Likovna umjetnica koja u medijima stvara instalacije, multimediju, film, fotografije i performans, Sandra Sterle, profesorica na splitskom UMAS-u, upravo je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvorila samostalnu izložbu nazvanu “Prividi vremena”, koja će ostati postavljena do 26. ožujka.
Izložba se fokusira na njezinu kontinuiranu praksu biografskog istraživanja, arhiviranja i samoarhiviranja u linearnim i nelinearnim oblicima povezanima s dokumentacijom i pamćenjem. “Umjetničin diskurs vrti se oko njezina odnosa s djedom te oblikuje nelinearnu filmsku strukturu instalacijskim cjelinama koje se mogu promatrati kao zasebni entiteti ili kao fragmenti koji međusobnim sastavljanjem tvore jednu cjelinu. Mogući sloj njezina dugoročnog projekta i trenutne izložbe jest pokušaj tumačenja vlastite umjetničke prakse kroz djedovu biografiju”, kaže Olivia Nițiș, koja uz Martinu Munivranu kustoski potpisuje izložbu. Suradnici na projektu su i brojni bivši studenti Sandre Sterle, među kojima s UMAS-a Andrea Kaštelan, Dragan Đokić i Hrvoje Pelicarić.
”Prividi vremena” naslanjaju se na jedan od njezinih možda i najintimnijih radova pod nazivom “Oživjeti nona, estetika političke traume”, posvećen njezinu djedu Antoniju Anti Jelenkoviću. Crtice iz njegove biografije poslužile su umjetnici za oslikavanje multikulturalnosti Dalmacije nekad, ali i naglašavanje drastičnih političkih mijena 20. stoljeća.
Nebrojeni slojevi
Prošlo je taman deset godina otkako ste umjetnički odlučili “oživjeti nona”. Što se u međuvremenu dogodilo? Vaša nova izložba nastavlja oživljavati djeda ili...?
- Rekla bih i da i ne. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, toliko da imamo osjećaj da živimo neka druga povijesna vremena. Potres, ekološki problemi. Pojava korone, zajedno s procesima u društvu koji su ju pokušavali staviti pod nadzor i spriječiti širenje virusa, nametnula je nove načine života. Kao društvu, sve više nam nedostaje empatije, razumijevanja i tolerancije za druge ljude, a suvremene tehnologije, unatoč sve većoj efikasnosti i brzini, postaju dio korporacija i pojedinaca koji vladaju na svoju enormnu korist. U kontekstu vremena koje živimo mijenjao se i fokus u mom radu i u vrlo kratkim crtama bih rekla da se iz jednog projekta inspiriranog biografijom djeda izrodilo jedno umjetničko istraživanje u raznim medijima. Bavim se procesima izvedbenih i multimedijalnih instalacija utemeljenih na strukturi eksperimentalnog filma.
”Prividi vremena”, čini mi se, oživljavaju i mehanizme kojima pamtimo. O čemu se konkretno radi? Većina nas pamćenju i vremenu iza sebe pristupa lakonski, ne uočavajući elemente privida i privid kao takav...
- U procesu koji spominjete ima nebrojeno slojeva. Pamćenje i mašta smatraju se različitim ljudskim sposobnostima i pripisujemo ih odvojenim komorama ljudskog uma, ali čini se da su iste sinapse “uključene” bilo da se prisjećate nečega što vam se dogodilo ili smišljanjem, na primjer, neke nove priče. Ovaj projekt je pomalo i potraga za značenjem i oslobađanjem pamćenja, istražujući istovremeno da ono što je prošlo determinira što će doći. Neki elementi ukazuju na čovjekovo specifično pojednostavljeno poimanje tijeka vremena, koje iz nekih drugih (ne ljudskih) perspektiva možda uopće tako ne izgleda... Ipak, htjela bih naglasiti da ne želim ovdje teoretizirati, jer se prvenstveno radi o umjetničkim postupcima osmišljavanja rada u različitim medijima, koji se idućih mjesec dana mogu vidjeti u Black Boxu, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Istina je proizvod
Je li u tom smislu privid jači od fakata? Jesmo li nerezonski opsjednuti faktima? Koja je uloga fakata u našem individualnom sjećanju?
- Teško je to pitanje. Nismo nerezonski opsjednuti faktima već fakti postaju informacije koje su uvelike komercijalizirane u proteklim desetljećima. Istina je postala proizvod, usmjeren na zadovoljenje potreba. Pojava digitalnog kapitalizma pretvorila je istinu u ono što vas tjera da kliknete.
Što je s kolektivnim pamćenjem? Koji su faktori privida, činbenici opsjene, koji našu memoriju kompromitiraju? Ili korumpiraju?
- Sve donedavno kolektivno pamćenje su uglavnom proizvodili profesionalni “proizvođači informacija”: vladine agencije, masovni mediji, crkve, sveučilišta. Skoro sve informacije o svijetu oko nas danas u rukama su malog broja multinacionalnih kompanija, koje prvenstveno pokreću ocjene, klikovi, prihod od oglasa i maksimiziranje profita. To utječe na ljude, čini mi se, tako da u širokim razmjerima producira svojevrsnu apatiju, sve manje mogu išta producirati ili proizvoditi i zapravo se pretvaraju u sve idealnije konzumente.
Vaš djed je, prema onome što o njemu saznajemo preko vas, bio čovjek izvanredne, a opet, možda i tipične sudbine. U čemu je, po vama, premda sumnjam da možete biti objektivni – a i objektivnost je precijenjena, zar ne? – njegov značaj u vašem umjetničkom izrazu?
- Odnos među nama promatram u projektu kao vrstu trans-generacijskog prijenosa znanja. Za razliku od rigidnog iznošenja činjenica u formalnoj edukaciji, ili jednostavnom iznošenju činjenica koje u konačnici stvara fragmentirani i pojednostavljeni stav, ovdje je fokus na procesu tople, intergeneracijske, interpersonalne razmjene, gdje možemo doći do neočekivanih kognitivnih, afektivnih i imaginativnih spoznaja. Veliki sloj mog projekta i trenutne izložbe u MSU-u jest pokušaj tumačenja vlastite umjetničke prakse kroz djedovu biografiju. Odnosno, činjenicu da sam nekoć slušala djedove priče.
Stalno samopropitivanje
Nisam možda dobro razumjela, ali – vaš djed je imao neku ulogu u strijeljanju Rade Končara? Koju? I poginuo je 1993. usred granatiranja Zadra – vozeći motor?! S 83 godine? Nadrealno...
- Zapravo, nije baš imao ulogu. On je tada, kako sam od njega čula, kao i mnogi drugi golobradi momci iz grada Zadra, koje su Talijani mahom regrutirali, bio doveden da vidi to strijeljanje. Pričao mi je o tome koliko je to za njega bilo teško i da je nakon toga počeo njegov pokušaj bijega i rada na “drugoj strani”, koji je konačno završio njegovim hapšenjem i odvođenjem u logor u Njemačkoj. Da, poginuo je na motoru s 83 godine.
Mnogi vas tzv. “obični ljudi” pamte jedino po performansu “Dalmatinac nosi lančić oko vrata”, premda ste kasnije imali i provokativnije umjetničke istupe. Što vi danas “nosite oko vrata”? Na što vam se povraća? Makar “samo umjetnički”?
- Pa nisam se baš toliko promijenila. Još uvijek me provocira neka učmalost, predrasude i uskogrudnost, s tim da moram naglasiti da moramo biti pažljivi i precizni u detektiranju takvih ponašanja. Ljudi ponekad sebe proglase slobodoumnima i misle da su progresivni i uključivi, a zapravo nisu. Nastojim i sebe stalno preispitivati u tom smjeru.
Vrtnja ukrug
Da danas pokušate “oživjeti” taj performans – koja bi vam glazbena podloga bila?
- Ne bih ga oživljavala danas. To jednostavno nije moguće, barem ja tako osjećam. Ja nisam ista, grad nije isti, ništa nije isto... To je bila reakcija na određeno stanje, a stanje je sada drukčije. I ponavljam, ja sam danas drukčija. Za početak, starija sam... Taj se trenutak ne može ponoviti.
Profesorica ste na splitskom UMAS-u. Imaju li vaši studenti želuca ili, da kažem muda, za propitivanje vlastite, ali i kolektivne kulture sjećanja? Ili kulture zaborava – ta mi se čini dominantnija... Kako doživljavate budućnost u ovoj maloj zemlji koja radije zaboravlja nego pamti?
- Studenti su različiti i zaista je svatko priča za sebe. To su mahom mladi ljudi, jako mladi, koji uče osnove izražavanja u audiovizualnim medijima. Uvijek se nadam da će jednom biti zaokružene i snažne osobnosti koji će uranjati i u teme sjećanja i zaborava, ali i mnoge druge teme koje budu dio njihovih života. Neki od starijih studenta na Masteru zaista i rade takve projekte. Budućnost ove, kao što kažete male zemlje, nije bez razloga takva kao što će biti. Doživljavam da je zasnovana na svemu što je bilo i prema tome vrti se u krug.
