Malo koja obitelj u ovoj maloj zemlji nema nekoga tko nije bio ili je i sada migrant. Mnogi od nas imaju ili su imali tetku u Njemačkoj, strica, kuma, brata..., koji su što milom, što silom prilika svoj kruh i novu, veliku, trokatnu kuću u zavičaju stekli radeći u zemljama Europe.
Živjeli su tamo tegobno i čemerno. Hranili se u menzama, jeli najjeftinije sendviče, pili najjeftinije pivo, spavali u sobama natrpanim krevetima u kojima su, uz tranzistor na kojem su pokušavali uhvatiti makar jednu riječ iz starog kraja, spavali isti takvi ljudi.
Družili su se gotovo isključivo sa sebi sličnima, s istim takvima koji su, ostavivši žene i djecu u zavičaju, teško savladavali tuđi jezik. U domove onih u čijim su zemljama bili gosti, rijetko su kad bili pozivani. Kako i bi?...