Narodne su poslovice plod proživljenog kroz generacije, a jedna od njih kaže – neka susjedu crkne krava. U digitalnoj eri ta bi krava muzara bila apartman, apartmani koji nekoga, neke, hrane, koji im daju "mlijeko". A ti koji žele drugom sve najgore, misle da iznajmljivačima teku i med i mlijeko, pa im zavide. Tu dolazimo do druge za ovaj tekst bitne pučke kovanice – hrvatski jal.
Posljednjih dana na društvenim mrežama, u anketama, ćakulama u kafiću i na zidiću, toliko se likuje zbog mjere da se ograničava pružanje smještaja u višestambenim zgradama da je to nezamislivo.
Iako se, zapravo, radi o odličnom zakonu kojim će se spasiti cijela branša od potpune propasti, jer je ponuda znatno prebacila potražnju, i osigurati mir stanarima u neboderima koje su "okupirali" gosti, njegovi zagovornici proživljavaju pravu ekstazu zbog činjenice da će nekome zbog ovoga krepati krava?! A što mu je susjed s kravama/apartmanima bliži, ta mu je spoznaja slađa. I kamo sreće, vele, da se još ovaj zakon primijenio retroaktivno! Bio bi to pravi delirij!
Narodni derikože
Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. Nisu privatni iznajmljivači cvijeće. Ima tu ljudi koji su se fino obogatili, što nije nikakav problem da nisu pustili goste da rade što ih je volja i maltretiraju susjedstvo, jer oni ljeti nisu na toj adresi i friga im se kad Šveđani ili Englezi raspale mjuzu do zore i povraćaju po portunu.
No nerijetko su susjedi iznajmljivača veći troublemakeri od najgorih gostiju: iz čiste zavisti jer je netko po ovim vrućinama, odričući se sveca i petka, nešto zaradio; prave mu dišpete. Višak slobodnog vremena utrošit će smišljajući smicalice ne bi li zagorčali život susjedu iznad ili ispod njih. Takvi zovu policiju kad god što šušne, namjerno ostavljaju smeće pred vratima znajući da će to biti notirano u recenzijama, buše gume gostima koji ostavljaju auto na zajedničkom parkiralištu pred zgradom, "jer šta on ima tu meni stat, nije mu to ćaćino". To što nije ni njegovo, nego "općenarodno", briga ga.
U Hrvatskoj se iza ovoga, baš kao i za onoga rata, stvorila atmosfera u kojoj su zgubidani, neradnici, hebivjetri, krenuli u hajku na "kulake". A ovodobni kulaci su ugostitelji ili, kako ih se posprdno zove, kafedžije, iznajmljivači, a njih se voli imenovati – rentijerima, što dođe skoro kao da ste švercer, te trgovci svih vela koji narajcani inflacijom dođu kao narodni derikože. Njih treba "po kratkom postupku".
S druge strane, dobar dio ljudi i dalje živi po sistemu "više vridi euro u ladu nego dva na suncu". I sve O.K, to je njihov izbor, ali čemu vodi patološka mržnja kojom se nasrće na spomenute profesije? Ispada da ih je Vlada u zadnji tren, prijedlogom zakona o kojem pišem, zaustavila da ne krenu u uništavanje tuđe imovine? Na ovim vrućinama dokonima svašta može na pamet pasti.
Crn ko tava
Jedno je prilaziti zrelo problemu suživota između domaćih i gostiju i raspravljati o našoj bolesnoj ovisnosti u turizmu, drugo kipjeti od bijesa jer susjed ima malo više od tebe. Cijelo je ljeto odlučio raditi dan-noć, a ti si na piciginu pocrnio ko zagorena tava, i opet ti ne valja.
Naravno da iznajmljivanje i ugostiteljstvo ne smiju postati hrvatski san, i naravno da se ekonomija ne smije kretati samo tim rutama, ali tko nam je kriv što smo sve drugo uništili? Nisu nam to napravili furešti: sami smo zaratili, sami proveli pljačkašku pretvorbu i privatizaciju, i sami prihvatili korupciju & nepotizam kao stil života.
Zato je ta privatna inicijativa u turizmu zapravo najzdraviji dio našega kapitalizma. Zvuči apsurdno, ali je tako. Manje-više sve je to svijet koji je u obnovu tih silnih kuća, apartmana, soba..., ulagao svoju ušteđevinu, plašeći se da pod stare dane neće moći živjeti od mirovine, a taj je strah realan. I oni su – za razliku od skorojevića kojima je politika podijelila firme i učinila ih tajkunima, a ne smijem ih ni spomenuti jer će me raščetvoriti na sudu tražeći odštete za duševnu bol – pravi poduzetnici.
Podignuti kredit, staviti jedini stan pod hipoteku da bi otvorio kafić, restoran, zalogajnicu, suvenirnicu... i moliti Boga da ne propadneš, to je vid hrabrosti koju nema svatko, ali izgleda da se baš svatko na takve može nabaciti ljagom. I onda se mi pitamo kako je taj jal baš samo hrvatski. Tako jer ga očito nigdje nema u ovolikoj mjeri.