"Osamnaest mjeseci mi ovdje u Gospiću trubimo, a u državi se nije pomaknulo ništa.
Od veljače prošle godine, kad je Europol otkrio da se u Gospiću zakapa toksični otpad, mi smo krenuli s demonstracijama. I do sada se ništa pomaknulo nije. Uvijek je bilo neko opravdanje: e, tajnost istrage, e, mora se uzeti neki uzorak, pa se mora snimiti, pa se mora ispitati...
Ustvari, kupovalo se vrijeme, a riješilo se nije ništa! Što je najgore, nije se ni počelo rješavati. Da su oni barem počeli, ja bih rekao: eto, nešto se radi. Ali sve je prošlo u lažnim pričama! Razumijete me, Ivice?"
Razumijem, kako ne bih razumio, dragi gospodine Mile. Samo ne znam mogu li to procesuirati od histerije koja me zahvatila, mislim na nas novinare i oporbu. Toliko me je obuzela da ni sam više ne vjerujem u ono što vidim i čujem.
Na ovih 40 stupnjeva u hladu očito smo umislili da je cijela ta beskrajna hrpa opasnog otpada ispred nas nekakva istina, a zapravo je poznata lička fatamorgana.
Otkad je premijer radosno s nama podijelio vijest kako je sve to histerija bez pokrića, ubijte me ako lažem, ljudi u Gospiću skakuću s noge na nogu. Sastaju se od jutra do mraka po ulicama i kafićima i iz sveg glasa pjevaju: "Osjećam se haj, mozak baj-baj."
Gospić je naprosto obuzela neka euforična histerija. Nitko nije zabrinut za svoje zdravlje i zdravlje svoje djece, za svoju i njihovu budućnost, zbog nekih tamo abnormalnih koncentracija antimona i vječnih kemikalija u podzemnim vodama. Istinu da vam kažem, kad ti smjerni Ličani prođu pored onih četrdesetak tisuća tona opasnog otpada koji im je zatrovao i zemlju i vodu, u čas im se ukaže blistava budućnost, kao u predizbornom programu HDZ-a.
"Četrdeset tisuća tona, kažete?! Pa što je to za nas Ličane! Mi ćemo to u zubima iznijeti! Kad je premijer rekao da to nije problem, što se mi imamo sekirati..." Eto, tako je u Gospiću. Samo što štafetu za druga Andreja P. nisu počeli trčati.
U Gospiću se živi toliko opušteno i ležerno da se ni taj ozloglašeni bivši industrijski pogon PPK-a "Velebit", nedaleko od željezničkog kolodvora, nije stigao zatvoriti, nego stoji "na izvol‘te". To znači, da ne bude neke zabune, da otkada je USKOK uskočio u Gospić zbog tih užasnih otrova, nijednog dana taj ilegalni deponij opasnog otpada nije bio nedostupan, pod ključem ili nadzorom.
Tek jučer, nakon što je predsjednik Vlade na televiziji u ponedjeljak svečano obznanio da je koalicija sigurna, a sezona fantastična, netko se sjetio zatvoriti glavna ulazna vrata u hrvatski Černobil. Zato smo mi bez ikakvih problema ušli na sporedna.
Širom otvorena, bez brave, portira i nepotrebnih nadzornih kamera. Baš da onako iz gušta odmah s ceste uskočiš u taj kompleks kancerogenih otrova koji baš nitko ne čuva niti nadzire. Država? Oprostite, što je to?
I reporteri Slobodne Dalmacije tako su bez problema ušli u "srce tame", što bi rekao J. Conrad, i zatekli stanje onakvim kakvo je bilo prije dvije, tri ili četiri godine. Praktički od dana kada su bjelosvjetski kriminalci i domaći izdajnici ovdje počeli donositi najgori mogući civilizacijski otpad i ilegalno ga deponirati iznad i ispod zemlje.
Taj nadzemni dio jako je zanimljiv, u njemu je tolika količina otrovnog klora, teških metala i vječnih kemikalija da ga nitko u Europi (još) ne želi sanirati. A onaj zakopani, tek on je pravi dragulj. U njemu je, u slojevima, kao u dobroj mađarici, pomiješan plastični neopasni otpad, plastični opasni otpad te elektronički i medicinski infektivni otpad, najvjerojatnije iz bolnica u Zaboku i Zadru.
Koliko duboko? Dovoljno da se ispuni površina od oko 14 tisuća kvadrata, dubine pet do osam metara, ovisno o konfiguraciji tla. I onda sve to lijepo prekrijete glazurom od građevinskog otpada kako bi izgledalo dovoljno nedramatično za konferenciju za novinare u Banskim dvorima.
"Liku su izdali i zavili u crno. Otrovali su vodu, tlo i zrak. Ako spasimo Liku, onda smo spasili i Hrvatsku. Nedjelja, 16. kolovoza, 9.30 sati. Trg Stjepana Radića u Gospiću", piše ispod mrtvačke glave na žutim plakatima kojima je oblijepljen Gospić. Osobno ih je zalijepio naš sugovornik Mile Ilić iz Bilaja, najbližeg mjesta s istočne strane otrovnog deponija.
– Pozvali smo saborske zastupnike Mosta, Ivana Matića iz Obrovca, Troskota i Miletića, Mariju Selak Raspudić i druge. Bit će tu ljudi iz Otočca, koji je također pogođen, a bit će i iznenađenja.
– Možda Andrej P. – pravimo se pametni.
– Situacija je predramatična. Ljudi su uznemireni. Očekujemo nekoliko tisuća ljudi. Govorit ću ja – ja sam ionako crna ovca – ali nadam se da će se pojaviti još neki. Ljudi, znate, nerado govore.
Kad je problem nastajao, kad su tvrtke povezane s Monikom i Josipom Šincekom počele danonoćno dovoziti stotine i tisuće kamiona prije četiri, pet godina, prvi su reagirali ljudi koji žive preko puta silosa bivšeg PPK-a "Velebit".
– Jedna gospođa mi je osobno pričala da je tih dana otišla u gradsko poglavarstvo. Gradonačelnik je bio Karlo Starčević. Dala im je do znanja da se kod njezine kuće nešto čudno događa.
Da noću bageri rade pod reflektorima. "Ljudi, možete li to objasniti? To baš nije uobičajeno", pitala ih je. A oni su joj lijepo rekli da im je puna kapa baba s teorijama zavjere i da izvoli izaći van – govori Mile Ilić.
Gospićani se boje?
– Jest, građani se boje. Počela ih je hvatati panika. Neki godinama ne piju vodu iz slavine, a zadnjih mjeseci pogotovo. Već sam rekao pa ću ponoviti: naš smušeni premijer i naša smušena ministrica Vučković nisu dorasli tom problemu!
Prvi sam put to rekao prije godinu i nešto i, evo, sad ponavljam. Danas tvrdim isto. Oni nisu dorasli tom problemu. Drugo, mi samo u Lici imamo milijun tona otpada. A gdje vam je Zagora, Kordun, Banija...
Milijun tona?
– Nego! Mi imamo Rakitovac, komunalni deponij. Uzidali su ga ko Velebit, izgleda. I tamo su dovozili ovaj opasni otpad.
Sigurno?
– Provjereno i zna se. I sad istrage teku. Slušajte, problem je u tome što je taj kriminal povezan do državnog vrha. Jesmo li mi time platili ulazak u Schengen ili plaćamo nešto drugo, ne znam, ali to je gorući problem kojim se nitko ne bavi.
Govori se da će vaš skup biti politički obojen?
– Što se tiče političara, onima koje smo zvali i koji su ovdje bili, njima hvala. Ali ovi što sad lešinare, koji su došli prošli tjedan, kojima je trebalo 18 mjeseci da savladaju put od 200 kilometara od Zagreba do Gospića, a sad nam prodaju mudrost i žalopojke nad nama, hvala, ne trebate doći. Svim političarima koji dosad nisu imali sluha za lički problem, nemojte ni sad dolaziti.
To važi i za izvjesnog Andreja P., zar ne? Njega, naime, muči histerija?
– Ma on je jedina histerija.
Hoćete li ga pozvati?
– Naravno. I njega, suprugu i djecu. Neka dođu u našu Liku, čuvenu po zdravom životu. Neka mjesec dana budu naši gosti, neka uživaju s nama u Gospiću, čistom zraku, zemlji i vodi koja liječi. I svima će biti puno bolje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....