Autorica teksta je izv. prof. dr. Gabrijela Kišiček, pročelnica Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Izbori u SAD-u bili su u fokusu interesa u cijelome svijetu. Pobjeda Donalda Trumpa mnogima nije neočekivana, ali je svakako značajna za budućnost političke retorike. Već je i sama kampanja pokazala koliko su se uzusi političke komunikacije promijenili. Što je i logično jer su se promijenili načini komuniciranja, informiranja, izvještavanja, medijskog praćenja…
Posve je jasno da dolazi nova retorička era. Kakva je ona i kakva će biti? Zastrašujuća! Nitko više ne mari za točnost u iznošenju činjenica, nitko više ne mari za poštovanje različitosti, nema više tolerancije, samo polarizacija. Harry Frankfurt, američki filozof još je 1986. pisao o teoriji bullshita, a taj je retorički koncept revitalizirao Trump. Radi se o retorici koju ne zanima iznošenje istine, a od laganja se razlikuje u tome što je za bullshit postojanje istine nebitno.
Jednostavno se govori ono što političaru u određenom trenutku odgovara. Je li to točno ili ne, ne provjerava se, a, čini se, nikoga ni ne zanima. I to je obilježilo ovogodišnju retoriku Donalda Trumpa. Njega istina ne zanima, njegove birače istina ne zanima, a oni koji pokušavaju upozoriti na neistine, to pak čine pogrešno. Nastupaju s visokih moralnih pozicija, intelektualnim elitizmom i izrugujući se, ne samo Trumpu, nego i njegovim biračima.
Naravno da nisu postigli cilj, upravo suprotno. Sve elite, poznate osobe, eminentni kolumnisti u uglednim medijima koji su nastojali diskreditirati Trumpa, samo su mu napravili uslugu. I pokazali upravo ono što je on govorio: Trump je običan čovjek iz naroda, jedan od njih, a oni su elite koje narodu ne pripadaju niti ga razumiju. Uspio se približiti običnom, lošije obrazovanom biraču (kakvih je u SAD-u ipak mnogo), a Kamala Harris sa svim slavnim osobama koje su joj javno iskazivale podršku, samo mu je u tome pomogla.
I apsolutno je jasno da je retorika Donalda Trumpa opasna, ali ni demokratska strana (uključujući i Joea Bidena) nije bezopasna. Inaugurirao je retoriku vrijeđanja, ne samo kandidata, nego i njegovih birača. Time je samo produbio podjele u američkom društvu, koje će sada biti teško popraviti. Trump je, što god tko mislio o njemu, vrsni retoričar koji je jako dobro procijenio svoju publiku, jako dobro prilagodio političke poruke i postao prvak populizma u svijetu.
Uz sve to, njegova sklonost showbiznisu, svjetlima pozornice, pomogla mu je da u svojim nastupima bude prirodan, autentičan, opušten… i uz sve to, za populiste karakteristično, direktan, vodeći se poznatom populističkom egidom: govorim glasno ono što tiha većina misli.
Kamala Harris nije loša retoričarka, ali nije djelovala autentično. Startna pozicija nije joj bila najbolja: žena koja nije bila prvi izbor stranke, nego je uskočila kao zamjena u kriznoj situaciji. I cijelo vrijeme je stvarala dojam da se mora dodatno dokazati, kompenzirala je lošu početnu poziciju i u svemu pretjerivala: pretjerano gestikulirala, preglasno se smijala… svega je kod nje bilo previše. Jedino je autentičnosti bilo premalo.
U svakom slučaju, SAD čeka jedno ozbiljno razdoblje u kojem treba pomiriti razlike i ponovno ujediniti ljude. Inauguracijski će govor zasigurno biti obojen u jedinstvo. A hoće li i politika nove administracije, ostaje nam vidjeti.