Da je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. godine 1069. darovao otok Maun benediktinskom samostanu sv. Krševana u Zadru, znamo zahvaljujući prijepisu darovnice na pergameni iz 1248. godine, koja se danas čuva u trezoru Državnog arhiva u Zadru. Darovnica Petra Krešimira IV. istraživačima je posebno dragocjena kao pisani dokument iz sredine 11. stoljeća koji potječe s hrvatskoga kraljevskog dvora, ali i zbog dijela teksta u kojem se za taj devet kilometara dugi otok zapadno od Paga naglašava da se nalazi "u našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam"), čime poznati hrvatski vladar potvrđuje svoj suverenitet nad obalom i morem.
Darovnicu ispisanu na janjećoj koži, Petar Krešimir IV. dao je najstarijem benediktinskom samostanu u Hrvatskoj posredstvom opata Petra i, praktički sve do jučer, ona je za većinu predstavljala apstraktnu činjenicu, jedinstveni artefakt dostupan malom broju istraživača i znalaca koji se bave poviješću srednjeg vijeka ili ostavštinom bivšeg samostana sv. Krševana i zbirkom dragocjenih pergamena nastalih u njegovu skriptoriju tijekom gotovo tisuću godina postojanja. Međutim, taj prijepis na karolini-gotici, dimenzija 250 puta 185 milimetara, koji je na tri mjesta premazan taninom, odnedavno je postao dostupan online istraživačima iz cijelog svijeta, ali i svim zaljubljenicima u povijest, zahvaljujući digitalizaciji cijele zbirke pergamena nekadašnjeg samostana, koji su 1807. zatvorile francuske vlasti. Dovoljno je ukucati adresu https://www.dazd.hr/hr/knjige i putovanje u prošlost može početi.
Zbirka broji čak 747 pergamena i svaka je u digitalnom obliku sada dostupna na internetskim stranicama Državnog arhiva u Zadru. Ali ne samo vrijedna zbirka pergamena iz Sv. Krševana. Tu je i 638 pergamena iz zbirke samostana sv. Dominika, kartular "Libellus Policorion" iz 14. stoljeća samostana sv. Ivana Evanđelista u Biogradu, matične knjige nekoliko stotina gradova i mjesta iz cijele Dalmacije, partiture glazbene ostavštine Franza von Suppea...
Otišli dalje od svih
– Možda će zvučati neskromno, ali mislim da smo jedini državni arhiv u Hrvatskoj koji je na svojim stranicama objavio toliko digitalizirane građe. Digitalizacija se provodi i u drugim državnim arhivima, ali mi smo, smatram, otišli najdalje u prezentaciji digitalizirane građe online. Učinili smo je dostupnom ne samo stručnjacima i istraživačima, nego svim građanima – kaže dr. sc. Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru.
Ravnatelj je postao 2012. godine i sada je u prvoj godini trećeg mandata. U proces digitalizacije arhivske građe krenuli su 2016. godine vlastitim sredstvima te uz pomoć Ministarstva kulture. U početku su u najam uzeli jedan veliki profesionalni skener, a onda su ga treću godinu za cijenu jednogodišnjeg najma odlučili otkupiti. Potom su uredili novi fotolaboratorij gdje se godišnje na protočnom skeneru (ploteru) i skeneru za knjige digitalizira pola tisuće knjiga, uglavnom matičnih knjiga iz cijele Dalmacije, ali i druge građe koja je posebno zanimljiva brojnim korisnicima...
– Digitalizacija nije samo skeniranje. Arhivska građa se najprije treba opisati, a skenove valja obraditi, zaštititi i postaviti online. Riječ je o timskom radu u kojem je svaka karika posla jednako važna – govori Gverić dok strmim metalnim stubama silazimo u potpalublje zadarskog Državnog arhiva. U toj nekadašnjoj austrijskoj vojarni, izgrađenoj sredinom 19. stoljeća na Poluotoku, 60-ih godina prošlog stoljeća uselio se Državni arhiv, nakon što je zgradu napustila bivša JNA. Danas je u njoj na pet etaža smješten najstariji i najveći arhiv, ne samo u Dalmaciji. Ispod kata s ulaznim dijelom za zaposlenike i modernom čitaonicom za korisnike, krije se njegova nepregledna utroba na četiri razine, tri kata s depoima i podrumom. Na ukupno 4800 četvornih metara zgrade, pohranjeno je više od sedam dužnih kilometara raznorazne arhivske građe, za koju sami arhivisti kažu da određeni dio nije nikad pregledan nakon što je pohranjen. Unatoč desetljećima istraživanja i stotinama istraživača, slobodno bi se moglo reći da nitko pouzdano ne zna što sve zadarski arhiv još uvijek čuva ili skriva, iako je 2013. izdan opsežni, dvotomni vodič kroz fondove i zbirke zadarskog arhiva, kojeg su ispisali zadarski arhivski stručnjaci, a uredio ga je naš ugledni arhivist, pokojni prof. Josip Kolanović.
– Postupak digitalizacije građe prepušten je nama, odnosno Stručnom vijeću Arhiva. Na razini godine donosimo planove o digitalizaciji i provodimo ga u skladu s financijskim mogućnostima. U tome od prvog dana imamo potporu Ministarstva kulture, koje u pravilu podržava naše projekte – kaže Gverić, kojeg pitamo što od tih pustih kilometara građe prvo treba digitalizirati.
– Plan, naravno, nije digitalizirati svu građu, nego najkorištenije gradivo, a to su prije svega matične knjige. Tako ih činimo svima dostupnima, a originale čuvamo od propadanja jer ih ne izdajemo na korištenje. Gotovo 25 posto naših korisnika zanimaju matične knjige rođenih, umrlih, vjenčanih i "stanja duša", kako su se nekada zvale. U zbirci imamo oko 2500 matičnih knjiga, dosad smo ih digitalizirali oko 1500. Za otprilike dvije godine, ako ne bude nekih poremećaja, digitalizirat ćemo cijelu zbirku – odgovara.
Upisi glagoljicom
Otkad su ih počeli objavljivati u digitalnom obliku, matične knjige su postale hit među korisnicima. Deseci, stotine stručnjaka, ali i običnih ljudi, svakodnevno surfaju stranicama arhiva u potrazi za obiteljskim korijenima, iščitavaju upise na latinskom, hrvatskom, talijanskom ili njemačkom jeziku, sitno pisane glagoljicom ili latinicom, sve ne bi li dokučili genealogiju obiteljskog stabla, tko su im bili preci, što su radili i odakle su došli, jesu li fetivi ili potomci nekih migranata. Interes je toliko velik da su tragom svojih istraživanja neki obični amateri počeli objavljivati blogove na kojima ispisuju svoja otkrića uspijevajući tako rekonstruirati obiteljsko korijenje i do četiri stoljeća unatrag.
– Zadar je stoljećima bio glavni grad i administrativni centar Dalmacije pa se u našem arhivu, u kojem je pohranjena dokumentacija svih središnjih dalmatinskih uprava, od mletačke i austrijske do francuske, čuvaju i matične knjige gotovo svih dalmatinskih župa. Naime, u doba Austrije i Kraljevine Jugoslavije župnici su bili državni službenici, obavljali su upise za naknadu, tako da župne knjige imaju crkveni i državni karakter, a sve što su oni dokumentirali smatralo se službenim dokumentom koji je na koncu i dospio u arhiv. Tako je naša zbirka matičnih knjiga najveća u Dalmaciji – navodi ravnatelj Gverić.
Matične knjige iz zadarskog arhiva neprocjenjivo su važne za istraživanja povijesti dalmatinskih komuna, gradova i općina od Raba do Kotora. Najstarija matična knjiga u zbirci je ona s otoka Oliba, s prvim upisom iz 1565., a najmlađe knjige su iz 1919. godine. Knjiga rođenih s Oliba napisana je glagoljicom i čuva se u posebnoj kartonskoj kutiji koju nam pažljivo, s bijelim pamučnim rukavicama, pokazuje Edi Modrinić, voditelj Odsjeka za zbirke arhivskoga gradiva, obiteljske i osobne fondove, društva i vjerske ustanove.
– Neke se zbirke koriste češće, neke rjeđe, ovisno o interesima istraživača i naših korisnika, kojih je godišnje između 3500 i 4000. Uglavnom se radi o stručnjacima koji se bave raznoraznim istraživanjima, a iz inozemstva najviše ih dolazi iz Italije, zbog istraživanja vezanih uz povijest Mletačke Republike i Venecije, ali dolaze i iz Amerike, Poljske, Slovenije, Mađarske, Češke, cijele bivše Jugoslavije... – nabraja Modrinić, s kojim obilazimo nepregledne police spisa zadarske gradske uprave od vremena Italije do današnjih dana, jer se spisi pohranjuju u arhiv istekom 30 godina.
Primjerice, knjige matičnih ureda pohranjuju se stotinu godina od zadnjeg upisa. To znači da će iduće godine u arhiv stići matične knjige iz 1920., ali ne više iz cijele Dalmacije, kao prije, nego samo s područja Zadarske županije. Naime, zadarski arhiv nominalno je osnovao generalni providur za Dalmaciju Francesco Molin 1624. godine, a Gverić kaže da je arhiv u Zadru postojao još u srednjem vijeku i po tome je najstariji arhiv ne samo u Dalmaciji. Arhiv u Splitu osnovan je 1952., a u Šibeniku tek nedavno, 2007. godine.
– Što se tiče digitalizacije matičnih knjiga, tu smo otišli najdalje u Hrvatskoj. Trenutačno su digitalizirane 1524 knjige, godišnje ih digitaliziramo oko 500. Kako nešto završimo, odmah ih dižemo online – dodaje Tomislav Vrsaljko, arhivski tehničar reprograf, koji radi na takozvanom "book scanneru". Cijeli postupak odvija se razmjerno jednostavno: ispod staklenog panela postavi se otvorena knjiga preko koje potom prijeđe svjetlost skenera. Snimljena fotografija prikazuje se na računalu, a operater je obilježava i pohranjuje za daljnju obradu. Dokumenti se skeniraju u visokoj rezoluciji, tako da korisnici svaki dokument mogu na svom ekranu povećati nekoliko puta, bez straha da će se slika "raspasti" u piksele.
Brzina digitalizacije ovisi o stanju knjiga i dokumenata, ističe Tomislav, no u prosjeku se može digitalizirati do dvije knjige dnevno, što je od 200 do 400 snimaka. Tomislav upravo radi na skeniraju knjige umrlih iz Briševa 1868. godine, a na čekanju su knjige rođenih i vjenčanih iz Hrvaca.
Pitamo ravnatelja Gverića što bi za digitalizaciju njegova arhiva značila neka donacija ili nepovratna sredstva iz EU fondova u iznosu od, recimo, pet milijuna kuna.
– To je veliki novac! – smije se, kao da je dobio na lutriji.
– Iskreno, teško mi je reći što bi se sve moglo napraviti jer nikad nismo raspolagali tolikim sredstvima. Mi godišnje na digitalizaciju trošimo od nekoliko desetaka do stotinjak tisuća kuna, ovisno o projektu koji prijavimo i ako nam taj projekt prođe. Nikad nije cilj sve digitalizirati, nego odabrane dokumentacijske cjeline.
Pitanje novca
– Mađari – nastavlja Gverić – sve digitaliziraju, i u tome su daleko odmakli, slično kao i Englezi i Amerikanci, dok su Talijani u tome dosta slabiji. Novac je važan, ali nije presudan. Digitalizacija ima svoju dinamiku. No kad bismo odjednom raspolagali tolikim iznosom, sigurno bismo ubrzali proces, angažirali neke vanjske suradnike i digitalizirali bismo gotovo sve što je u našim kratkoročnim i dugoročnim planovima.
Pet milijuna kuna, mislimo se, tjedno se u Hrvatskoj potroši samo za kavu 'peglanjem' službenih kartica raznoraznih državnih dužnosnika, predstavnika tijela javnih vlasti, tvrtki i ustanova. Novac nikad nije bio problem, nego prioriteti i pitanje tko ga i na što troši. Primjerice, bi li bilo vrijedno digitalizirati kartografsku zbirku iz zadarskog arhiva s 1730 fantastičnih zemljovida od 17. do 20. stoljeća, pohranjenu na 1879 listova i devet atlasa? Naravno da bi, ali...
– Taj smo projekt prijavili na natječaj Ministarstva kulture i još uvijek čekamo odluku hoće li biti prihvaćen. Prijavili smo ga u partnerstvu sa Sveučilištem u Zadru i Hidrografskim institutom iz Splita, koji ima velike skenere, pogodne za snimanja naših mapa. No, hoće li proći, ne mogu vam reći jer ja o tome ne odlučujem. Osim toga, mislim da bi bilo vrlo korisno digitalizirati najstarije katastarske mape u Dalmaciji, nazvane "Mape Grimani", po providuru Grimaniju iz 18. stoljeća. Na njima su katastarske mape područja od Raba do Kotora i stvarno su iznimno vrijedne i zanimljive istraživačima...
Digitalizacija je otvorila vrata zadarskog arhiva kao nikada do sada. Ti nekada mračni i sivi prostori, ispunjeni specifičnim mirisom, mješavinom prašine i truljenja, danas su mjesta ugodna za boravak zaposlenika i korisnika, a zahvaljujući suvremenoj tehnologiji postali su otvoreni trezori neprocjenjivoga povijesnog blaga, koje s nekoliko klikova mišem možete istraživati do milje volje iz mira svoje radne sobe ili kućnog naslonjača, sa svakog mjesta na svijetu gdje postoji pristup internetu. Nije zato čudno što su reakcije korisnika nakon digitalizacije gotovo pa euforične.
– Ljudi nam svakodnevno šalju poruke zahvale na tome što smo im građu učinili dostupnom. Istraživači više ne moraju dolaziti u Zadar, smanjuju troškove, a imaju uvid u sve što bi imali i da su ovdje. Sada se poviješću Dalmacije i Hrvatske može puno lakše baviti netko s drugog kraja svijeta, iz primjerice Washingtona ili Indije. Naša je zadaća da javni interes pokušamo maksimalno zadovoljiti, da unaprijedimo našu djelatnost i povećamo dostupnost naše građe. Naravno, uz svu potrebnu stručnu podršku. I, što ne treba zaboraviti, potpuno besplatno – poručuje ravnatelj Ante Gverić.
