Kralj Aleksandar I. Karađorđević nije bio legitimni hrvatski vladar jer ga, suprotno drevnim ustavnim tradicijama, nije izabrao Hrvatski sabor. Njegova vlast u Hrvatskoj temeljila se na činjenici da je zapravo nedemokratsko proglašenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. smatrano iznadustavnim državotvorstvom. Aleksandrova faktična vlast nad Hrvatskom trajala je do 9. listopada 1934., kada je izgubio život u atentatu u Marseilleu, koji su organizirali hrvatski i makedonsko-bugarski nacionalisti.
U tadašnjoj Hrvatskoj bilo je Aleksandrovih pobornika i poslušnika koji su promicali kult kralja "ujedinitelja", "spasitelja" i "mučenika" južnoslavenskih naroda.
Aleksandar je po podrijetlu bio srpsko-crnogorski princ rođen izvan domovine svojih predaka.
Srpsko-crnogorski princ
Rodio se 16. prosinca 1888. na Cetinju, koje je tada bilo prijestolnica samostalne Kneževine Crne Gore. Bio je drugi sin emigrantskoga srbijanskog vladara Petra Karađorđevića i crnogorske princeze Zorke, kćerke dugovječnoga crnogorskog vladara Nikole I. Petrovića Njegoša. Imao je starijega brata Đorđa, sestru Jelenu i sestru Milenu, koja je umrla kao mala beba. Treći brat pod imenom Andrej umro je pri porodu skupa s majkom Zorkom, koju je muž Petar, prema obiteljskoj predaji Karađorđevića, u visokom stupnju trudnoće možda gurnuo niz stepenice.
Nakon majčine smrti Aleksandar je s ocem živio u izgnanstvu u Ženevi. U skladu s tradicijom, on i brat Đorđe pohađali su carsku Vojnu akademiju u Sankt Peterburgu, a njihova sestra Jelena tamošnji elitni carski institut za djevojke.
Karađorđevići su bili emigranti sve do 10. lipnja 1903., kada je u Beogradu izvršen surovi dvorski prevrat u kojemu su srbijanski vojni časnici revolverima izrešetali, mačevima sasjekli i u vrt kraljevskoga dvora bacili izmasakrirana tijela kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage.
Nedugo nakon toga, u petnaestoj godini života, Aleksandar Karađorđević vratio se u domovinu svojih predaka i suočio s krvavim ozračjem tadašnje Srbije, jer mu je vrlo utjecajni zavjerenik Dragutin Dimitrijević Apis otvoreno zaprijetio:
"Dijete, ja sam te postavio, ja ću te i smijeniti."
U pozadini tih riječi bile su otvorene spekulacije zavjerenika, ali i nekih političara, o uklanjanju kralja Petra I. Karađorđevića. Najekstremniju varijantu tih spekulacija iznio je jedan kraljevski gardijski časnik, koji je pred kolegama uzviknuo jezivu prijetnju kako će i kralja Petra I. Karađorđevića, ako bude potrebno, izrešetati, razrezati mačevima i baciti kroz prozor.
Kada se znade sve ovo, posve je razumljivo što je Aleksandar Karađorđević poslije Dragutina Dimitrijevića Apisa i još dvojicu zavjereničkih vođa na namještenom sudskom procesu dao osuditi na smrt.
Aleksandar je u poziciju vlasti došao u dvadeset i prvoj godini, kada se njegov brat Đorđe 1909., pod vrlo kontroverznim okolnostima, odrekao nasljeđa prijestolja.
Aleksandar na vlasti
Potpunu vlast Aleksandar je preuzeo pet godina kasnije, nakon neuspjelog vojno-političkog udara protiv vlade Nikole Pašića u svibnju 1914. Kralj Petar I. tada se našao u političkom škripcu jer je vojnom vrhu tajno obećao potporu protiv vlade, koju je morao povući nakon otvorenoga pritiska ruskoga veleposlanika u Beogradu. Zato je, pravdajući se bolešću, vlast prepustio sinu Aleksandru, koji je postao regent, što će reći faktični vladar. Punu kraljevsku vlast dobio je nakon smrti svog oca sedam godina kasnije.
Regent Aleksandar je tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. i u Prvome svjetskome ratu od 1914. do 1918. bio dobar vojskovođa, koji je svojim držanjem personificirao rastuće političko-vojne ambicije Srbije. Njegov ugled najslikovitije opisuje jedno službeno izvješće beogradske vlade iz listopada 1912., u kojem je pisalo kako je u doba balkanskih ratova jašući na čelu hrabre i pobjedničke srpske vojske ušao u Skoplje, davnu prijestolnicu cara Dušana iz 14. stoljeća.
Aleksandar je u hrvatsku povijest ušao 1. prosinca 1918., kada je proglasio stvaranje Kraljevstva SHS.
Aleksandar Karađorđević u Hrvatskoj
Nedugo prije toga, 29. listopada 1918., Hrvatski sabor donio je odluku o odcjepljenju Hrvatske od Austro-Ugarske i njezinu stupanju u privremenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu i kojoj je glavni grad bio Zagreb. Malo više od mjesec dana kasnije, sudbonosnoga 1. prosinca 1918., politička elita iz Zagreba otišla je u Beograd sklopiti zajedničku državu sa Srbijom.
Tamo ih je dočekao tridesetogodišnji Aleksandar, koji je proglasio stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon čega su južnoslavenski političari iz bivše Austro-Ugarske svojim odobravanjem potvrdili ovaj njegov samovoljni državotvorni akt.
U čitavoj stvari iz hrvatske je perspektive ostalo zapamćeno upozorenje Stjepana Radića izrečeno 24. studenoga 1918.: "ne srljajte kao guske u maglI", iza čega je stajala činjenica da je nova država stvorena mimo Hrvatskoga sabora i mimo demokratski izražene volje hrvatskih građana.
Ipak, gledano strateški, Hrvatska tada nije imala puno izbora jer su na njezin teritorij počele ulaziti i srbijanska, ali talijanska vojska pa su Aleksandrovi vojnici nerijetko izgledali kao osloboditelji od talijanskih osvajača, kako je to bilo na Korčuli, u Splitu i Šibeniku.
No ova priča ima i drugu stranu, koju pokazuju riječi koje je Aleksandru tada uputio utjecajni srbijanski vojvoda (feldmaršal) Živojin Mišić.
"Što mi znamo o Hrvatima? Ništa, skoro ništa. Nekoliko jugoslavenski nastrojenih hrvatskih političara i pjesnika nisu hrvatski narod. Većina u tomu narodu o nama misli vrlo loše, kako su ih stoljećima odgajali Beč i Vatikan. Većina njih žali za Austro-Ugarskom iako su stalno kukali zbog njezina postupanja. Stoljeća su, vaše visočanstvo, postavili neke pregrade koje se ne mogu ukloniti nikakvim deklaracijama o bratstvu, niti našim bajunetama."
Iza Tih riječi stajala je činjenica da se Hrvatska 1918. našla izvan srednjoeuropskoga političkoga i civilizacijskog okružja u kojem je bila osam stoljeća i da je bila uključena u projekt stvaranja nove kulturne i nacionalne samosvijesti koji je trebao rezultirati jugoslavizacijom Hrvatske.
Jugoslavizacija Hrvatske
Naime, iako je ideja jugoslavenstva bila izvorni hrvatski kulturno-politički proizvod, nasilje srbijanske vojske, a kasnije i nasilje potplaćenih jugoslavenskih žandara u Hrvatskoj, izazvalo je veliko nezadovoljstvo. Još je veće nezadovoljstvo izazvala zamjena austrougarskih kruna za srbijanske dinare, čime su hrvatski građani zapravo ostali bez tri četvrtine svoga novca. Čitavu je situaciju pogoršao beogradski centralizam, koji je značio ukidanje stare hrvatske državnosti i podjelu Hrvatske na administrativne oblasti po srbijanskome modelu.
U takvoj situaciji, baklju političkog otpora beogradskomu centralizmu užgao je atentat na zastupnike Hrvatske seljačke stranke u Narodnoj skupštini u Beogradu u lipnju 1928., te smrt hrvatskoga pučkog tribuna Stjepana Radića dva mjeseca kasnije.
Kada je kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. ukinuo ustav i uveo svoju diktaturu praćenu novim nasiljima, vatra hrvatskog otpora dobila je revolucionarno-teroristički izraz u Ustaškomu pokretu, koji je predvodio pravnik dr. Ante Pavelić. Vatru otpora potpirivalo je novo nasilje jugoslavenskoga režima, čiji su čuvari bili i četnici, paravojne postrojbe koje je beogradska vlada financirala i nadzirala još od 1905.
U Hrvatskoj se beogradski režim oslanjao i na ORJUNA-u (Organizaciju jugoslavenskih nacionalista) koja je 1921. osnovana u Splitu i koja je fanatično i nasilno promicala kult Jugoslavije i u čijem je članstvu i vodstvu bilo dosta Hrvata. Oslanjao se i na jugoslavenski tisak u Hrvatskoj koji je propagirao svojevrsni kult ličnosti kralja Aleksandra.
U ovako zapaljivom ozračju kralj Aleksandar je u listopadu 1934. krenuo na sudbonosno putovanje, na kojem je, prema ustaškoj revolucionarno-terorističkoj terminologiji, "progovorio samokres".
Ustaški ‘samokres‘ za Aleksandra
Kralj Aleksandar je 6. listopada 1934. brodom "Dubrovnik" krenuo u službeni posjet Francuskoj, koja je bila ključna strateška saveznica i pokroviteljica tadašnje Jugoslavije. Tri dana poslije iskrcao se u Marseilleu, gdje je odbio savjet svoga sobara da ispod svečane uniforme obuče zaštitnu čeličnu potkošulju. To se pokazalo pogrešnim jer ga je u Marseilleu već otprije čekao Veličko Georgijev-Kerin, pripadnik bugarsko-makedonske revolucionarne organizacije VMRO, kojega su ustaše opremili s dva revolvera, od kojih je jedan mogao pucati rafalno, bombom velike eksplozivne snage i 112 metaka.
Veličko je s cvijećem u ruci i vičući "Živio kralj" pritrčao automobilu u kojem je bio kralj Aleksandar i u njega sasuo rafalnu kišu metaka, nakon čega je Aleksandar izdahnuo zavaljen na sjedištu, otvorenih očiju, dok mu je krv curila niz bradu. Veličko je na licu mjesta ubijen policijskom sabljom.
Već sutradan Aleksandrovo tijelo odvezeno je u Split, a zatim u Beograd. Nakon velikog službenog ispraćaja, kraljevo tijelo je sahranjeno u obiteljskome mauzoleju Karađorđevića u crkvi svetog Đorđa u mjestu Oplenac u središnjoj Srbiji.
Kralj Aleksandar je iza sebe ostavio maloljetnoga nasljednika Petra II., koji je 1941. skupa sa svojim dvorom i jugoslavenskim državnim zlatom pobjegao u London. Nakon stvaranja komunističke Jugoslavije 1945., obitelj Karađorđević je ostala bez prijestolja i od tada živi uglavnom u emigraciji.