik, stari lisac je gurao krajem osamdesetih i Gudelja i Vladimira Petrovića Pižona da budu treneri mlade yu-reprezentacije, svoje miljenike je protežirao, posebno je Gudelju odmah davao šansu da se revitalizira nakon sloma igračke karijere.
Kasnije su se, nakon rata, odnosi vremenom približili. Odlazio je Gudelj u Beograd i sretao Čiču, Miljanić je umro 2012., ali nam je bilo zadovoljstvo da smo te 2004. razbili šutnju i po povratku sa Cipra u Split mogli kazati Gudelju:
- Puno te pozdravio Miljan, pita kako si...
- Ma nemoj, sjetio me se, baš mi je drago – Gudelju se ozarilo lice.
‘Otišao je moj drug‘
Možete i ne morate vjerovati, ali dok pišem ove retke na mobitelu mi zvoni – Pižon. Vladimir Petrović je neutješan i traži informaciju kad je sprovod, želio bi doći, ako ne barem da prenesem svima svu tugu koja mu se od jučer sručila u misli:
- Pretužan sam, otišao je moj drug, suigrač, rival i prijatelj. Veliki borac, nogometaš i čovjek. Iznenadila me vijest, nisam znao da opet ima problema – kaže Pižon, kapetan Crvene zvezde koji je u Splitu bio u Teatru na promociji filma „Ivanova igra” i poseban uzvanik velike fešte u listopadu 2019. godine.
U Zagrebu tuguje Dinamov velemajstor Marko Mlinarić:
- Ne mogu vam opisati tugu, hvala mu što je bio moj prijatelj. Bio je za mene Ivan Veliki, tako sam ga zvao. Štef Deverić će biti u Poljudu na komemoraciji, a Branko Tucak i ja dolazimo u Zmijavce – rekao nam je Mlinka.
Damir Maričić se javlja iz Basela, s Gudeljem je zajedno od juniora Hajduka, podsjeća nas na stari Ivanov nadimak:
- Otišao je naš Ćif, ne mogu vjerovati...
Ćif, kao poglavica nerazdvojne grupe darovitih juniora Hajduka.
Mirko Bošnjak, bio je honorarni suradnik Slobodne, mogao je biti i novinar, ali je krenuo drugim putem, Hajduk mu je u venama, napisao nam je:
- Umrla je legenda i idol jedne generacije. Hajdučki harambaša. Oličenje svega što bi trebao biti igrač Hajduka. Trofej Hajdučko srce treba preimenovati u Trofej Ivan Gudelj ili Srce Ivanovo – napisao nam je davnašnji kolega Mirko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....