Poštovani akademiče,
srce mi se steglo kad sam pročitao vaše riječi u Zadarskom listu od 22. veljače 2022. na temu natječaja za Ravnice. Čitao sam drhteći, zamišljajući kako je to bilo biti u vašoj koži, uvučeni u komplot, okruženi zvijerima i kriminalcima najgore vrste. Kako ste uopće preživjeli, kako ste upali u taj kotao pakleni sastavljen od „strašnog izljeva gnjeva delegiranih novinara i nekih kolega arhitekata” koji su „uz suradnju nekih medija iskonstruirali aferu, prikazujući natječaj nevjerodostojnim”, a sve kako bi „poljuljali povjerenje u naš program po kojem nisu mogli ostvariti svoje profitne aspiracije”, što je, dakako, „razlog što projekt Ravnice nije nikad javno prezentiran od strane autora”.
Iskreno, duboko suosjećam s vama, s vašom boli, patnjom, trpljenjem i mukom kojom ste nezasluženo bili izloženi. Sada mi je puno jasnije što mislite kada kažete da su Vrata Zadra „projekt o kojem svatko sve zna, a zapravo nitko ništa ne zna”. Sad uviđam zašto ste prije petnaest godina, u takvoj hostilnoj atmosferi, bili progonjeni kao nitko prije i nitko poslije vas. I kako ste se morali osjećati: ne kao prase u Teheranu, nego kao Nikola Bašić u Zadru.
Možda ste čuli za tog gospodina, arhitekta, možda vam je poznat njegov radni opus i njegova uloga u zadarskim projektima, pa tako i na natječaju za prostor Ravnica. Kako sam u vašim izjavama primijetio da su vam promakle neke sitne, usputne činjenice, a vrijeme prolazi i sjećanja blijede, htio bih pomoći da se neke stvari ne zaborave. Da današnje mlade ljude, arhitekte, javnost i političare, podsjetimo na to strašno vrijeme. Naprosto, da se ne zaboravi. Jer, kako kažu, oprostiti se može, ali zaboraviti ne smije.
Ja, naravno, nisam akademik, volim za sebe misliti da sam novinar, obično piskaralo kako me najčešće zovu, pa se unaprijed ispričavam ako mi nešto promakne, ako me ponese prejaka riječ, jer, kao što sami kažete, za neke su to bila teška vremena, možda najtraumatičnija profesionalna iskustva. Nakon kojih se za mene, a vidim i za vas, sve u Zadru promijenilo. Stoga bih, ako se slažete, najprije podsjetio na nekoliko manje bitnih činjenica od kojih je, držim, sve krenulo.
Prije toga želim naglasiti da sljedeći redci mogu za neke biti uznemirujući, pogotovo za ranjive osobe, starije ljude slabijeg srca, djecu i maloljetnike, zato ih na vrijeme upozoravam da na ovo mjestu, zbog vlastitog zdravlja i potencijalno štetnog utjecaja, napuste ovu malu bajku.
UVOD U BAJKU O NATJEČAJU ZA RAVNICE
Krenimo od osnovnih stvari. Na „državni, javni, otvoreni i pozivni, anketni, u jednom stupnju, anonimni natječaj za izradu idejnog urbanističkog-arhitektonskog rješenja detaljnog plana uređenja Ravnica – Zadar”, raspisanom 27. srpnja 2007. godine, pozvano je bilo pet (timova) arhitekata: Nikola Bašić (Zadar), Ante Kuzmanić (Split), Igor Pedišić (Zadar), Saša Randić i Idis Turato (Rijeka), Ante Uglešić (Zadar). Na natječaj je na koncu pristiglo, ne „više od dvadeset radova”, kako neprecizno navodite, nego točno njih trinaest.
U žiriju natječaja bili su Živko Kolega (gradonačelnik i predsjednik žirija), Branko Silađin (dopredsjednik) te članovi Miljenko Domijan, Marijan Hržić, Nives Kozulić, Zdravko Livaković, Goran Rako, a ulogu zamjenika člana imao je Dražen Pejković.
Ovakvo s distance od desetak godina, teško mi se uopće sjetiti tko su ti ljudi bili i pitam se gdje li su sada. No kako su vas, kako kažete, optužili da ste natječaj dobili „jer je u žiriju bilo mojih kolega s kojima sam u prijateljskim odnosima. Nismo bili u rodbinskim ili poslovnim odnosima, nije postojala formalna zapreka da oni budu članovi žirija” pa se „digla strašna i vrlo neugodna dreka. Bio sam duboko povrijeđen”, dao sam si malo truda pa sam uspio neke stvari doznati. I odmah da vam kažem, potpuno ste u pravu! Ti ljudi su meni, očito kao i vama, bili i ostali potpuni stranci. Zato i kad kažete da ste s nekim članovima žirija bili „u prijateljskim odnosima”, mislim da potežete krivu riječ. Oni su za vas bili takorekuć slučajni prolaznici.
BAJKA O ČLANOVIMA OCJENJIVAČKOG SUDA
Posebno me dojmila vaša beskompromisna izjava da s članovima žirija niste bili u poslovnim odnosima. Evo za početak gospodin Branko Silađin, dopredsjednik žirija.
Koliko internet pamti, i ako se može vjerovati službenim stranicama Grada Zadra iz 2003. godine, taj se gospodin iz Zagreba zajedno s poznatim arhitektom Nikolom Bašićem iz Zadra (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna) navodi kao „autori novog rješenja rasvjete gradskog mosta” u Zadru. Dakle, četiri godine prije raspisa natječaja za Ravnice. Isti taj gospodin Silađin će te 2008. godine, samo koji mjesec nakon završetka natječaja za Ravnice, kao selektor hrvatskog postava na arhitektonskom bijenalu u Veneciji, predstaviti zadarske instalacije arhitekta Nikole Bašića (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna).
Nives Kozulić. Sjećate se te gospođe? Ne? Ne znam zašto bi je uopće poznavali. Doznao sam, naime, molim vas neka ovo ostane samo između nas, da je u to vrijeme, kad je bila članica žirija, bila i gradska poglavarica za graditeljstvo, to jest glavna osoba u Gradu Zadru za građenje i izradu prostornih planova. Istovremeno je, u skladu s boljim demokratskim praksama Bjelorusije i Eritreje, ista gospođa bila i ravnateljica Županijskog zavoda za prostorno uređenje. Ravnateljica je zapravo bila od osnutka Zavoda do odlaska u mirovinu. Tako je gospođa Kozulić (mislim da bi je se mogli sjećati, neki govore da ste u isto vrijeme studirali u Sarajevu, ali pustimo to, zli jezici i glasine...) u svojim uzdama godinama čvrsto držala prostorno planiranje da joj slučajno ne promakne neki plan ili projekt za njezinog libling arhitekta. Ne znate tko je to bio? Nitko bitan, vjerujte, želim vas poštedjeti tih, kako ono, „iracionalnih izljeva mržnje”. Uglavnom, nikada ni s njom poslovno niste surađivali.
Onda gospodin Marijan Hržić iz Zagreba. Njega, sto posto, niste nikad vidjeli. Neki ljudi su mi u povjerenju rekli da je on projektirao košarkašku dvoranu na Višnjiku, onu simpatičnu Peku. Rekli su mi i da se tada, autor urbanističkog plana za Višnjik, poznati zadarski arhitekt Nikola Bašić (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna) jako durio što njemu nije ponuđen taj projekt, nego projektiranje kompleksa zatvorenih bazena. Iskreno, ne znam tko je za to kriv, ali taj se Hržić tako nepozvan našao u Zadru i prije 2004., kad je krenula izgradnja dvorane, pa sve do listopada 2008. kada je završena. Dobro da ni s njim nikada niste imali posla.
Pa onda gospodin Livaković. Onako, nekih metar devedeset, s naočalama, kratka kosa, uvijek ozbiljna lica... Nije vam poznat? Ne čudim se, malo tko u Zadru za njega zna. Navodno je u vrijeme natječaja bio državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, a prije toga je, kažu, nekih deset-jedanaest godina, bio gradski poglavar za graditeljstvo. Tražio sama podatke o tome, ali na guglu mi neprestano iskače neki Livaković povezan s USKOK-om. Čuo sam da se u slobodno vrijeme bavi građevinom. Navodno ima neku projektantsku tvrtkicu koja se tu i tamo javi za neke sitne posliće za grad ili državu. Mrvice sa stola, ništa posebno. Tako je, pričaju, od 2005. do 2021., njegova firma s Gradom Zadrom sklopila više od 92 posla teška 9,2 milijuna kuna. Kažem čujem, a ako lažu mene, lažem i ja vas.
Neki misle da je njegova tvrtka, u vrijeme dok je bio poglavar, bila angažirana na izgradnji Morskih orgulja poznatog zadarskog arhitekta Nikole Bašića (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna), kao i na izgradnji velebnog stambenog naselja na području TIZ-a, također prema urbanističkom planu i arhitektonskom projektu poznatog zadarskog arhitekta Nikole Bašića (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna). Gdje je taj Livaković danas, što taj gospodin radi, čime se bavi, imali li OPG ili D&Z, stvarno ne bih znao, tako da iskreno vjerujem da s njim nikad niste poslovno surađivali. A kamoli da bi vaš ured projektirao stambenu zgradu u kojoj taj Livaković i izvjesni B.K. imaju stanove, kako neki zločesto imputiraju.
Miljenko Domijan? Potpuna enigma. Sigurno ste ga i vi tek tada imali prilike upoznati.
Konačno, gospodin Kolega, tadašnji gradonačelnik. Imao sam priliku osobno ga upoznati. Jednom mi je rekao, ne uzimajte me za svaku riječ, prošlo je toliko vremena, kako je baš tijekom natječaja za Ravnice, razgovarao s investitorom zainteresiranim za gradnju hotela na Polačišću prema projektu poznatog zadarskog arhitekta Nikole Bašića (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna). Hotel je bio predviđen na gradskom zemljištu, a njegovu tlocrtnu skicu arhitekt Bašić je ucrtao u svoj natječajni rad, tako da je Kolega, i ne samo on, mogao odmah shvatiti koji je njegov rad, da ga ta precijenjena anonimnost natječaja ne zbunjuje. Što se kasnije dogodilo s tim hotelom i zemljištem, poznato je. Kolegu, zaključimo, možda i niste upoznali izvan školskih klupa, ali ste za njega vjerojatno čuli.
Kad sve to stavite na hrpu, s ove povijesne distance, teško mi je pojmiti kako ste se mogli osjećati kad je taj zbroj stranaca i neprijatelja, taj ”eminentni žiri” kako ste rekli, počeo dumati o pristiglim radovima.
BAJKA O PROGRAMU NATJEČAJA
Iz prve sam zapamtio vaše riječi: „Naš projekt jedini nije predviđao komercijalnu nekretninsku izgradnju na prostoru Ravnica” i „naš rad koji jedini nije podlegao nekretninskom pritisku (...) Ta je činjenica odredila sudbinu našeg projekta i jedna je od uzroka što za Ravnice do danas nije donesen UPU (...) Oni koji su bili uvjereni da će natječaj otvoriti gradnju poslovno-stambenih nekretnina na najatraktivnijem gradskom području, bili su šokirani što u našem nagrađenom rješenju nije bilo ni metra kvadratnog za, što se kaže, izgraditi pa prodati. Uz suradnju nekih medija iskonstruirali su aferu, prikazujući natječaj nevjerodostojnim kako bi poljuljali povjerenje u naš program po kojem nisu mogli ostvariti svoje profitne aspiracije”.
Prošlo je, kažem, toliko godina, pa sam se potrudio pronaći što točno stoji u programu, glavnoj liniji vodilji arhitektima na natječaju za Ravnice. Piše: „Područje Ravnica potencijalno je najveći resurs za nove urbane programe i mjesto gdje se očekuju najveće urbane promjene. Na ovom području treba smjestiti pretežno komercijalne sadržaje: trgovačke, uredske, hotelsko-ugostiteljske i turističke. Treba osigurati prostor za smještaj javne garaže kapaciteta 1500 vozila.”
Može li se iz ovoga shvatiti da svi oni koji su u svoje projekte ugradili programske odrednice i previdjeli, štajaznam, „pretežno komercijalne sadržaje: trgovačke, uredske, hotelsko-ugostiteljske i turističke”, da su zapravo slijedili smjernice natječaja, a oni koji to nisu napravili, da nisu zadovolji (formalne) uvjete natječaja? Možda je moja logika kriva, ali ako nekome kažete što od njega očekujete, a on to ne prihvati, iako na to naravno ima pravo, ne može baš očekivati da će pobijediti. Ili može? Upravo zato se divim vašoj tvrdoglavosti. Pobjednički rad, naime, osim onog hotela s prizemljem i šest katova i, citiram, „hotelsko-stambenog kondominija” na četiri etaže, nema „ni metra kvadratnog za, što se kaže, izgraditi pa prodati”. Toliko o programu, komercijalnim sadržajima i stanovima na Ravnicama.
BAJKA O RADU OCJENJIVAČKOG SUDA
I onda je, nakon dugih i iscrpljujućih šest mjeseci, žiri otvorio pristigle ponude. Njih, kako rekoh, trinaest. Znam, odmah ćete reći, nesretan broj. Kako za koga. Vi, nažalost, niste imali sreće. Kad su tog kobnog dana eminencije vidjele sve radove, pali su na dupe! Od trinaest pristiglih prijedloga nijedan nije imao potpis poznatog zadarskog arhitekta Nikole Bašića (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna). Što ćemo sad, ukipili su se, kako ćemo znati koji je Bašićev rad, škripali su zubima članovi žirija, sve u namjeri da vam podmetnu i da vas se riješe. I tako su mislili, mislili, mislili... sve dok im se nije upalila lampica.
Jednog dana Živko Kolega se lupio dlanom o čelo: „Koji sam ja idiot! Pa ja znam koji je Bašićev rad! Pogledajte tu na Polačišću, izvan granice obuhvata natječaja, samo ovaj rad ima ucrtanu zgradu novog hotela. Taj je hotel planiran na gradskom zemljištu, investitori su mi se nedavno obratili s Bašićevim rješenjem. Žele da im Grad proda zemljište. Nitko drugi podlogu za taj objekt ne može imati nego arhitekt Bašić”.
Onda je uskočio državni tajnik Livaković: „Vrlo moguće, vrlo moguće. Meni je odmah bilo sumnjivo što taj rad s ucrtanim hotelom, ima detaljno ucrtano i cijelo stambeno područje TIZ-a, također izvan područja obuhvata natječaja. Moja je tvrtka tamo zaradila lijepe novce radeći prema Bašićevom projektu. Nitko drugi od natjecatelja nema tako preciznu ucrtanu tlocrtnu matricu, što je i logično, jer je Bašić to projektirao.”
Na to je reagirala Nives Kozulić: „Mislim da bi mogli biti u pravu. Toga Bašića, kao što znate, slabo poznajem, tu i tamo zajedno odemo na krstarenje ili na neku kućnu večeru, sve mi je to nešto u magli. On voli reći da smo u prijateljskim odnosima, iako se zapravo znamo iz viđenja, a ovo što govorite, gospodo Kolega i Livaković, moglo bi biti točno, jer sam negdje pročitala, više ne znam gdje, da Bašić na TIZ-u stvarno nešto gradi...”
Kažem, zli jezici i izljevi mržnje. Ne vjerujem da se to baš tako dogodilo, a ljudi svašta pričaju, u najboljoj namjeri. Uglavnom, kad su neki članovi žirija shvatili koji je Bašićev rad i da se to na anonimnom natječaju vidi iz aviona, onda su ti mržnjom pogonjeni ljudi za Bašićevo predloženo rješenje za Ravnice napisali sljedeće:
„Uz prihvatljivo formiranje 'ulaznih' sadržaja prema poluotoku, javnog gradskog prostora te terminala javnog i turističkog prometa, nije prihvatljivo insistiranje na prenaglašenoj memoriji sporta ovog prostora smještajem užem gradskom prostoru neprimjerene strukture Kulturnog foruma. Željenu i poželjnu sinergiju koja bi poluotoku omogućila primjerenu životnu ulogu u gradu, moguće je ostvariti raznolikom sadržajnom strukturom i tipologijom izgradnje”.
Jednostavnije rečeno, poznati zadarski arhitekt Nikola Bašić (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna) i njegov tim je, nakon šest mjeseci planiranja, crtanja, razmišljanja i osmišljavanja Ravnica, napravio genijalni promašaj. Ono, prdnuli u rosu. Ništa! Loše! Neupotrebljivo! Ajme majko! Naravno, to je tako prezentirano, poštovani akademiče, jer su vaši neprijatelji u žiriju djelovali s namjerom da pod svaku cijenu osujete vaš naum o, kako ono, „obrani sakrosanktnog prostora Ravnica od nekretninskih predatora”. I samo zahvaljujući Božjoj providnosti, jer ni Svemogući nije više mogao gledati taj martirij kroz koji ste prolazili, žir je donio presedansku, ali povijesnu odluku: anketnom natječaju u prvom stupnju odlučili su dodati drugi stupanj. Produžetke.
A u taj drugi krug ubacili su tri rada, nekog Pere Marušića i Igora Pedišića, te poznatog zadarskog arhitekta Nikole Bašića (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna). Ako mene danas pitate, bio je to samo nastavak mučenja, jer namjera je bila više nego očita. Nastaviti s iživljavanjem nad lešinom od Bašićevog rada iz prvog kruga, s kojim, da budemo iskreni, niste mogli ni cipele obrisati.
Ali, izljevi mržnje su bili jači. I tako se Bašić, ni krvi ni dužan, našao u drugom krugu. Zašto? Pitaju se članovi žirija i danas. Zašto, pitala se onda i danas zadarska javnost. Zašto, pitalo se ne dva, ne šest, nego 26 arhitekata koji su nakon natječaja podnijeli žalbe Udruzi hrvatskih arhitekata zbog ozbiljnih propusta i kršenja propozicija natječaja. Nitko, naime, ne zna racionalno objasniti zašto onaj smiješni betonski bunker od nekoliko stotina metara dužine, koji je poznati zadarski arhitekt Nikola Bašić predložio u prvom krugu sa svojim timom suradnika, nije šutnut u projektantsku ropotarnicu, nego mu je data šansa da se natječe s nedvojbeno boljim radovima u drugom krugu? Odnosno da svoj bunker doradi (držim da je to ključna riječ) u nešto prihvatljivije.
S ovim vremenskim odmakom, sada znam da je to bio novi trik kako bi se arhitekta Bašića izložilo „izljevima gnjeva” kolega i javnosti, ali vrijeme je pokazalo tko je bio u pravu, i odakle su krenule optužbe za namještanje natječaja.
U tom drugom krugu, Marušić i Pedišić nisu praktički prstom mrdnuli. Nešto su sitno probrljali po svojim projektima zadržavši 99,9 posto prvotnog rješenja. Samo se poznati zadarski arhitekt Nikola Bašić usudio suprotstaviti očekivanjima i suvišnim natječajnim uvjetima te je, slijedeći upute neprijateljskog žirija, svoj rad za područje Ravnica, za dakle srce i dušu natječaja, napravio praktički ispočetka. Ne doradio, malo ušminkao, maknuo koji kvadrat tu i dodati ga tamo, nego izradio potpuno novo koncepcijsko, urbanističko i arhitektonsko rješenje. Novi rad, kako je i sam Bašić priznao.
I tako, stjeran uza zid, sam protiv svih, Bašić se uzdigao iz pepela. Umjesto zaslužene eliminacije u prvom krugu kao jedan od uvjerljivijih promašaja teme i sadržaja natječaja, postaje pobjednik. U neregularnim uvjetima, ali zaštićen višim interesima. Stara pjesma.
BAJKA O JAVNOM LINČU
I, što se tada događa? Jal i mržnja. Umjesto da budu sretni što su dobili Vrata Zadra, ti nezahvalnici i bijednici usudili su se članovima žirija postaviti pitanje. Zamislite! Digla se jedna mlada arhitektica iz publike i postavila to jezivo pitanje: „Zašto je Bašić (sličnost s akademikom Nikolom Bašićem iz Zadra je slučajna) prošao prvi krug?” Zašto, odzvonilo je prostorijom. Žiri se zarumenio. Ali ne zbog toga što odgovor nisu znali, naprotiv, nego od straha da bi ih mogli zaskočiti nekretninski predatori. I, naravno, njima bliski novinari. Znali su oni dobro - Kolega, Silađin, Kozulić, Livaković & Co - da se ne smiju dati isprovocirati. Da padnu na tu foru, zašto, zašto? Zato! I mrš. Vi ćete nas pitati zašto smo i kako smo Bašića pustili u drugi krug? Šta vas briga? Tko ste vi? Ajmo, fajrunt!
Tako je krenula ta namještena, namjerno isprovocirana afera, kakvo vidimo praktički klasična urota, za koju ste tek godinama kasnije shvatili prave motive. Razumijem vas, tko bi mislio da se iza jednog takvog pitanja - po kojim kriterijima se Bašićev rad našao u drugom krugu, ili zašto je rađen drugi krug za anketni natječaj - kriju zapravo podzemni, mračni interesi, sprega nekretninske mafije i novinarskih propalica. Baš imamo sreću što ste nam sve napokon objasnili, što ste raskrinkali tu podlu sačekušu i njene protagoniste. Za taj trenutak nadljudske hrabrosti zaslužili ste ne moje priznanje, nego najmanje orden za junaštvo sv. Nicole Basicha od Ravnicah. S lenom.
Pronašao sam neke novinske članke o tom događaju i tom neviđenom linču kojem ste bili izloženi. Uistinu, što reći nego ponoviti vaše riječi: „...ništa osim iracionalnog izljeva mržnje”.
Srećom, kao i uvijek do tada, kada je trebalo braniti istinske junake i prave vrijednosti, na scenu su stupili vaši medijski zaštitnici. Jedna televizija i dvije novine iste medijske kuće. U tom strašnom času, kad je bilo biti ili ne biti, opet su znali odabrati pravu stranu. Nezaštićenu i slabiju, ali časnu i ispravnu. Odmah nakon javne tribine s tim podlim i neukusnim pitanjima, gospođa Nives Kozulić je dobila sat vremena na televiziji VOX, renomiranog Rena Sinovčića. Šezdeset minuta u udarnom terminu gospođa Kozulić, inače nijema na tribini kao lutka, nemilosrdno je mlatila po onima koji se nisu mogli braniti, po onima kojih nije bilo u studiju, po tim valjda mrskim nekretninskim profiterima i njihovim medijskim adlatusima, sve uzdižući lik i djelo svog arhitektonskog miljenika.
Obrana neobranjivog preselila se s ekrana u tjedna i dnevna izdanja Sinovčićeve medijske kloake tako što su raskrinkali novinske urotnike, konkretno izvjesnog I.N. i njemu slične, održavši mu na desetak novinskih stranica u idućim tjednima i mjesecima lekciju tko su pravi borci za ”našu stvar”. Na talijanskom kažu cosa nostra. U tom dijelu se mogu potpuno složiti s vama, da je to bilo najtraumatičnije profesionalno iskustvo. Ali kada shvatite o kakvom se jadu radi, nisu vrijedni ni spomena. Želim, naime, da i vi i ja, pamtimo samo sretne dane.
Eto. Zato vas razumijem, razumijem vašu bol koju ste osjećali nezaštićeni i izloženi toj nečuvenoj hajci. Samo zahvaljujući dragom Spasitelju i Renu Sinovčiću, vaš ugled je ostao sačuvan, a 130.000 kuna u vašem džepu. Za osvojeno prvo mjesto. Kao i autorska šapa nad projektom Ravnice idućih četrnaest godina. Do dana današnjeg nitko projektu nije uspio ni prismrditi bez vaše dopuštenja (osim, izgleda, nekih oduševljenih delegata gospodarske komore Ujednjenih arapskih emirata, kako navodite). I tako treba ostati, jer ste vi to i zaslužili. Za to ste se uostalom borili i izborili.
BAJKA O DANTEU I USKOKU
Zbog toga me čudi ova vaša naricaljka, ove suze krokodilske koje lijete po novinskim stranicama. Vi ste ipak pobjednik, zgazili ste apsolutno sve, sve neprijatelje i sva pravila, preskočili sve prepreke. Vas je politika izabrala i po stoti put javno obećala da će Vrata Zadra ostati vaš projekt. Čega se bojite, zašto se tresete? Da se možda savjest nije probudila? Kad bi se po tome mjerilo, i božanstveni Dante i ovozemaljski USKOK ovdje bi posla imali. Zato će neki, siguran sam, i ovo moje pismo shvatiti kao potvrdu vaših riječi. Potvrdu zavjere. U kojoj, zapravo, oni koji su sve ovo namjestili zbog nekretninske pohlepe viču "drž' te lopova" i vas optužuju za sudjelovanje u namještanju. Kako prozirno...
Poznajavjući vaš osjećaj za pravdu i istinoljubivost, pitam se, zašto, ako je sve to bilo kako tvrdite, niste uputili neki demantiji ili reakciju svih ovih skoro petnest godina, što ste čekali ispustiti taj pravednički vapaj, zašto niste podnijeli tužbe, zašto niste pohitali policiji ili državnom odvjetništvu i njima istresli teško breme spoznaja koje nosite. Da oni slome vrat tom zločinačkom udruženju, tim profiterima i predatorima od kojih se Zadar trese.
Zašto niste dokrajčili svoje jobovske patnje i trpljenje nepravde koja vam je nanesena? Možda vas je spriječio protok vremena, saznali ste pravu istinu tek kasnije, kažete, ali tko je od vas, krunskog svjedoka, pozvaniji da sve to na tanane ispriča tamo gdje treba i jednom zauvijek stane na kraj ovoj agoniji? Ili je za vaš ukusu to odveć indiskretno, privatno pitanje.
I kao da vam cijela ta blamaža oko natječaja nije bila dovoljna, nego sad, iz cinične hladovine, debelo privilegirani, ustoličeni u autoritet, nezasitni i tašti, u pozi živog spomenika, glumite žrtvu, retuširate prošlost, peglate si imidž i dolijevate otrov: prešućivanjem neugodnih činjenica, niskim udarcima i licemjernim lažima. Konstrukt po mjeri akademika. Iz drugog kruga.
Zbilja, odavno nešto besramnije nisam pročitao.
