Zadranin Jakov Dukić (18) snimio dugometražni film; "Možete ga nazvati ‘mračnim‘, no te naizgled ekstremne situacije zapravo postoje oko nas"

Zove se „Krhki ljudi“, taj dugometražni film koji će vas natjerati da sebi postavite barem jedno od bujice pitanja koja iz njega prokuljaju kao s izvora. To su „ona pitanja“, nezgodna, nelagodna…

O filmu „Krhki ljudi“ ne pišemo (samo) zato što se radi o dobrom uratku, već stoga što ga je snimio 18-godišnjak, netom je završio zadarsku Gimnaziju Franje Petrića, zove se Jakov Dukić i jednostavnim rječnikom objašnjava najmračnije strane filma u kojem se, između ostalog, događaju dva ubojstva. Ni jedan događaj u filmu, za kojeg je scenarij također napisao Jakov Dukić, nije prikazan kao „šokantna scena“ čija je jedina intencija privlačenje pažnje. Upravo suprotno, slijed događaja u kojem će se uz dva ubojstva dogoditi i samoubojstvo, slijed je emocionalnih patnji mladih ljudi koji se uzaludno pokušavaju domoći smisla i potraže ga, dakako, na krivim mjestima. Ono što ostavlja najveću gorčinu jest neminovno pitanje – zar se mladi ljudi nemaju kome obratiti? Gdje su roditelji?

- Imaju li se kome obratiti? Imaju i nemaju. Evidentno je u filmu da se roditelji nigdje ne pojavljuju, jer su uglavnom zauzeti poslovima izvan kuće, zauzeti su svojim vlastitim frustracijama, nova i drugačija vremena događaju se i njima. To ih ne opravdava da više pažnje ne posvete djeci, vidjeli bi da nešto nije u redu. No ako se mlada osoba i odluči povjeriti, izbor neće biti roditelj, upravo zato što će roditelj problem minorizirati. Nisu spremni na suočavanje. To im je dodatni emocionalni teret i „gubitak“ vremena. To možemo razumjeti. A mladi će trpjeti nasilje i „puknuti“, ili će se prikloniti nasilnim grupicama i u njima potražiti zaštitu, ali za to će opet platiti veliku cijenu – priča Jakov Dukić.

Film je snimao tijekom protekle školske godine, nakon što je napisao scenarij. U filmu, u trajanju od 90 minuta, pojavljuje se nemali broj glumaca, koji su najvećim dijelom njegovi školski prijatelji.

Izbor glazbe, montaža i izmjena crno-bijelih kadrova s onima u boji podignuli su emotivni naboj koji traje svih 90 minuta, osjećaj iščekivanja lošeg završetka po neke protagoniste i spasa kojeg se netko ipak uspije domoći. A onda, uz razredu u kojem su se osjetljivom Tomislavu svi izrugivali, prijateljica Josipa konstatira da „sada svi tuguju za osobom koju su zajebavali.“

- Nemam naobrazbu vezanu za rad na filmu. Sve je nastajalo polako, pisanje scenarija, snimanje s neizmjernim strpljenjem glumaca i onda najteži dio, montaža. Radio sam je sâm jer nisam imao koga gnjaviti, a program kako se montira film pronašao sam na internetu. Izgleda da je uspjelo – kaže Jakov Dukić, koji se nakon završene Gimnazije Franje Petrića okušao na prijemnom ispitu za studij režije u Zagrebu, no nije primljen.

- Ne znam da li ću pokušavati ponovno, vjerojatno hoću, no upisao sam novinarstvo u Zagrebu i meni je važno da dospijem u tu sredinu, da mogu za početak upisati neku filmsku radionicu, upoznati ljude koji se bave filmom – kaže Dukić.

Za svoj prvi filmski rad kaže da nije prvotno zamišljen kao dugometražni film, no da se scenarij gradio, a time i minutaža povećavala, do razine kada je postalo jasno da je suštinska poruka filma stanje u društvu, no stanje gledano iz rakursa raznih protagonista i skupina kojima oni pripadaju - od neonacista do osjetljivih pojedinaca, od uzimanja i dilanja droge, od poruke o ekstremnom izostanku komunikacije s jedne strane, do osvješćivanja snažne potrebe prihvaćanja i pronalaženja sebe u društvu.

- Film možemo na određeni način smatrati „mračnim“, no to bi bilo vrlo uvjetno rečeno, jer te, naizgled ekstremne situacije, zapravo postoje oko nas – kaže Jakov Dukić.

„Krhke ljude“ snimali su njegovi prijatelji Jakov Zorić i Ivan Mile Kozulić, a glavne uloge tumače Mare Žunić, Lorenzo Kotlar, Šime Kandić, Petar Vukušić Bokan i upečatljivi Oliver Gojković. Uz brojne druge glumce, Dukićeve srednjoškolske prijatelje, kroz film se „prošetao“ i Valentino Radman, profesor u Gimnaziji Franje Petrića, koji je od početka podržavao Dukićev rad.

Film je poslan na nekoliko festivala i očekuju se odgovori, a zainteresirani ga mogu pogledati putem Facebook stranice 18-godišnjeg Jakova Dukića, koji kaže da nije imao direktne uzore kod snimanja svog filma, no da su dubok utjecaj na njega ostavila djela Romana Polańskog i Stanleya Kubricka.