Igor Blaslov: „Ljudi dolaze u Zadar na liječenje, nemaju gdje prespavati pa im ponudim moj dom. Što imam ja, imaju i oni!“

- Kad se razbolite, cijeli svijet vam se u trenu okrene. Ne znate gdje ste, često ne znate ni kojim putem krenuti, a ono što vam u tom trenutku najviše nedostaje je sugovornik. Treba vam da vam pomogne, da vas uputi, ali i kasnije, tijekom bolesti, da vas ohrabri i potiče na pozitivna razmišljanja. Otvoreno kažem zadarskim liječnicima: ne razgovarate dovoljno sa pacijentima, znam da je posla puno, ali pacijenti vape za razgovorom – kaže Zadranin Igor Blaslov, u gradu najviše poznat kao inicijator otvaranja Socijalne samoposluge koju vodi sa suprugom Tanjom, no Blaslov odrađuje „nevidljivi“ lavovski, svakodnevni posao s ljudima koji su oboljeli i kojima treba svakakva pomoć.

Dok smo razgovarali, Blaslov je mobitelom bio u kontaktu sa čovjekom iz Vukovara, kojega će za koji dan primiti u svoj dom, a nikada ga u životu nije vidio.

- Čuo je za mene, vodim zadarsku podružnicu Hrvatske udruge leukemija i limfomi, pa me nazvao. Mora na operaciju koja se izvodi samo u Zagrebu i Zadru. Rekao sam mu: „Možete doći kod mene u Zadar, dočekat ću vas na kolodvoru, spavat ćete kod mene prije i poslije boravka u bolnici, nije problem, odvest ću vas urologu, kod mene kući nije neki veliki komfor, ali što imam ja imat ćete i vi.“ I čovjek se rasplakao. Valjda danas nije „normalno“ pomagati. A ja volim pomoći. To me uistinu čini sretnim – kaže Blaslov, ponavljajući da je čovjek kada se razboli „izgubljen“. Primjer Vukovarca koji dolazi k njemu samo je kap u moru pomoći koje Igor pruži ljudima.

- Ja znam kako je to, obolio sam 2009. od raka limfnih žlijezda i prošao liječenje. Zato mi je stalo do Udruge leukemija i limfomi koja ima 150 članova, ali na stotine je ljudi koji me zovu i traže savjet, pomoć ili jednostavno razgovor. Stoga me boli da nam Grad još uvijek nije dao neki prostor, da imamo gdje raditi, tim više što pokrećemo akciju „Moja udruga“. Ta akcija znači da ćemo u Udruzi imati angažiranog psihijatra i psihologa, članovima je to neophodno. Ne znam kako ćemo im pružiti tu uslugu bez prostora – kaže Blaslov, čije su „male“ priče o Socijalnoj samoposluzi kudikamo interesantnije od doniranja kada donatori zovu medije. Postoje veliki donatori koji ne žele publicitet, a „malih“ je puno i to najviše onih koji i sami skromno žive.

- Gospođe, kada dignu mirovinu, jedna kolica za spizu napune i donesu nama. Najslađa su mi bila dva dečka koja su ustrajno skupljala za petarde, a kada su im njihovi djed i baka pričali o Socijalnoj samoposluzi sve što su uštedjeli dali su nama. Ima divnih ljudi. Zbog toga sam sretan, kao što sam sretan kada mogu pomoći, ma kako nekad naporno bilo – rekao je Igor Blaslov.