Umjetnica Sandra Sterle ovih je dana imala samostalnu izložbu u splitskom Salonu Galić, a vrlo se skoro sprema njezina velika izložba u Galeriji umjetnina u Splitu. Uz brojne domaće, neke od međunarodnih institucija u kojima je izlagala su Kunsthalle u Kasselu, Reina Sofia u Madridu, Fundacija Antoni Tàpies u Barceloni, Berlinska akademiji, Location 1 u New Yorku i sl. Bavi se instalacijom, videom, fotografijama i performansom.
No, u fokusu su njezina umjetničkog istraživanja mnoge društvene teme poput uloge žene danas, pa ne skriva uzore među kojima je i slavna Nan Hoover, kod koje je i studirala u Düsseldorfu. Živjela je i radila u New Yorku te Amsterdamu.
Ipak, široj je publici možda i najpoznatija po performansu kad je 40 minuta povraćala na pjesmu Miše Kovača “Dalmatinac nosi lančić oko vrata”. Rođena je u Zadru, predaje na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Dalmacija je česta tema i u njezinim radovima? “Dalmacija je kompleksna sredina i kulturno prilično zapuštena. Zanimljiv mi je pogled iznutra na Dalmaciju, ali i onaj sa strane, budući da sam se često selila.”
U autobusu
Rad o kojemu se nedavno ponovno pisalo “Mučnina” inspiriran je umjetničinim čestim vožnjama u autobusu i glazbom koju tada mora slušati. No, zašto baš ova pjesma i zašto Mišo Kovač? “Zato što tekst ove pjesme sugerira fatalnu povezanost s Dalmacijom ispod koje se provlači stereotipan odnos prema rodnoj grudi. Takvih pjesmica ima napretek i zanimljivo mi je po kojoj to dinamici takve stvari u društvu opstaju. S druge strane, imate gradove u Dalmaciji u kojima malo što od kulture ili likovne umjetnosti može opstati. Poznajem čitave generacije muzičara, kreativaca, ljudi s malo eksperimentalnijim pristupom umjetnosti koji su jednostavno nestali, raselili se iz tih gradova jer tamo gotovo nikakva proizvodnja stvarnosti u kulturnom smislu nije moguća.”
Dalmacijom se bavi i rad “Otvoreni krug” nedavno predstavljen u splitskom Salonu Galić, koji snima svakih sedam godina počevši od 1996. Riječ je o radu u tehnici videa i fotografije. Umjetnica, odjevena u lik tradicionalne dalmatinske žene, jako našminkana, trči oko maslinova stabla, dok se naposljetku ne umori do iznemoglosti i sruši. Rad među ostalim govori i o tradicionalnoj dalmatinskoj ženi, njezinoj ulozi u društvu. Nastao je dok je umjetnica boravila na Mljetu.
“Taj je rad neka vrsta otvorenog kruga, odnosno bilježenje procesa starenja, promjene s vrlo jasnom putanjom, no otvorenim završetkom.To je posveta dalmatinskoj ženi, onoj u nestajanju ili onoj kakve skoro pa više nema, srasle s prirodom, svojim lokalnim okruženjem i djelatnostima. To je bio jedan od prvih radova u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti koji je još u ‘90-ima imao antropološku, etnološku dimenziju. Već je za moju generaciju teško uspostaviti odnos s likom takve žene i negdje sam u tom radu krenula od te (ne)mogućnosti uspostavljanja veze, te se zapitala koje znanje i prepoznavanje koristim u procesu poistovjećivanja s njezinim likom.”
Igra identiteta
I inače u svojem radu kreira različite osobe: “Često koristim svojevrsnu preobrazbu, istovremeno skrivajući i otkrivajući identitet. Oscilirajući u radu između predstavljanja sebe, a istovremeno i posuđujući razne identitete, pojavljuju se zanimljiva preklapanja, pa se alter ego, i prije doba selfija, u mojim radovima na neki način referirao na odnos između slike i identiteta.” Jednom je tako sakrivena iza maske Minnie Mouse vodila nepoznate osobe u šumu u Amsterdamu: “Praksa maski dotiče se političkih pitanja anonimnosti: maskiranja i raskrinkavanja kao dinamike suvremenog političkog djelovanja. Maske poput onih Guerrilla Girls, a u novije vrijeme Pussy Riot ili Guya Fawkesa, postale su znak ne samo slobode, nezavisnosti i anonimnosti nego su u pitanje dovele samu stvarnost i odnos između stvarnosti i performansa. .”
Sterle je studirala kod Nan Hoover u Düsseldorfu. Što je od nje naučila? “Nan Hoover bila je zanimljiva osoba, potpuno posvećena svom radu i u tom smislu vrlo jednostavna. Iako je moj život potpuno drugačije strukturiran od njezina, radim u puno kompleksnijim uvjetima nego ona i uz više kompromisa i zbog obitelji i zbog općeg stanja u društvu, često se sjetim njezinih savjeta. Budila je motivaciju i samopouzdanje kod studenata i imala apsolutno otvoren stav prema specifičnostima i načinu promatranja studenata iz različitih kultura i krajeva svijeta, pa je tako njezina klasa bila uvijek međunarodna.”
A odakle kod Sandre Sterle interes prema novim medijima? “Spadam u generaciju koja je odrasla uz pojavu umjetnosti novih medija. Još dok sam studirala, krajem osamdesetih godina u Zagrebu, zanimljivije mi je bilo provoditi vrijeme u Multimedijalnom centru SC-a nego na Akademiji likovnih umjetnosti. Kao generacija smo tada trebali imati mogućnost istraživanja na području između likovne umjetnosti, pokretne slike i digitalne umjetnosti, ali ta mogućnost tada nije postojala u obrazovnom sustavu. Zbog toga su mnogi tražili alternativne načine edukacije. Ti su radovi, naravno, tada imali posve drugačiji kontekst nego danas, jer je sve oko nas medijalizirano, digitalizirano i tehnološki posredovano. On-line sfera danas sve više postaje materijalno mjesto, konkretna tvar koja prožima svakodnevicu. Na nedavnoj izložbi “Screen Present Tense” u HDLU-u kolega Klaudio Štefančić i ja postavili smo niz radova na ekranima u prostor galerije od kojih većinu možete gledati na svom laptopu.”
A jedan od njezinih možda i najintimnijih radov, pod nazivom “Oživjeti nona, estetika političke traume” posvećen je njezinu djedu Antoniju Anti Jelenkoviću. Izvorno smo ga mogli vidjeti u Klovićevim dvorima, no vodi se kao work in progress, nastavio se u formi knjige koja je nedavno izdana u suradnji s Irenom Bekić i Knjižnicama grada Zagreba: “Riječ je o umjetničkoj knjizi. Svaki primjerak izložen je mojim ponovnim intervencijama i svaki je jedinstven. I čitatelji su pozvani da umetanjem vlastitih stranica i intervencijama mijenjaju strukturu, stvarajući naknadne originale. Riječ je, inače, o materijalima iz osobnog arhiva, djedovih arhiva, skica, zapisa, privatnim bilješkama, fotografijama...”
Knjiga o djedu
Djed je imao vrlo zanimljiv životopis; rođen je 1910. u Zadru , kao mladić služio je talijansku vojsku u Veneciji 1930/31., nakon toga je radio u Zadru kao zidar i građevinski poslovođa, 1935. oženio se Palminom Consolari, s kojom je dobio dvoje djece (Renza i Armidu, umjetničinu majku). Potom, kako je prepričala umjetnica uz izložbu u Klovićevim dvorima: “U Drugom svjetskom ratu regrutiran je u talijansku vojsku. No, nakon što je prisustvovao strijeljanju Rade Končara postaje komunist, ali ostaje u talijanskoj vojsci do 1943., kad ga Talijani neposredno prije kapitulacije izručuju Nijemcima u logor Spandau West u Berlinu. Jedva uspijeva preživjeti i Rusi ga oslobađaju 1945. Aktivno sudjeluje u obnavljanju srušenog Zadra do iznenadnog zatvoreništva na Golom otoku 1951. godine. Zbog njegova zatvaranja obitelj se mora iseliti iz svog doma. Nakon godinu dana izlazi iz logora na Golom otoku.” U Jugoslaviji radi kao građevinski tehničar i nadzornik u iskopavanjima zadarskog Foruma, obnovi crkve svetog Donata, gradnji Masleničkog mosta itd. Umire od posljedica sudara u vožnji na motoru za vrijeme granatiranja Zadra 1993. godine u osamdeset trećoj godini života.
Djed Antonio Ante Jelenković
“Crtice iz njegove biografije poslužile su mi za oslikavanje multikulturalnosti Dalmacije nekad, ali i naglašavanje drastičnih političkih mijena 20. stoljeća”, kaže umjetnica koja se djeda sjeća ovako: “Za vrijeme moga djetinjstva najviše ga je zanimao ruski svemirski program, o kojemu sam slušala priče na tri njegova materinja jezika (hrvatskom, talijanskom i albanskom). Povijesni slojevi njegova života desetljećima su se sklapali s mojom umjetničkom praksom”, te zaključuje: “U rascjepu između terora službeno napisanih povijesti i stvarnih događaja kriju se nevjerojatni biografski podaci koji u pozadini otkrivaju traumatičnu povijest jedne osobe i grada Zadra, te daju naslutiti kako je čudnim spletovima okolnosti sačuvana jedna od najvrednijih zbirki umjetnosti u Hrvatskoj: Zlato i srebro Zadra.” Kako? Još ćemo, po svojoj prilici, imati prilike vidjeti. Riječ je o radu u nastanku..
