Kamena kuća u malom mjestu uz more oduševljava, ali tek iza nje krije se pravi raj: u njoj se već 300 godina izmjenjuju generacije, zavirite u njihov bajkoviti dom

U centru mjesta Gradca, uz samu obalu mora, nalazi se jedna kuća. Na prvi pogled sasvim obična mediteranska kuća: kamene fasade, zelenih škura, urešena ljubičastim grozdovima bugenvile.

Kuća je to obitelji Andrijašević. Stara je najmanje tri stotine godina i oduvijek je u vlasništvu ove stare gračke obitelji. U svojem je životu ova starica doživjela mnogo sretnih godina. Njome je odjekivao plač i smijeh na desetke generacija Andrijaševića. U kući se rađalo, raslo i umiralo. No pamti ona i tužne godine – tresli su je ratovi i potresi. Preživjela je tako rušenje od strane Talijana. Tijekom Drugog svjetskog rata bila je smetnja artiljeriji koja je s Gradine očekivala napad s mora, razorni potres 1962. godine, i brojne druge nedaće. No, obitelj ju je uvijek iznova vrijedno gradila i obnavljala te je za dišpet svima i svemu ostala uspravna i ponosna.

Neprestana obnova

Neprestana obnova ove kuće nije nailazila na odobrenje mjesnih vlasti. "Vidi ga, kulak opet gradi!" znalo se čuti kada bi Zlatka Andrijaševića (1918. – 2008.) vidjeli kako u svome modrom trlišu ponovno podiže kuću svojih predaka. Vrlo brzo bi završio i na "dobrovoljnim" radnim akcijama u rudniku Raša u Istri, negdje na Makarskom primorju ili u Bosni i Hercegovini. S tih bi se višemjesečnih izbivanja Zlatko Andrijašević vraćao kući i opet – gradio. Ovaj vrijedni čovjek zlatnog srca i zlatnih ruku jednostavno nije znao drukčije.

U ovoj je kući, kamenih zidova debelih i do 1,60 metara, uvijek bilo živo i zanimljivo. U njoj je živio načelnik Petar Andrijašević (1851. – 1925.), pa je u kući bila smještena i Gornjoprimorska općina, ali i predstavništvo osiguravateljske tvrtke Lloyd. U njoj se 24. siječnja 1882. godine rodio Niko Andrijašević, hrvatski književnik i odvjetnik, začetnik modernog gračkog turizma.
Zbog kapetana Miloša Andrijaševića (1891. – 1971.) i njegove strasti za ribarenjem te vještine armanja ribarskih mreža, kuću je u pjesmi "Kad prođen rivon", iz 1970. godine, opjevao Živan Pačić:

"U dvoru starog morskog vuka
popune krpe po cili dan Zagrizu malo kruva i luka,
Piju, a niko ni pjan..."

Vrijeme od 70-ih

Početkom 1970-ih godina Zlatko Andrijašević u kući otvara stolariju i pekaru. U njoj je bio smješten i turanj za obradu maslina, kao i gustirna, koja je 1987. godine pretvorena u obiteljsku pizzeriju. Možda gustirna više nije aktivna, no i danas u njoj podzemne vodu najavljuju kišu, dok pizzeria nosi ime upravo po njoj. Devedesetih godina u prostoru nekadašnje stolarije Mirjana i MilenkoAndrijašević ostvaruju svoj san i otvaraju "Zavičajnu zbirku Gradac – dom naših predaka".

Upravo u tom prostoru svoje mjesto nalaze na stotine predmeta ove obitelji, vrijedno i pomno sačuvani od zaborava. Za neke nove generacije.

I tako se jedna, na prvi pogled, sasvim obična mediteranska kuća pretvori u sasvim neobičan prostor. Kad bi njezini zidovi mogli pričati, ispričali bi vam priču o našoj baštini, o domu, obitelji i ljubavi prema svom zavičaju – priču o Dalmaciji.

No priča ovdje ne staje. Skale iza kuće vode vas u vrt. Prema mjesnoj toponimiji Gradca, ovaj se lokalitet naziva Podvornica, što je uobičajeno oznaka za najbolju njivu u mjestu. Potvrđuje to i blizina brojnih vrtova u kojima se uzgaja povrće. No ne i u ovom vrtu. Riječ je o privatnom arboretumu, utemeljenom 1988. godine, koji je njegov vlasnik, Milko Andrijašević, posvetio svojoj supruzi Mirjani. Stoga ga je, po uzoru na viseće vrtove Babilona mitološke kraljice Semiramide, u šali nazivao Semiramidinim vrtom.

U hladovini papra

U arboretumu se danas nalazi više od 200 biljnih vrsta o kojima se svakodnevno brine Milko Andrijašević, ujedno i kustos "Zavičajne zbirke Gradac". Posjetitelji ove zelene oaze mogu uživati u hladovini papra, banana, magnolija, raznih vrsta palmi te brojnih drugih biljnih vrsta. Uz ove egzotične vrste, ponosno stoji naše mediteransko bilje: vrisak, kadulja, majčina dušica, lovorika, smilje...

– Sjećam se prve biljke koju smo posadili u vrtu i s kojom je sve počelo. Bila je to kamelija. Kako bismo je zaštitili od bure, za nju smo izradili posebnu staklenu kutiju u kojoj smo je čuvali. Danas nas, u znak zahvale i ljubavi, dariva prelijepim cvjetovima – prisjeća se Mirjana Andrijašević.

Na ovom se mjestu, u sklopu Kulturnog ljeta, održavaju koncerti klasične i klapske glazbe, okrugli stolovi te kazališne predstave. Mjesto je to spokoja – tako blizu, a opet tako daleko od vreve centra mjesta – čiju tišinu narušava tek šum vode iz fontane Kameni cvijet, rada mjesnog kipara i obiteljskog rođaka Tea Bilasa. Upravo je on dobri duh kuće i arboretuma obitelji Andrijašević, koji se svojim savjetima već desetljećima brine o skladu kamena i prirode na ovoj gračkoj adresi.

I danas su oba prostora – obiteljska kuća i arboretum – ne samo dom i životni prostor obitelji Andrijašević, nego i prostor u službi kulture i turizma koji putnicima namjernicima u ovo malo misto priča davno zaboravljenu priču i nudi ono što se ne može kupiti ni spremiti u kufer, nego samo ponijeti kući u srcu i mislima – turizam doživljaja.