Radoslav Bobanović - gradit ćemo kuće s bazenom i otvoriti etno restoran sa 150 mjesta!

Radoslav Rade Bobanović ostao je najpoznatiji u javnosti po funkciji bivšeg načelnika Općine Polača u poratnim godinama, kada je, aktivno, vodio dugotrajan i kompliciran proces obnove porušenih domova i naselja u Domovinskom ratu.

Manje je poznato da je Rade prije toga bio i stradalnik istog tog rata, jer je uoči izbijanja agresije na zadarskom području u pokušaju smirivanja ratnih strasti pobunjenih Srba završio kao uznik u kninskim kazamatima, gdje je jedva izbjegao smrti i odakle je razmijenjen s teškim tjelesnim i psihičkim posljedicama koje i danas osjeća.

Nakon karijere u Poreznoj upravi, Rade će povući ključan životni potez: dat će otkaz i pokrenuti, sa Željkom Uzelcem (i Milenkom Zagorcem kao pasivnim članom), projekt Poljoprivredne zadruge Masline i vino u Ravnim kotarima. Vratit će se onome što zapravo najviše voli, a to su konji, masline i vino. I svu će svoju energiju usmjeriti na poljoprivredno dobro na kojemu radni dan započinje rano ujutro, a završava kasno navečer. Ali upravo je PZ Masslina i vino ono što Bobanovića u potpunosti ispunjava i gdje se našao kao "svoj na svome", nakon mnogih turbulentnih ratnih i poratnih godina.

Ranč koji se nalazi između Kakme i Polače danas je uzorno imanje, kakvog se ne bi postidjela niti bogata Kalifornija ili francuska Provansa. Položena na blage južne padine, a opet otvorena prema Velebitu i sjevernim vjetrovima, PZ Maslina i vino prava je poljoprivredno-ekološko-turistička oaza, "oteta" ravnokotarskom kršu i – minskom području jer se nalazila na nekadašnjoj prvoj crti bojišnice.

Na ranču ovih dana traje berba maslina. Počela je 17. rujna i to za jestive sorte do 3. listopada, a nakon toga krenula je i berba za maslinovo ulje. Ova je godina berićetna po količini, kvaliteti i randmanu. Prije toga na ranču se bralo grožđe od 13. kolovoza do sredine rujna, a smokve su brali od 10. lipnja do 1. rujna. Ritam je nesmiljen, iz jedne kulture ide se u drugu, u neprekinutom procesu u kojemu nema dana odmora.

- Oko 10. studenog stat ćemo s berbom maslina i onda idu pretoci, punjenja, pripreme za novu godinu, opskrba tržišta... Stalna je dinamika, uz standardne radove u maslinicima i vinogradima. U poljoprivedi nema stajanja, ona je tako zahtjevna da ako išta preskočiš, upao si u problem. Jednostavno moraš slijediti sunčeve, mjesečeve mijene, vremenske nepogode i pogode, moraš se pripremati za puno toga. Za puno stvari dobijemo informacije unaprijed, ali u mnogo čemu službe kasne, pa je metež u kojemu se nastojimo nositi, uvijek prisutan - ističe Bobanović.

PZ Maslina i vino administrativno je pripremom dokumenata pokrenuta 2005. godine, da bi do kraja te godine dobili potrebna odobrenja. Godinu kasnije počeli su s razminiranjem kojim su sami očistili četiri tone mina s prostora budućeg poljoprivrednog dobra, jer se radilo o crti bojišnice na kojoj je zaostalo puno minskoeksplozivnih sredstava i raznog ratnog mateijala. Tek nakon toga, u ožujku 2006. godine, kreću u sadnju maslina. Nastavljaju s pripremom terena za vinograde kojih sade 2007. godine, što se zahuktava 2008. i 2009. godine kada sade čokote na ukupno 11 hektara površine, masline na ukupno 45 hektara, te još tri hektara smokava.

Branje plodova u prvom razdoblju nije bilo značajno, osobito kod maslina, ali već 2012. godine bilježe značajan urod. Nakon velikih prirodnih nepogoda, bure, leda, suše, masline su se čudom oduprle i dale značajan i neočekivan rod. Te je godine već bilo i značajnog uroda grožđa, a stigle su i prve nagrade za prve butelje vina kojima izlaze na strano i hrvatsko tržište. Od ulja kojega su 2012. godine dobili, postaju šampioni Mediterana. Uspjeh s uljem i vinom nastavlja se sve do današnjih dana, što je dovelo do toga da je MasVin Kotar Superior – kako se tržišno nazivaju proizvodi PZ Maslina i vino – postao brend i pojam za ekološko ekstradjevičansko maslinovo ulje i vrhunska vina raznih sorti i kupaža.

- U svemu tome imamo ekološki pristup. Zbog tog eko sustava zna se dogoditi da ponekad imamo manji urod, ali nekad budemo i bolji od svih drugih. Ove godine računamo da ćemo imati više od 200 tona maslina, čak i do 300 tona. U vinogradima smo uvijek negdje od 5 do 7 vagona grožđa, s prosjekom nešto više od kilograma po trsu. Zato smo vrhunski u vinima jer nemamo neke nadnaravne količine po trsu već tolike koliko zadovoljava savršenstvo koje se traži. U uljima smo prisutni s dva prepoznatljiva maslinova ulja na tržištu: imamo 13 sorti maslina, a sljubljivanjem smo dobili jedno mekše ulje za ribu i malo jače za meso. Imamo i više sortnih ulja koje prodajemo na licu mjesta. S uljima smo prisutni u Hrvatskoj i regiji, a razgranavamo se polako i širom svijeta. U vinima imamo 9 različitih sorti grožđa, od prošle godine imamo 10 butelja različitih vina, od poluslatkog bijelog kojega proizvodimo kao Misno vino, do potpuno suhog bijelog kojega spajamo od maraštine i chardonnaya. Zatim već čuveni Rose s kojim smo se probili u top 5 rosea u Hrvatskoj od zaboravljenog crljenka i plavine, od crnog sortimenta Cuvee kao kombinacija naših šest crnih sorti grožđa: plavina, babić, crljenak, merlot, syrah, cabernet, te sortna, potpuna suha: Crljenak i Crljenak magnum kasna berba, na tragu Porta. Imamo i selekcijska vina Merlot, Caberbnet i Syrah, kao jedna od boljih na hrvatskom i međunarodnom tržištu s kojima smo polučili visoka priznanja. Ove smo godine uveli i Dux Croatorum, u posveti hrvatskom plemstvu, od prosušenih bobica crljenka, caberneta i kasne berbe plavine koja daje tekućinu. To je vino koje svi vole, ali najviše skandinavske države i Poljska. S tom smo se lepezom prilagodili ukusu šire palete konzumenata vina. U najavi smo uvođenja i trećeg ekstradjevičanskog maslinovog ulja – ekstra pikantnog, što nam traži jedan dio tržišta. Sve je to povezano i s našim načinom proizvodnje, jer imamo raniju i kasniju berbu, pa unutar toga slažemo te palete. Razmišljamo o uvođenju još jednog vina, imat će ime Jeruzalem – vino Božica. Još ga slažemo, a kad iziđemo na tržište, bit će više detalja – otkriva Bobanović.

U svemu tome, ističe, ključnu ulogu imala je upravo pozicija južnih padina ravokotarskih brežuljaka okrenutih prema Vranskom jezeru i moru, a opet izložena dovoljno Velebitu. Veliku vrijendost dao je i ekološki pristup koji se za sada možda tržišno ne prepoznaje toliko cijenom proizvoda, ali se zato prepoznaje kod konzumenata. Uređenjem izložbeno-prodajnog salona u sklopu ranča, također se dobila posebna vrijednost. Do sada ga je posjetilo 17 tisuća što kupaca, što posjetitelja, a budućnost je upravo prodaja na kućnom pragu i povezivanje poljoprivrede i turizma na neposredan način u široj regiji. Gost koji posjeti ranč ima operativno vođenje u polju i vinariji, uz prezentiranje proizvoda i asistenciju Bobanovića i Uzelca koji su uključeni u sve, od ideje do realizacije. Na ranču imaju i životinje koje opet predstavljaju atrakciju za posjetitelje, od konja, pasa, mačaka, žaba, kornjača i raznih ptica. U dva velika jezera za navodnjavanja obitavaju šarani i ugori s Vranskog jezera, tako da sve skupa čini jednu prirodnu oazu kojom gosti budu oduševljeni.

- Još se nije ovaj projekt kapitalizirao, riječ je o dugoročnom ulaganju, ali s naznakama da je investicija pun pogodak. Ovo je tvornica pod vedrim nebom i ako ne slušate bilo prirode i znanosti i vlastitu operativnost ne pretačete u to, onda ste u problemu – kaže Bobanović.

Sama ideja o PZ Maslina i vino nastala je – padom s konja.

- Ideja je bila moja. Uvijek mi je bila želja vratiti se u rodnu Polaču. Na žalost povratak je uslijedio ranije izazvan Domovinskim ratom, prije nego što sam mislio. Nakon rata, s obzirom na moju ulogu u poslijeratnoj obnovi kao načelnika Polače, nije mi se dalo vraćati u Rijeku gdje sam imao krasan posao i dobru plaću, već sam se želio zadržati u Polači gdje sam kreditima obnovio srušenu kuću s obzirom da nisam imao status prognanika. Jedno vrijeme bio sam zaposlen u poreznom sustavu i odlučio sam da se moram maknuti od toga i ući u ono što sam najviše volio, a to su tri gracije Dalmacije: ulje, vino i smokve. Povratkom u Polaču događa se i povratak konjima. Jednom prilikom, obilazeći Ravne kotare konjem, bržim jahanjem sam - pao. Bila je to lokacija na kojoj sam imao ideju posaditi 1.500 stabala maslina. Tu sam pao s konja i pomislio sam – to je to mjesto. Druženjem sam se upoznao sa Željkom Uzelcem koji je bio direktor i vlasnik uspješnog LTH Metalnog lijeva Benkovac. U jednoj sam mu viziji pričao o tome i on mi kaže "mogu se ja u to uključiti"? Rekao sam, da, ali to će tražiti od nas svu ljudsku i nadnaravnu energiju i znanje. Rekao je: idemo! Krenuli smo u to, iako nisu to bile površine koje obećavaju jer su bile minirane i opožarene. Ali znajući povijesno vrijednost toga kraja, znao sam da će to biti dobra lokacija, ali će biti skupo ulaganje, a povratak dugoročan, možda sve do naše unučadi. Rekli smo, idemo napraviti dobro djelo koje će možda biti kopirano i od drugih. I dogodilo se tako, ovo je naše djelo izazvalo širenje drugih površina za sadnju ovakvih kultura ili sličnih. Moje je pad s konja tako izazvao "revoluciju" u Ravnim kotarima novih vinograda na novim površinama, opožarenim, kamenim, zapuštenim... Vjerujemo da smo na dobrom putu i svaka sinergija prilog je dodanoj vrijednosti koja se ovdje stvara kao obiteljskoj poljoprivednoj zadrugi poluzatvorenog tipa. To je danas jedna krasna destinacija za svake prigode i futuristički gledamo svoj razvoj u dogradnji nekoliko manjih kuća s bazenom za odmor i vrhunskim etno restoranom za najavljene grupe do 150 sjedećih mjesta, jer sve to diktiraju naši posjetitelji koji traže smještaj i restoran, mada smo se mi udružili s pružateljima smještaja u obiteljskim kućama u Ravnim kotarima, u Polači, Kakmi, Tinju, Jagodnji, Lišanima, Karinu..., te s hotelskim poduzećem Ilirija iz Biograda. U krasnom smo prostoru, gdje se u krugu od 40 kilometara nalaze četiri katedrale, četiri nacionalna parka, dva parka prirode, nekoliko povijesnih znamenitosti, vjerski sadržaji... Sve je to dodatak našem programu, a i mi smo dodatak njima koji od toga žive. Najviše smo problema imali s administracijom, projekt je mogao lakše i bolje proći. Neki su ljudi zlurado mislili da smo tko zna koliko sredstava povukli, ali nažalost niti 5 posto od onoga koliko smo mogli, sve ostalo su krediti, vlastita sredstva, prijateljska pomoć. Otvoreni smo prema novom partneru za ta proširena ulaganja i to javno govorimo jer je sve transparentno – ističe Bobanović.

Pitamo ga na kraju: kad je zadnji put bio na godišnjem odmoru?

- Već 28 godina nikako. Uhvatio me Domovinski rat, od travnja 1991. godine ne znam što znači godišnji odmor, jer predavanja, savjetovanja i seminare ne mogu računati kao odmor. Jednostavno ga nema. Posljedice rata i zarobljavanja nose svoj danak, sve više osjećam tegobe organizma koji je preživjeo 9 lomova, 12 operacija, dva prostrijela, ali to je sudbina. I ja se približavam mirovini, zato i tražim mlađi kadar i znanstvenike voljne rada i istraživanja, tu smo uvijek otvoreni – zaključuje Rade Bobanović.