Ljudi lažu. Vele da nisu nostalgični, a stanovi im sliče muzejima. U ormarima im vise maturalna ili svadbena odijela, iako su u starosnoj mirovini; čuvaju dječje knjige koje su im prerasli već i unuci, samo zato što su ih dobili na dar za svoj sedmi ili osmi rođendan; još uvijek brižno paze na beštek koji čak nije njihova, nego uspomena njihove bake (oni su treća generacija koja nikad nije upotrijebila taj pribor, a, ako bog da, neće ga koristiti ni njihovi unuci kojima će ostati u nasljedstvo)...
Naši stanovi deponiji su uspomena koje oživljavamo kad u ruke iznova uzmemo predmete uz koje vežemo neke privatne priče. Kako vrijeme prolazi, te se memorabilije talože u sve većem broju, da bi na koncu posve zagušile naš životni prostor. Od toliko prošlosti koja je razbacana svu...