Slučaj Ricov otvorio je Pandorinu kutiju kadroviranja u Narodnom muzeju. Koliko je i koga Renata Peroš zapošljavala još nismo stigli pisati. A hoćemo...

Kao autorica tri teksta o zapošljavanju Davida Ricova sa zvanjem konobara na mjestu koordinatora Malog arsenala (Odjel Narodnog muzeja Zadra), pozivam Renatu Peroš i Davida Ricova da citiraju bilo koju neistinu koju su u tim tekstovima pronašli.

Ovaj se dvojac javnosti u ponedjeljak obratio sa dva priopćenja, gdje se navodi da je u medijima „objavljeno ukupno 14 članaka u kojima je izneseno čitav niz neistina“. U „Slobodnoj Dalmaciji“ (kao i na našem portalu) objavili smo da je David Ricov 20. svibnja dobio posao koordinatora u Malom arsenalu sa zvanjem konobara i ne postoji način da se ta činjenica ospori.

No Renata Peroš, očekivano, u svom priopćenju u ponedjeljak piše kako je „David Ricov po struci komercijalist (SSS)“ zaposlen na tom radnom mjestu, potpuno prešućujući činjenicu da je on taj posao od 20. svibnja do 1.listopada obavljao sa stručnom spremom konobara. Za komercijalistu se doškolovao plaćajući program obrazovanja odraslih u Benkovcu i tada, 1. listopada, sa benkovačkom potvrdom, dobio Ugovor radu (do tada Ugovor o djelu). Zašto se u priopćenju ne navodi da je taj posao četiri i pol mjeseca radio sa zvanjem konobara?

Peroš to prešućuje, kao neospornu istinu o kojoj je župan Božidar Longin izjavio: „Da sam znao za takvo zapošljavanje, sigurno to ne bih dozvolio“. Da li ravnateljica Peroš misli da čitatelji izjavu župana, čelnog čovjeka institucije koja je osnivač Narodnog muzeja, nisu pročitali? I zašto je župan to kazao? Je li i on, kako Peroš navodi za novinare, „izgubio doticaj sa stvarnošću i izmišlja informacije, a sve u želji da ona bude smijenjena“?!

Isto tako, Peroš naglašava da nije raspisala natječaj za koordinatora Malog arsenala „radi obavljanja poslova koji ne trpe odgađanje.“ Može se slobodno ustvrditi da time vrijeđa inteligenciju čitatelja i građana, jer sam osobno, i nju i Davida Ricova, pitala koji je posao koji ne trpi odgađanje od svibnja radio koordinator Malog arsenala, u kojem sjedi student zaposlen preko Student servisa. Peroš je na pitanje odbila odgovoriti, stalno me pitajući „zašto je to sada važno“, dok je Ricov otišao korak dalje – kada sam ga to pitala, poklopio je slušalicu. Sve je to i napisano.

Naprosto je žalosno čitati da smo, objavljivanjem činjenice da je Malom arsenalu zaposlen konobar, „uvrijedili stotine časnih i plemenitih građanki i građana Zadra koji rade kao konobarice i konobari“ (Peroš), te da „biti konobar nije ni grijeh ni sramota“ (Ricov). Niti sam pisala o konobarima, niti sam se bavila „uspjesima Ricova kao pjevača“ (o čemu on u priopćenju opširno piše), a ponajmanje sam dio „koordinirane akcije nekoliko zadarskih novinara“ kojima je cilj diskreditirati ovaj dvojac, te „Narodni muzej i njegove zaposlenike“. Suvišno je uopće naglašavati da sam niz godina o Muzeju pisala afirmativno, a problem se stvorio u trenutku kada sam Renatu Peroš pitala o zaposlenju Davida Ricova i o troškovima vezanima uz izložbu Marca Chagalla. Iako sam do tada od Peroš godinama dobivala odgovore na sva pitanja, na spomen Chagalla me osupnuo njezin bijesan ton i rečenica: „Uputi mi ta pitanja pismeno.“ Uputila sam, 7. studenog. Odgovor nije poslan ni do danas. Zašto?

Što se tiče navoda Renate Peroš da „uživa bezrezervnu podršku svih svojih zaposlenika“, ostavit ću je u tom uvjerenju. Pokrenuta peticija nije izmišljena, potekla je iz Muzeja, osobno sam razgovarala s osobom koja je to pisala upravo da provjerim vjerodostojnost (kao i svih ostalih mojih rečenica u svakom od tri teksta), a prilika je i da pitam Renatu Peroš zašto nije demantirala ni jedan navod iz peticije.

Sve što je u priopćenju imala reći je da je Muzej uspješan, da su se novinari urotili protiv nje i Ricova, te da blatimo častan posao konobara.

Stoga ova dva priopćenja gotovo izazivaju samilost.

Osobno, potičem ih na tužbu ako su se na to odlučili. Tamo ćemo svi, osobito svjedoci, dobiti priliku za iznošenje istine. Nama će biti ugodno, a oni će se morati nositi s obrazloženjima, ponajviše o zapošljavanju.

Upravo tako – o zapošljavanju. Na „slučaju Ricov“ otvorila se Pandorina kutija kadroviranja u Muzeju. Dobili smo, u samo nekoliko dana, toliko informacija o tome koliko je i koga Renata Peroš zapošljavala, na koji način i sa kojom stručnom spremom, da o tim, za nas novim saznanjima, još nismo stigli pisati.

No, dakako, hoćemo. Upravo to su teme naših narednih tekstova koji ne nastaju ni zbog blaćenja konobarske struke, ni zbog hajke na dvojac Peroš i Ricov, ni zbog – ni u kom slučaju – degradiranja Narodnog muzeja. Upravo suprotno: zbog digniteta struke, poštivanja zakona i ugleda institucije Narodnog muzeja Zadar koju bi on u svakom segmentu rada trebao imati.