Postoji mnogo načina da se uništi tvornica. U Hrvatskoj o tome svjedoče puna groblja uništenih tvornica. Zatrpanih pod zemlju kao da nikad nisu postojale. Bez križa, srpa i čekića.
Od postrojenja koje je hranilo nekoliko tisuća obitelji, na pogrebu bi ostala tek vijest s nekoliko slova. Recimo, ova: "Padom 80-metarskog dimnjaka stare cementare Renko Šperac na području Garma u Omišu završen je posao rušenja davno ugasle tvornice, na čijem će se mjestu graditi hoteli i apartmani."
Kao Prsan
Vijest kao vjesnik novog hrvatskog proljeća. No, vratit ćemo joj se poslije. Nakon što obavimo razgovor s čovjekom koji ruši tvornice. Koji ih uništava do neprepoznatljivosti. Koji se svojski trudi, i u tome uvijek nepogrešivo uspije, da od svake ostane tek pokoje zrno prašine.
Ne, niste nas dobro razumjeli, nije naš sugovornik ni direktor, ni stečajni upravitelj, ni HDZ-ov tajkun. On je naprosto miner. Kao Prsan iz "Kapelskih kresova". Samo što njegova svaka puca.
– Prsan? Bome smo lijepo počeli – smije se.
Nikoli Jozinoviću prišli smo čim je grunulo. U Lokvi Rogoznici, gdje je dinamitom razbio kamenu gromadu koja se opasno bila nagnula nad Jadransku magistralu. Bio je to još jedan dobro obavljen posao. Rutinski.
– Ma kakvi! Vama to možda i izgleda kao rutina, ali iza razbijanja ove stijene stoji 15 dana naporna rada. A vidjeli ste, sve je u sekundi bilo gotovo. Naizgled, tako jednostavno, a zapravo je riječ o iznimno kompliciranoj proceduri koja svaki put mora biti ispoštovana do zadnjega detalja, opuštanja tu nema – govori.
Ispravljamo krivi navod. Specijalist je Nikola Jozinović, a ne rutiner. Rutiner je, recimo, Mijo Caktaš, zato i jest ove godine promašio tri penala. Nikola nema pravo na pogrešku.
– Nije ovo lako i baš zato se jako malo ljudi bavi ovim poslom. Potrebne su godine usavršavanja da bi se došlo do razine na kojoj se ja nalazim, a za sve to vrijeme odgovornost je prevelika u odnosu na plaću – objašnjava.
Njemu teče pedeset peta, a "pazi, mina" viče već 25 godina. Pola života s dinamitom u rukama.
– S njime ustajem i liježem. A opet, ne žalim se, ovo je moj život – veli Nikola.
Visoko je obrazovan, inženjer je rudarstva. Kao svaki pravi Hercegovac, u Zagrebu je završio fakultet. Odmahuje rukom. Davno je to bilo. Odoše godine, pukoše ko Nikoline mine, nijedna nije omanula.
Sprava s kurblom
Ne pamti prvu, ali pamti najtežu. I to ne jednu, nego njih 25.000.
– Je, točno toliko smo rupa bili izbušili, a svaka je bila duboka 25 – 30 centimetara. I 200 okolnih objekata smo snimili. Mjesecima smo na tome radili – objašnjava.
O "Jugoplastici" je riječ. Tvornici koju je upravo Nikola Jozinović dokrajčio. Bio je to medijski događaj bez presedana. Više se pisalo o danu miniranja "Jugoplastike" nego o godinama njezina propadanja.
– Novinari su mi tada krv popili. I sve su na kraju krivo napisali – gleda nas ispod oka, provjerava, prosuđuje, kao da misli "koji mi vrag sad ovo treba".
A opet, zaslužio je. Red je da se i o njemu koje slovo objavi.
– Malo ih je koji s ovim znaju baratati – pokazuje na spravu kojom je nekoć Prsan u zrak dizao pruge po Gorskom kotaru.
Samo što ova nema ručicu za pritiskanje, nego kurblu koju valja dobro zavrtjeti prije nego dinamit obavi svoje.
– Ova je i "Jugoplastiku" rušila. Moga san za nju i auto uzeti, ali što bih bez nje – tepa joj kao djevojci.
Bez PDV-a, ovakva sprava "dođe" 45.000 kuna, a radi na 2000 volti. Nikola je sa sobom uvijek nosi, kao američki predsjednik što nosi aktovku sa šiframa za smak svijeta.
– Nije "Jugoplastika" najzahtjevniji posao koji sam obavio. Mislim, je, u nekakvim velikim okvirima, ali što onda da kažem za ono kad sam morao minirati dno broda – namjerno nas u čudu ostavlja Prsan Jozinović.
Na Krilu je to bilo, u Jesenicama. Novi brod je bio u pitanju, loše napravljen, a vrijedan pet milijuna eura.
– Naprosto je bilo previše betona i registar ga nije htio pustiti na more jer bi u suprotnom potonuo – objašnjava Nikola.
Miniranje je trajalo 20 dana, 370 bušotina je bio napravio i sve bez greške odradio.
– To je bilo tako osjetljivo da se, evo, i sad naježim – pokazuje podlaktice.
Nenaplaćeni računi
Nikola je čovjek zaljubljen u svoj posao. Slobodno budite zavidni, nije grijeh.
– Lud mi je tempo, jedva sve izdržim – priznaje.
S obzirom da je više-manje sve tvornice uspješno sravnio sa zemljom, a uz Omiš pamti se i rušenje dimnjaka u Kaštelima, kada su mu, kaže, samo oči ostale viriti u prašini, sada su mu forte bazeni.
– Je, bazeni se u zadnje vrijeme najviše miniraju. Iz cijele Dalmacije me zovu. Evo, sad sam došao iz Orebića, pogledajte – pokazuje na mobitelu fotografije klisurine koju je razmrvio da ne smeta pred kućom.
– Ovo je još ništa, da vidite samo gdje sve ljudi buše – dodaje.
Firma "Jozinović" d.o.o. minirala je i šibensku vojarnu Mandalinu, a sa zadovoljstvom je odrađen i posao uništavanja zaostalog oružja i eksplozivnih sredstava iz Domovinskog rata.
– Od Vukovara do Dubrovnika smo to radili, ali ne radimo više, ne isplati se – sliježe ramenima pa se nećka treba li uopće spominjati koliki mu je iznos nenaplaćenih računa.
Spomenut će, ipak, jer tih milijun i 200.000 kuna je njegov pošteno zarađen novac. Makar ga nikad ne vidio.
Brda Nikoli nisu izazov. To, kaže, može svatko, i djeca. Ali je zato s kućama drukčija priča.
– Bušenje brda mi nije ništa posebno, ali miniranje u kućama, pri čemu najviše radim spuštanje temelja, nešto je skroz drugo. To je posao za majstore, a majstora je sve manje – nakrivljuje kacigu na pozdrav i zaključuje razgovor. Obavio je i to.
Pusta Garma
Mi smo vam, pak, ostali dužni ostatak one vijesti s početka teksta. One koja počinje padom dimnjaka tvornice cementa "Renko Šperac" iz Omiša.
"Na Garmi je planirana gradnja jednog hotela s pet zvjezdica, jednog hotela s četiri zvjezdice te turističkog naselja sa 130 do 170 apartmana. Planirano je da ukupno bude 1200 ležajeva. Uz to će se graditi otvoreni i zatvoreni bazen olimpijskih dimenzija, casino, diskoklub te multimedijalni centar i garaže. Oko 20.000 metara četvornih bit će ostavljeno za zelene površine, a cijeli kompleks imat će izgled starog dalmatinskog grada."
Bilo je to 2006. godine. A 15 godina kasnije na Garmi nema ničega, ni hotela, ni apartmana, ni olimpijskih bazena. Ni dimnjaka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....